Mi ćemo, Benjamina, za koji dan biti u mjesecu julu, mjesecu obilježavanja genocida, koji Draško Stanivuković u ime budućnosti negira, istovremeno slaveći ratne zločince i osporavajući pravosnažne presude izrečene od strane Međunarodnog suda za ratne zločine, tebi kao doktoru prava bi to trebalo mnogo da govori i da te ujedno sprijeći da mnogo govoriš sa onim koji tako govore o istini koju žele da krivotvore.

Ljudi su nekada vjerovali da u mozgu postoji poseban odjeljak koji se aktivira kada treba sakriti istinu. Danas – od onoga koji se podvrgne poligrafu - se istina može izvući iz njegovog mozga i protiv njegove volje da je iskaže. Poligrafija i neurologija kažu da svaki mozak ima svoj kvazi-individualni jezik koji kompjuter mora naučiti razumijevati.

Vi, patrijarhu srpski Porfirije, ne samo da niste pozdravili rezoluciju Skupštine Crne Gore, već ste osudili one koji su se odvažili da jasnim i čistim jezikom definiraju pojam – genocid u Srebrenici tako da nema jezičke pomutnje i pometnje da tu rezoluciju c(ij)eli sv(ij)et razum(ij)e, a posebno žrtve srpskog genocida u Srebrenici. Slažem se s Vama da oni koji grade vavilonsku kulu (u Beogradu) šire pomućeni govor, kojeg mi u Bosni ne razumijemo zato što je pun laži.

A, šta očekivati od naroda kome su laž i rakija svakednevnica, a psovanje svih njegovih svetaca pa i samog Boga uobičajena poštapalica u govoru? Šta očekivati od naroda čija „vjera“ propagira mržnju drugog i drugačijeg. Šta očekivati od onih kojima je mit istorija, a izmišljeni likovi poput Marka Kraljevića i Miloša Kobilića najveći epski junaci? Kako objasniti homoseksualstvo i pedofiliju crkvene svetosavske vrhuške tim zbunjenim narodnim masama?

Inače bošnjački nacionalni opći interes jeste da se ni njihova ni pozicija drugih nevećinskih zajednica u ustavu i predmetnim zakonima Republike Kosova - suštinski ne mijenja u slučaju 'otvaranja' Ustava R. Kosovo ili promjena odredbi nekih zakona.
Jedino što Bošnjaci zahtjevaju - jeste da se ispravi greška u članu 5. ustava i da se bosanski jezik upiše na trećem, a ne kako je sad na četvrtom mjestu!

Fotografija Feride i Bidenov istup bili su ključni argument kada sam tražila intervju za RTV BiH. Dugo sam čekala. Nije pomoglo ni desetine faksova, pismenih zahtjeva dok nisam otišla na jedno od saslušanja i kada je završio kazala sam da sam ja jedina koja uživo i na televiziji vidi s koliko suosjećajnosti se zalaže za žrtve agresije.
I sama skoro u suzama, kazala sam da narod Bosne zaslužuje da vidi svog heroja, na svojoj televiziji. Pristao je.
The rest is history, što bi rekli. Zato volim tog Čovjeka.

Bilo bi korisno da svi iz Beogradu, koji još uvijek negiraju međunarodne punopravne presude o srpskom genocidu nad Bošnjacima dođu u dolinu visočkih piramida pa da se nakade energijom istine, pravde, ljubavi i poštivanja bosanske slobode i nezavisnosti i tako očiste od laži, zabluda i mitologije, koja im truje dušu i ubija pamet.

Onima koji nas napadaju i omalovažavaju, tj. samoprozvanim “mrziteljima Bošnjaka”, želimo da kažemo da naše poštivanje države Bosne i Hercegovine nije optimizam nego patriotizam. Da je naša ljubav prema jedinoj nam državi Bosni i Hercegovini, bošnjaštvu i Bošnjacima stvar temeljne odanosti koju mogu da posjeduju samo oni koji Bosnu i Hercegovinu smatraju kao svoju jedinu domovinu, a ne kao rezervnu.

