Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

„General Omar Torrijos je ubijen, ali nam nedostaju dokazi“, napisao je njegov biograf Zoilo G. Martinez de Vega povodom 40. godišnjice smrti bivšeg šefa države Paname (1968 -1981), koja je kalsificirana kao avionska nesreća koja nikad nije istražena.
Vega u svojoj knjizi Ratovi generala Omara Torrijosa daje najmanje 15 razloga za njegovu eliminaciju u vrijeme “Kondora”. Na čelu američke spoljne politike u to vrijeme je bio Henry Kissinger, poznato ime svjetske politike. Svakako, pojam „kondor“ se ne odnosi na južnoameričku pticu. To je, zapravo, aktivnost protivobavještajnih službi SAD i nekih južnoameričkih diktatura usmjerena prema tom kontinentu. Početkom sedamdesetih godina rođen je plan o uklanjanju protivnika u diktaturama Južne Amerike. Idejni začetnik bila je američka CIA. Govorilo se da je u taj stravični plan umiješan i američki državni sekretar Kissinger koji je gore pomenut. Zbog aktinosti u grupi Kondor njemu će biti dostavljani sudski pozivi iz mnogih južnoameričkih zemalja, a svojevremeno mu je prijetilo i hapšenje u Brazilu pa je otkazan njegov govoru u Sao Paolu 2001. godine. Izvođač radova je bio fašistički režim Augusto Pinocheta iz Čilea odnosno Manuel Contreras, zapovjednik čileanskih obavještajnih službi (DINA).
I tako tih sedamdesetih godina na meti “kondora”, čiju smo suštinu objasnili, našao se general Omar Torrijos. Nisu, međutim, samo oni bili protivnici panamskog generala. Svi desničarski režimi u Latinskoj Americi bili su njegovi neprijatelji. Martinez de Vega je španski novinar koji je pola svog radnog vijeka radio za agenciju EFE u svojstvu direktora tog medija u Centralnoj Americi sa sedištem u Panami. uspostavi veoma blisku i dugu vezu sa Torriosom.

Martinez Vega smatra da je Omar Torrijos ubijen prije 40 godina, a ovo mu je rekao generalov bliski prijatelj i bivši predsjednik Paname Ricardo de la Espriella. On kao i dobar broj stranaca, računajući i mene, smatra da je Omar Torrijos "ubijen", ali nedostaju dokazi. Jer, Torrijos je imao veliki broj neprijatelja od severnoameričkih multinacionalnih kompanija koje su prodavale banana, šećernu trsku, duhan i kafu. Nije nepoznato da je bilo planirano njegovo ubistvo tokom “Banana rata” 1973–1974. A šta su banana ratovi ? U suštini riječ je o uspostavljanju američke vladavine nad tropskom trgovinom. Stotine američkih vojnika i hiljade stanovnika lokalnog porijekla poginuli su u “ratovima banana”. Sjedinjene Američke Države su unapređivale ekonomske, političke i vojne interese kako bi zadržale svoju sferu uticaja i osigurale Panamski kanal. Sjedinjene Države su izgradile Panamski kanal kako bi promovirale globalnu trgovinu i projektirale svoju pomorsku moć. Američke kompanije, poput United Fruit Company, također su imale financijske udjele u proizvodnji banana, duhana, šećerne trske i drugih proizvoda širom Kariba, Centralne Amerike, Sjeverne i Južne Amerike. Zbog toga su bile česte intervencije SAD na srednjoameričke države Kubu, Panamu, Honduras, Nikaragvu, Meksiko, Haiti , Dominikansku Republiku, Grenadu.

Nakon ovog objašnjenja vraćamo Panami.

Hanry Kissinger sa predsjednikom Geraldom Fordom . U to vrijeme je trajala aktivnost Kondor.

Torrijos je, naime, imao neprijatelje u porodici Anastasija Somoze, jer je pomogao u svrgavanju te autokratske porodice koja je pola vijeka terorizirala Nikaragvu. Zatim u predsjedniku SAD, Ronaldu Reaganu (1981-1989), koji se protivio predaji Kanala Panami, a vjerovatno i jedan broj oficira panamske Nacionalne garde bio je protiv njega. Poznato je da je general Torrijos planirao da penzionira generala Manuela Noriegu i neke druge članove Generalštaba. Naravno da je Torrijos preživio atentat (koji nažalost nije dokazan), a pukovnik Manuel Antonio Noriega i drugi komandanti otišli u penziju, predsjednik Republike Aristides Royo ne bi bio svrgnut, već bi ispunio svoj mandat i ustupio mjesto nasljednicima izabranim na općim izborima. Također, da je Noriega eliminiran, ne bi više bilo razloga za krvavu invaziju Paname od strane američke vojske 20. decembra 1989. godine. Istina je da je Omar Torrijos bio “diktator iz okolnosti”, odnosno da je bio prisiljen zbog odluke predsjednika Arnulfa Ariasa da „odrubi glavu“ Nacionalnoj gardi, koji je njega s porodicom htio da protjera kao atašea “ad honorem” u ambasadu Paname u Salvadoru. Sam Torrijos je bio svjestan toga pa je predsjedniku Venecuele Carlosu Andrésu Pérezu rekao: "Ja sam stigao čizmama, a vi glasovima, ali vi ste više diktator od mene." Vega kaže da mu je bivši kolumbijski predsjednik Alfonso López Michelsen doslovno rekao da su “mnogi heroji naše nezavisnosti trebali da budu isklesani na istom drvetu na kojem je izrezbaren Omar Torrijos”, a poznati južnoamerički nobelovac Gabriel García Márquez je naveo da je “Omar Torrijos bio „najinteligentniji čovjek kojeg je ikada upoznao”. Veliki engleski romanopisac Graham Greene u svojoj knjizi Otkrivanje generala Torrijosa napisao je: “Kakva je izvanredna stvar što je mala zemlja poput Paname proizvela jednog od velikih ljudi našeg vremena.”
Iako su Sjedinjene Američke Države izvele ilegalnu akciju invazije Paname 1989. godine, što je osudio skoro cijeli svijet, morale su ipak poštovati slovo sporazuma Torrijos – Carter i vratiti suverentitet nad Kanalaom Republici Panami. To je bez sumnje kapitalno djelo Omara Torrijosa Herrere, velikog sina ne samo Paname nego cijele Latinske Amerike.

Sutra: Krvava diktatura Manuela Noriege (1983–1989)