Kad sam pogledao kroz optiku nisam mogao vjerovati da gledam toliko tenkova i toliko vojske oko njih. Nanišanio sam na prvi tenk i opalio. Tenk je doslovno eksplodirao. To je bio šok i za njih ali i za našu vojsku koja nije znala da mi dolazimo. Već su naši vojnici bili ispucali protuoklopa što su imali i četnici su krenuli frontalno.

Zatim dolaze akcije na koti iznad Hrasnog Brda, pa Trebević i još neke manje akcije. Poslije toga pada Stup i komandant zove da hitno dođem do njega. Dolazim i tada sam tu upoznao rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića. Predsjednik je čuo da je pao Stup i došao kod Fikreta da traži ima li iko da to vrati. Kad sam ušao u tu sobu sjećam se, predsjednik pita:
- „Jeste li imali ikog starijeg?!“
Pita me koliko imam godina, na kojoj sam dužnosti. Već sam tad imao Zlatni ljiljan, čin kapetana. Pita me, koliko imam ljudi, ja kažem 112. I kažem mu, ja ću to vratiti, Predsjedniče!

Poslije Jula ’95, više ništa nije bilo isto... Potpisan je Dejton. Povukli smo se u kasarne. Formirale su se neke nove jedinice. Oko mene se tih dana vrtio jedan naočit, kapetan Zinet (Zinko) Butković. Bio je u Živiničkim osama. Borčina. Poklanjao mi je puno pažnje, ali ja sam bježala. Bojala sam se veze. Jedan dan brigadni hodža u šali mi dobaci: - ”Ne bježi. Proučio sam vam ja dovu i to je gotovo.”

Žena je istu noć sa djecom otišla za Kladanj, a ja sam pokušavao nekoliko narednih dana probiti se do slobodne teritorije. Vlasenicom je vladala panika, teror ubijanje, silovanje, i priče koje su dolazile do nas ledile su krv u žilama. Jedan dan, usred dana nas nekoliko uspjeli smo se izvući i ni sam ne znam kako i kuda, doći do Kladnja.