Bosanska je pismenost i književna riječ od Povelje Kulina bana (1187) do danas bila u trajnoj estetskoj inspiraciji i u idejno-ideologijskoj sprezi sa susjednom srpskom, hrvatskom i crnogorskom književnošću. Sa posljedicom da je bosanska književna riječ u posljednjem tisućljeću trajno prosjajena katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom i judejskom duhovnošću. Opstojanje jedinstvene, relativno samosvojne bosanske književnosti, moguće je ustvrditi u takvome duhovnome univerzalizmu, u književnoj (ne)jedinstvenoj i raznolikoj božanskoj inspiraciji.

I treći pravac djelovanja je ići na savjetodavno mišljenje Internacionalnog suda pravde u Hagu preko Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, što može da pokrene bilo koja zemlja članica UN, sa jasno formulisanim pitanjem: “Da li je postojanje RS protivno međunarodnom pravu nakon presude od 26. 02. 2007. godine da su institucije (vojska i policija) RS izvršile genocid u i oko Srebrenice čime je Republika Srpska učinjena direktno odgovornom”.

Obzirom da je grudobolju bosanskog čovjeka teško umanjiti dodjelom ličnih kazni zločincima treba nam saosjećanje i izvinjenje, materijalna otkupnina i reciprocitet u otklanjanju refleksija i nastale štete prouzrokovanih djelima presuđenih poglavica. U svakom slučaju žrtve trebaju definirati šta je njihov prioritet. Materijalna satisfakcija oštećenim za nanesenu bol se naplaćuje iz naslijeđa krivca. Mogući način otkupnine leži u izmjeni nasilno stvorenih struktura unutar države. Žrtva je spremna da sa svojom energijom, umom i duhom gradi novo društvo u novoj formi kako bi sopstvenim radom i doprinosom dobilo satisfakciju da može dalje da se razvija i da živi normalno sa svojim komšijama. Drugi način otkupnine je da se nanesena šteta finansijski i materijalno isplati žrtvi od strane krivca, njegovog naslijeđa ili njihovih pokrovitelja. U tom slučaju krivac i njegovo naslijeđe preuzimaju sav teret poravnanja procjenjene štete.

I sve dok bude postojala tvorevina RS u ime koje su počinjeni strašni zločini širom Bosne i Hercegovine, što je kulminiralo izvršenim genocidom u Srebrenici, teško je očekivati da će se svijest bosanskih Srba izmijeniti.

Tako recimo, u slučaju zločina deportacije, optuživani su redovi a ne institucionalno najodgovorniji, što karakteriše i slučaj Morinj, čemu treba pridodati i veoma problematični pravni stav (osnov za oslobađanje optuživanih) najviših sudskih instanci tj. da se u Crnoj Gori, tadašnjoj SiCG, nije vodio rat i da ona nije bila u ratu iako je u njoj registrovano Udruženje boraca iz toga rata.

Inat politikom je bogomolja izgrađena, evo uživo smo gledali nehumani inat postupak njenog uklanjanja. Bukvalno je srušen toranj crkve a pod njegovom težinom ponovo je zatalasano emocijama nacionalista koji su opravdavali bespravnu i nasilnu izgradnju crkve na tuđoj imovini. Koliki je dio njih pogođjen ovim postupkom rušenja i kakve će posljedice napraviti tek će da se vidi. Jedan od priželjkivanih efekata jeste i prisutniji muzički repertoar ratnih pjesama kojima svjedočimo. Rušilačko-bestijalna politika u svoj bilans uspjeha upisa i ovo zadnje rušenje crkve u Konjević polju i sve negativne posljedice.

Do marta 1993. na više desetina bošnjačkih radnji u Pljevljima pucano je ili su bačene eksplozivne naprave. Ne treba ni napominjati da nikada nije napravljen uviđaj, niti je iko procesuiran za torturu nad pljevaljskim Bošnjacima.

Bošnjaci su ponovo na udaru u Pljevljima. Ono što ih je ostalo da žive. Vidjelo se to septembra prošle godine.