Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45-godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Kao pravno opravdanje svoje invazije na suverenu državu Panamu, američka vlada se pozvala na samoodbranu. Nekoliko naučnih radnika i posmatrača iznijeli su mišljenje da je invazija bila nezakonita prema međunarodnom pravu. Opravdanja za intervenciju koje su dale SAD bile su činjenično neutemeljene, a čak i da su istinite, pružile bi neadekvatnu podršku za invaziju prema međunarodnom pravu. Član 2. Povelje Organizacije ujedinjenih nacija, što je kamen temeljac međunarodnog prava, zabranjuje upotrebu sile od strane država članica za rješavanje sporova osim u samoodbrani ili kada to odobri Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Zatim. članovi 18. i 20. Povelje Organizacije američkih država, napisani dijelom kao reakcija na ranije američke vojne intervencije u Centralnoj Americi, također izričito zabranjuju upotrebu sile od strane država članica: "[ni]jedna država ili grupa države imaju pravo da interveniraju, direktno ili indirektno, iz bilo kog razloga, u unutrašnje stvari bilo koje druge države."(Ovo je napisano u Povelji Organizacije američkih država, OAS, član 18.)

Član 20 Povelje OAS (Organizacija američkih država) kaže da je „teritorija jedne države nepovrediva; ne može biti predmet, čak ni privremeno, vojne okupacije ili drugih mjera sile koju je preuzela druga država, direktno ili indirektno, po bilo kom osnovu." SAD su ratificirale Povelju UN-a i Povelju OAS-a i stoga su one među najvišim zakonima SAD-u prema klauzuli o supremaciji od Ustava Sjedinjenih Američkih Država. I drugi stručnjaci za međunarodno pravo koji su ispitivali pravnu opravdanost američke invazije zaključili su da je riječ o "grubom kršenju" međunarodnog prava.
Generalna skupština UN donijela je rezoluciju kojom je snažno osuđena američka oružana invazija na Panamu 1989.godine. Rezolucijom je utvrđeno da je američka intervencija bila "flagrantno kršenje međunarodnog prava". Sličnu rezoluciju u UN podržala je većina zemalja članica, ali su SAD, Francuska i UK stavile veto. Premijerka Ujedinjenog Kraljevstva Margaret Thacher je dala podršku SAD-u, dok je Sovjetski Savez optužio SAD da nastavlja koristiti politiku sile.

Nezavisni stručnjaci i posmatrači zaključili su da su prema Ustavu SAD prekoračene ovlasti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, jer član I, odjeljak 8 Ustava daje ovlaštenje isključivo Kongresu da objavljuje rat, a ne i predsjedniku. Američka invazija je također prekršila Rezoluciju o ratnim ovlastima. Savezni zakon osmišljen je da ograniči djelovanje predsjednika bez odobrenja Kongresa, a predsjednik se nije konsultirao s Kongresom u vezi invazije na Panamu prije izvršenja same invazije.

Zanimljivo je kako je administracija pronašla opravdanja za intervenciju. The Washington Post je objavio nekoliko odluka Ureda pravnih savjetnika, izdatih neposredno prije invazije, u vezi sa američkim oružanim snagama koje vrše hapšenja u inostranstvu. Najprije, američki zakon posse comitatus zabranjuje upotrebu vojske za sprovođenje krivičnih zakona. Bushova administracija je zaključila da američke vojne snage imaju zakonska ovlaštenja da hapse trgovce drogom, međunarodne teroriste i druge bjegunce i u inostranstvu. Ured pravnog savjetnika Ministarstva pravde dao je mišljenje da se zakon o Posse Comitatusu, iz 1878. godine striktno zabranjuje "vojsci" da hapsi osumnjičene za kriminal ili da provodi druge operacije za provođenje zakona. On je djelotvoran je samo unutar granica SAD-a. Zaljučeno je da se vojska može koristiti kao policijska snaga u inostranstvu, što znači da se jedinice kao što je “Delta tim” za spašavanje talaca, Zelene beretke ili druge specijalne snage mogu koristiti za izvršenje naloga saveznog suda za hapšenje optuženih međunarodnih trgovaca drogom, uključujući panamskog generala Manuela Antonia Noriegu, čak i bez pristanka zemlje domaćina. Tako je nađeno “opravdanje” za upotrebu oružanih snaga SAD protiv generala Noriege odnosno Paname. Ali, svaki zakon je rastegljiv, posebno ako njegovu primjenu kroje velike zemlje poput SAD.

Svjetska javnost širom svijeta osudila je američku invaziju. Naročito je oštra bila u zemljama Latinske Amerike, a Peru je nakon toga opozvao svog ambasadora u SAD-u u znak protesta zbog invazije. SAD su optužene od nekih zemalja za agresiju. Generalna skupština UN glasala je 29. decembra i osudila sa 75 prema 20, uz 40 uzdržanih, invaziju na Panamu kao flagrantno kršenje međunarodnog prava. Organizacija američkih država je donijela 22. decembra rezoluciju u kojoj žali zbog invazije i poziva na povlačenje američkih trupa kao i rezoluciju kojom se osuđuje kršenje diplomatskog statusa ambasade Nikaragve u Panami od strane američkih specijalnih snaga koje su ušle u zgradu. Tadašnji predsjednik Rumunije Nicolae Ceaușescu, koji je kasnije svrgnut u nasilnoj pobuni naroda, kritizirao je američku invaziju na Panamu kao „brutalnu agresiju“.

Osamnaest godina poslije američke vojne intervencije panamska Nacionalna skupština je 20.12.2017. proglasila Danom nacionalne žalosti, s tim što je na ovaj dokument veto stavio predsjednik Republike Panama Martin Torrijos, posinak vođe panamske revolucije Omara Torrijosa. Potpredsjednica Paname Isabel De Saint Malo de Alvarado objavila je 20.12.2015. namjeru njene zemlje da formira posebnu nezavisnu komisiju s ciljem objavljivanja izvještaja povodom 26. godišnjice američke invazije na Panamu. Cilj komisije je da identificira žrtve kako bi se isplatila poštena odšteta porodicama, kao i da postave spomenici i utvrde školski programi kolektivnog pamćenja. Porodice žrtava su tvrdile da su prethodne istrage, koje je finansirao Washington, bile pristrasne. Vlada Paname je 2019. proglasila 20.decembar Nacionalnim danom žalosti (Dia de duelo nacional) koji je obilježen spuštanjem nacionalne zastave na pola koplja. Zanimljvo je da je 60 kompanija koje posluju sa Panamom podnijelo 19.7.1990. tužbu Federalnom okružnom sudu u New Yorku protiv američke administracije tvrdeći da je invazija protiv ove latinoameričke zemlje „izvršena na mučan i nemaran način uz zanemarivanje za imovinu nevinih stanovnika Paname".

Sutra: Povratak otpisanih