Vlada Martina Torrijosa je predložila u maju 2005. povećanje penzijskih doprinosa i podizanje starosne granice za odlazak u penziju kako bi pomogla otplati rastućeg vanjskog duga zemlje. Promjene su pokrenule protesta u zemlji, štrajkove i zatvaranje Panamskog univerziteta pod vodstvom studenata. Nakon toga prijedlog za povećanje starosne granice za odlazak u penziju je odgođen.

Nakon Ariasove smrti 1988. godine, naslijedila je njegov biznis sa kafom. Dvije godine nakon američke invazije na Panamu, kojom je zbačen vojni režime Manuela Noriege, postala je u septembru 1991. godine predsjednica stranke “arnulfista”, koju je osnovao i vodio njen pokojni suprug. Veoma aktivno se uključila u politički život Paname.

Krenimo redom. Na samom početku svoje vladavine predsjednik Guillermo David Endara je 10. februara 1990. ukinuo Panamske odbrambene snage (PDF) i reformirao sigurnosni aparat stvaranjem Panamskih javnih snaga. Ustavnim amandmanom iz 1994. godine trajno je ukinuta vojska.

Bushova administracija je zaključila da američke vojne snage imaju zakonska ovlaštenja da hapse trgovce drogom, međunarodne teroriste i druge bjegunce i u inostranstvu. Ured pravnog savjetnika Ministarstva pravde dao je mišljenje da se zakon o Posse Comitatusu, iz 1878. godine striktno zabranjuje "vojsci" da hapsi osumnjičene za kriminal ili da provodi druge operacije za provođenje zakona.

U akciji su potopili Noriegin mornarički prevoz i uništili njegov avion. Vojne operacije su nastavljene još nekoliko sedmica. Noriega se nakon objavljene američke potjernice od milion dolara sklonio u diplomatsku misiju Vatikana.

Ovo je predsjednik Reagan odbio zbog Bushovih bliskih veza još iz vremena kada je ovaj bio na čelu u CIA i Radnoj grupi za droge. Reagan je smatrao da bi to moglo negativnog uticati na Bushovu predsjedničku kampanju. Čak je jedno vrijeme u opticaju bilo povlačenje optužnica za trgovinu drogom.

U cijeloj zoni kanala SAD su imale svoje vojne baze kako bi zadržale kontrolu nad ovim strateški izuzetno značajnim područjem. Američki predsjednik Jimmy Carter i de facto vođa Paname general Omar Torrijos potpisali su 7. 9. 1977., sporazume nazvane Torrijos–Carter u smislu predaje Zone kanala panamskoj kontroli do 2000.godine.

Naravno i Paredes je vladao diktatorski i tokom te autoritarne vlasti uticao je na ostavku predsjednika Paname Arístidesa Royoa. Sljedeće 1983. godine u avgustu mjesecu, Dario Paredes se povukao iz Nacionalne garde. Dobio je obećanje pukovnika Manuela Noriege da će ga podržati u predsjedničkoj kampanju u zamjenu za njegovu ostavku. Ali, kada je ovaj podnio ostavku, Noriega ga je uhapsio.

Govorilo se da je u taj stravični plan umiješan i američki državni sekretar Kissinger koji je gore pomenut. Zbog aktinosti u grupi Kondor njemu će biti dostavljani sudski pozivi iz mnogih južnoameričkih zemalja, a svojevremeno mu je prijetilo i hapšenje u Brazilu pa je otkazan njegov govoru u Sao Paolu 2001. godine. Izvođač radova je bio fašistički režim Augusto Pinocheta iz Čilea odnosno Manuel Contreras, zapovjednik čileanskih obavještajnih službi (DINA).

Vrlo brzo je postalo jasno da se puč iz 1968. godine bitno razlikuje od svih ranijih koji su mu prethodili. Omar Torrijos, kao vođa panamske „revolucije“ aktivno je nastojao dobiti podršku niže i srednje klase građana koristeći kontrolu nad oružanom silom upotrebljavajući nacionalizam i populizam za postizanje tog cilja.

Omar Torrijos je izgubio život kada je imao samo 52 godine pod nerasvijetljenim okolnostima. Njegova smrt je dovela do velike borbe za vlast unutar panamskih oružanih snaga. Na mjestu zapovjednika Nacionalne garde i de facto vođe Paname došao je najprije Florencio Flores Aguilar, koji je vladao kratko od 1. avgusta 1981. do 3. marta 1982.godine.

SAD je stavio veto na usvojenu rezoluciju. Ali, Torrijos se nije dao zaplašiti, bio je uporan i nepokolebljiv. Ispregovarao je Torrijos-Carterove ugovore o Panamskom kanalu, koje su potpisale obje strane 7. septembra 1977. godine. Potpisom su Amerikanci prenijeli suverenitet nad zonom kanala na Panamu.

Postao je jedan od rijetkih latinoameričkih čelnika koji su posjetili Fidela Castra na Kubi, ali je također potisnuo ljevičarske radničke agitatore i studente u Panami. Pod njegovom vladavinom, socijalne usluge su se proširile, a Panamci afričkog porijekla imali su istaknutije uloge u vladi.

Enrique Adolfo Jiméneza, koji je došao sa ambasadorske funkcije u Washingtonu polovinom juna 1945. donosi novi ustav, kojim je učvrstio predsjednički sistem. Na čelu Paname „privremeno“ostaje tri godine. Nacionalna izborna komisija proglasila je 1948. godine za predsjednika države Dominga Díaza Arosemenu, oduzevši tako Arnulfu Ariasu pobjedu

Šta se dalje događalo sa ovim teritorijom? Dok se pravila nova karta Evrope u Berlinu 1878. godine, dotle je na drugoj strani svijeta kolumbijska vlada dala Ferdinandu Marie de Lessepsu koncesiju za izgradnju kanala preko Panamske prevlake. Lesseps (1805. – 1894.) je bio francuski diplomata koji izgradio Sueski kanal.

Jedna od zemalja koju sam predstavio bila je Republika Panama, centralnoameričke država, koja se počela buditi iz stoljetnog drijemeža. Nedugo poslije moga napisa u Našoj riječi javio mi se tadašnji panamski ambasador u SFRJ Nj. E. Virgilio Brandford i zamolio me za susret. Dogovor je bio da se vidimo najprije u Beogradu, a kasnije u Bosni i Hercegovini.