Prije 14 godina Bošnjaci.Net počeli su objavljivati ratne priče autora Haruna Hodžića. Priče su opisivale ratni put autora ali i njegovih ahbaba, suboraca i mladosti koji su goloruki, u tenama i farmericama, stali u odbrani svoje domovine i naroda. U periodu 1992-1995. u redovima ARBiH i MUP-a herojski, časno i dostojanstveno pružali su otpor agresorskim snagama Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Nakon objavljivanja više od tridestak priča ubjeđivali smo Haruna da objavljene priče zaslužuju da se smjeste između dvije korice i trajno svjedoče o jednom teškom vaktu i bošnjačkoj mladosti koji nisu štedili i žalili svoje živote da zaštite civile i državu Bosnu koja je bili pod embargom međunarodne zajednice i snažne političke, vojne, policijske i paravojne agresije komšija / susjeda. Napokon knjiga pod naslovom „Sedžda na čistoj zemlji bosanskoj“, nakon štampanja pojavila se u ruke čitatelja, doživjela je više izdanja, doštampavanja i prijevod na turskom i engleskom jeziku. Praktično je razgrabljena u domovini i dijaspori. Obradovao nas je haber da se Harun Hodžić opet uhvatio pera i piše sadržaje za novu knjigu, koja će kroz priče svjedočiti o borcima ARBiH i MUP-a RBiH. Kako se bude odvijao rad na knjizi, tako ćemo s vremena na vrijeme objavljivati skraćene sadržaje. Vjerujemo da će i ljubitelji pisane riječi biti zadovoljni. Edina Haračića - Kleja agresija na Bosnu ga natjerala da postane ekspert za gađanje tenkova. U nastavku pročitajte kratku priču.

Rođen sam u šestočlanoj porodici, uz tri sestre, naravno i plemenite roditelje, oca i majku. Rastao sam u predgrađu Tuzle i imao sretno djetinjstvo. Tu sam završio osnovnu i srednju mašinsku školu, nakon čega je uslijedio poziv na odsluženje vojnog roka u JNA. Odslužio sam u Prilepu obuku za pješadinca, a onda osam mjeseci kao graničar. Već tad se osjećalo bujanje nacionalizma, prvenstveno od Srba prema Albancima, a donekle i od strane Hrvata.

Nije prošlo puno vremena od odsluženja vojnog roka i povratka kući, a već sam dobio poziv u rezervni sastav vojske. Nakon Slovenije ratni vihor je zahvatio Hrvatsku. Jedinica u koju sam ja bio pozvan i raspoređen bila je smještena u vojnoj bazi Dubrave. Oni su planirali da nas pošalju na hrvatsko ratište pod izgovorom da moramo tamo obezbjeđivati neka polja žita. Komandant nam je bio zloglasni Dubajić koji će 1992. u maju biti akter i odgovorno vojno lice za ono što se dešavalo na Brčanskoj Malti.

Ja sam bio tada mlad i nisam dobro razumijevao šta se dešava, i bio sam naviknut da slušam šta mi se naredi. Srećom bilo je među nama nekih starijih koji su nam kazali da ne trebamo ići, jer ćemo biti iskorišteni kao topovsko meso u ratu u Hrvatskoj. Odložili smo oružje i napustili JNA, ali smo se poslije morali kriti jer nas je tražila vojna policija. Prilikom zauzimanja Kasarne u Tuzli u maju 1992. saznao sam da smo trebali biti poslani na Vukovar. Pronašao sam kartu Vukovara i tu sam shvatio da su nas tamo namjeravali poslati. Hvala Bogu da nisam otišao. Tu spoznaju smatram, važnom i zbog mog ratnog puta ali i uopšte zbog naše svijesti i tada i sada.

*****
Prije bitke na Brčanskoj Malti ja sam se negdje 12. maja pridružio jednom Tuzlanskom odredu. U drugim dijelovima Bosne rat je već uveliko bio počeo. U Tuzli je počelo 15. maja. Nakon bitke na Brčanskoj Malti moj vod je dobio zadatak da zauzmemo spomenutu kasarnu. Prilikom ulaska u kasarnu uspijevam se i naoružati jer smo našli neke puške koje su naši vojnici, koji nisu htjeli ići na hrvatsko ratište, sakrivali po svojim kasetama. Tu je krenuo moj ratni put u Prvoj tuzlanskoj jedinici. Prvi odlasci na ratište bili su mi vezani za odlaske na liniju na Majevicu. Ja sam se tada skoro oženio i supruga mi je bila trudna. U mjesecu novembru dolazi informacija da su stigle protuoklopne rakete, a bilo je tada kazano ko uništi tenk bit će nagrađen. Jedan moj prijatelj koji je to već učinio dobio je i stan za uništenje tenka pa sam se i ja motivirao time nadajući se, budući da sam bio podstanar, da ću ako uništim koji tenk riješit stambeno pitanje. Otišao sam na obuku i ubrzo smo Safet Balkić i ja izdvojeni i poslani na brčansko ratište, jer su Brčaci već dobili crvene strijele.

