Dobri Bosnjani
CATIC, Mirsad - Cuperak
rodjen u Vrnogracu 1957. godine, a te godine postao je stanovnik Bihaca, gdje je zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Vojnu akademiju KOV – smjer Zemaljska artiljerija, pohadjao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom skolskom centru. Vanredno je studirao na Fakultetu za fizicku kulturu. Karijera profesionalnog vojnika bila mu je uspjesna i, da nije poceo rat, postao bi major 1992. godine, dakle sa 34 godine.
Rat u Bosni zatekao ga je u Pazaricu kraj Hadzica. Aktivno se ukljucio u organizovanje odbrane na tom podrucju. Za veoma kratko vrijeme sa svojim saborcima uspijeva postici znacajne vojnicke pobjede i osloboditi Golo brdo, Treskavicu, Straiste, hidroelektranu Bogatic, Kijevo, Bjelasnicu, Trnovo i prijevoj Rogoj, te uspostaviti stabilnu liniju, koja je i docekala dejtonski mir. Ova velika slobodna teritorija na jedinim ratnim vratima Sarajeva rasprostirala se na vise od 800 kvadratnih kilometara.
Prolazeci ratne duznosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Staba Teritorijalne odbrane za Hadzice i komandanta Takticke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na nasoj teritoriji, na putu za Grebak. Jos nije razjasnjeno ko je izvrsilac, a ko naredbodavac atentata.
Nakon kraceg lijecenja u Konjicu, gdje mu je amputirano desno stopalo i dio sake te djelomicno zalijecene ostale rane, prihvaca se duznosti komandanta Staba Teritorijalne odbrane Konjica. Formira dvije brigade i stabilizuje stanje na trusnom konjickom podrucju.
Ponovo se vraca na Igman krajem 1992. godine. Stanje s ranama mu se pogorsava i, zbog lijecenja, napusta Bosnu. Lijecen je u Njemackoj, gdje se, uporedo, angazovao na aktivnom pomaganju ranjenicima iz Bosne i organizovanju povratka dobrovoljaca. Pocinje, krajem 1994. godine, raditi u Ambasadi BiH u Njemackoj, u Bonnu, na duznosti pomocnika vojnog atasea. Na trazenje svojih saboraca i na poziv najviseg drzavnog vrha, vraca se u Bosnu sredinom 1995. godine. Odmah se aktivno ukljucuje u zavrsne vojne operacije. Kraj rata docekao je sa svojim Krajisnicima kao neposredni ucesnik oslobodilacke ofanzive Petog korpusa Armije BiH.
Vojnu karijeru zavrsio je u cinu majora, a jos je u toku sudski postupak kojim dokazuje svoje sudjelovanje u Armiji BiH i pravo na invalidsku penziju, jer je ostao trajni invalid, sa osamdeset procenata invalidnosti.
Medju prvima je nosilac ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", koji je dobio 1992. godine. Nagradu koju mu je – poslije vojnickih uspjeha na igmanskom i trnovskom ratistu – dodijelio tadasnji nacelnik Staba Vrhovne komande Sefer Halilovic, danasnji establisment ne priznaje.
Nakon sedamdeset zatvorskih dana u Zadru i bahatog privodjenja na saslusanje povodom atentata na doministra Federalnog MUP-a, uspio se vratiti u normalan zivot i biti zadovoljan (pored ubica koji se slobodno secu drzavom, dok njega pokoji put privedu na detektor lazi).
U slobodno vrijeme pise i brise, svira gitaru, komponuje i, pored svega, pjeva i raduje se zivotu, slobodi i svojoj djeci – do neba dragoj i voljenoj obimom njihovih rasirenih ruku.
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIĆ, Irfan
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
rodjen u Vrnogracu 1957. godine, a te godine postao je stanovnik Bihaca, gdje je zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Vojnu akademiju KOV – smjer Zemaljska artiljerija, pohadjao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom skolskom centru. Vanredno je studirao na Fakultetu za fizicku kulturu. Karijera profesionalnog vojnika bila mu je uspjesna i, da nije poceo rat, postao bi major 1992. godine, dakle sa 34 godine.
Rat u Bosni zatekao ga je u Pazaricu kraj Hadzica. Aktivno se ukljucio u organizovanje odbrane na tom podrucju. Za veoma kratko vrijeme sa svojim saborcima uspijeva postici znacajne vojnicke pobjede i osloboditi Golo brdo, Treskavicu, Straiste, hidroelektranu Bogatic, Kijevo, Bjelasnicu, Trnovo i prijevoj Rogoj, te uspostaviti stabilnu liniju, koja je i docekala dejtonski mir. Ova velika slobodna teritorija na jedinim ratnim vratima Sarajeva rasprostirala se na vise od 800 kvadratnih kilometara.
Prolazeci ratne duznosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Staba Teritorijalne odbrane za Hadzice i komandanta Takticke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na nasoj teritoriji, na putu za Grebak. Jos nije razjasnjeno ko je izvrsilac, a ko naredbodavac atentata.
Nakon kraceg lijecenja u Konjicu, gdje mu je amputirano desno stopalo i dio sake te djelomicno zalijecene ostale rane, prihvaca se duznosti komandanta Staba Teritorijalne odbrane Konjica. Formira dvije brigade i stabilizuje stanje na trusnom konjickom podrucju.
Ponovo se vraca na Igman krajem 1992. godine. Stanje s ranama mu se pogorsava i, zbog lijecenja, napusta Bosnu. Lijecen je u Njemackoj, gdje se, uporedo, angazovao na aktivnom pomaganju ranjenicima iz Bosne i organizovanju povratka dobrovoljaca. Pocinje, krajem 1994. godine, raditi u Ambasadi BiH u Njemackoj, u Bonnu, na duznosti pomocnika vojnog atasea. Na trazenje svojih saboraca i na poziv najviseg drzavnog vrha, vraca se u Bosnu sredinom 1995. godine. Odmah se aktivno ukljucuje u zavrsne vojne operacije. Kraj rata docekao je sa svojim Krajisnicima kao neposredni ucesnik oslobodilacke ofanzive Petog korpusa Armije BiH.
Vojnu karijeru zavrsio je u cinu majora, a jos je u toku sudski postupak kojim dokazuje svoje sudjelovanje u Armiji BiH i pravo na invalidsku penziju, jer je ostao trajni invalid, sa osamdeset procenata invalidnosti.
Medju prvima je nosilac ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", koji je dobio 1992. godine. Nagradu koju mu je – poslije vojnickih uspjeha na igmanskom i trnovskom ratistu – dodijelio tadasnji nacelnik Staba Vrhovne komande Sefer Halilovic, danasnji establisment ne priznaje.
Nakon sedamdeset zatvorskih dana u Zadru i bahatog privodjenja na saslusanje povodom atentata na doministra Federalnog MUP-a, uspio se vratiti u normalan zivot i biti zadovoljan (pored ubica koji se slobodno secu drzavom, dok njega pokoji put privedu na detektor lazi).
U slobodno vrijeme pise i brise, svira gitaru, komponuje i, pored svega, pjeva i raduje se zivotu, slobodi i svojoj djeci – do neba dragoj i voljenoj obimom njihovih rasirenih ruku.
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIĆ, Irfan
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