Otišli smo na to ratište i tu sam se prvi put susreo sa tim protuoklopnim sredstvom. Tu su nam pod svjetlom svijeća pokazali kako se to sklapa i rasklapa. Iduće jutro nije bilo napada tenkova ali nam je data jedna strijela da vježbamo. Kako nije bilo tenkova data nam je neka kuća u kojoj je bila četnička komanda kao cilj. I ja sam tu ispalio prvu strijelu. I pogodio sam.

Neće proći puno nakon toga a komanda nas je poslala na Čelićko ratište. Tu je već duže dejstvovao tenk kojeg nisu imali čime da unište, a on je slobodno uništavao šta je stigao. Nije tu bio uvijek, nego su ga dovozili kad odluče da treba. Devet mjeseci je taj tenk uništavao Čelić.

Ratnog 21. marta 1993. godine tenk se pojavio u jutarnjim časovima. Vidio sam kroz optiku da dolazi. Sačekao sam da opali dvije granate i onda sam ispalio raketu. Pogađam ga i vidim kako mu kupola leti u šumu ispod grudobrana iza kojeg je dejstvovao. Doživio sam posebno ushićenje kao i ljudi oko mene. Došao je komandant i njegovi saradnici i čestitali su mi tu na licu mjesta.

Stiže dojava iz Korpusa da se sprema veliki napad na drugom dijelu ratišta. Spakovali smo noću stvari i opremu i preko Sedrenika kroz Tuzlu direktno do 4. Operativne grupe prije Kalesije na Međašu. Tu smo morali čekati zbog napada koji je upravo krenuo. Iznad Kalesije dominantna kota Vis je držana od četnika i bila je prijetnja cijeloj putnoj komunikaciji u Kalesiji. Odatle su konstantno gađali put kojim je išla pomoć za Zvorničko-teočansku teritoriju. Dolaze komandanti iz Sapne sa naredbom da odmah krenemo jer su linije skoro probijene. Tako sa pet raketa polazimo prije noći. Javili su nam da je nekih 15 tenkova u napadu na tom ratištu. Gađali su nas cijelo vrijeme dok smo prolazili tim putem, ali Bog je dao da nas ne pogode.

U popodnevnim satima smo stigli na ratište u Sapni. Dočekao nas je čovjek zadužen da nas dovede na liniju. Bilo je tu i nekog lutanja od strane vodiča pa smo nailazili i na zbjegove naših ljudi koje smo utješili kako ćemo zaustaviti napad. Kako prilazimo liniji i koti sa koje sam mogao dejstvovati čula se intenzivna vatra. Ja sam ekipi kazao da se oni sklone u rov, a ja ću da gađam. Bio je tu neki djed koji mi je rekao: “Ja ću ti sine pomagati”.

Kad sam pogledao kroz optiku nisam mogao vjerovati da gledam toliko tenkova i toliko vojske oko njih. Nanišanio sam na prvi tenk i opalio. Tenk je doslovno eksplodirao. To je bio šok i za njih ali i za našu vojsku koja nije znala da mi dolazimo. Već su naši vojnici bili ispucali protuoklopa što su imali i četnici su krenuli frontalno. Ispaljujem i drugu i pogađam, i vidim da vojnici već bježe od tenkova. Treću nisam pogodio i kasnije sam shvatio da su kablovi raketa pri transportu bili poremećeni i sreća da se to desilo samo kod te. Pogađam četvrtu, pogađam i petu. U nekih deset-petnaest minuta ja sam pogodio 4 tenka i oni su se šokirali i počeli da se povlače i napad je stao. Osjetio sam žal što nisam imao više raketa da to sve poskidam, ali takvo je Božije određenje. Bog mi je dao smirenost da sam tako mirno gađao.

Nakon tog zadatka idem na teočansko ratište gdje su u toku isti takvi napadi. Sutradan pogađam još jedan tenk T-55 koji je s područja Penjava tukao Teočak. Nisam ga vidio čisto i tek sam ga drugom raketom pogodo. Prvu mi je aktiviralo drvo iza kojeg je bio. Kasnije će oni zbog straha od raketa štiti tenkove na način da ih ne izvode na čistinu nego da djeluju iza kuća ili kroz kuće, zgrade itd.

Vrlo brzo me zovu u komandu 5. Operativne grupe i komandant Sead Delić je meni i momcima čestitao i poslao prijedlog za Zlatnog ljiljana i prijedlog za stan. Dobio sam i stan i ljiljan. Povodom dana Armije 15. aprila 1994. dobio sam odlikovanje Zlatni ljljan. Uručen mi je na smotri jedinica od strane komandanta Delića. Nakon nekog vremena sam poslan u ratnu oficirsku školu u Zenicu nakon toga se vratio u jedinicu i obučio momke koji će kasnije raditi sa strijelama. Kasnije sam činovan činom natporučnika.

Ostao sam u vojsci Federacije nakon rata i tu sam dobio čin kapetana u kojem sam i demobilisan 2001.godine. Upisao sam fakultet 2004.godine i 2008. sam diplomirao, a od prije nekoliko godina vodim Udruženje dobitnika ratnih priznanja.