Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Zapadni promatrači nikada nisu priznali izbore u toj zemlji kao slobodne i poštene, a održavani su nekoliko puta. Januarskim događajima u Kazahstanu dotad inferiorni predsjednik Kasim Tokajev preuzima stvarnu vlast u zemlji.

Kazahstan: Spaljena zemlja

Ko je do jučer mogao i slutiti da će Kazahstan, zemlja Džingis Kana, deveta zemlja po veličini i poznata najviše po kosmodromu Bajkonur, iznajmljen Rusiji do 2050. godine, postati planetarno poznata država u tek minulim događajima iz Sankt Petersburga. Sve se dogodilo na ekonomskom forumu kada su domaći novinari zapitali novo lice Kazahstana predsjednika Kasima Žomart Tokajeva o „specijalnoj ruskoj operaciji“ u Ukrajini (pošto niko nije smio spomenuti rat). Da li iskreno ili smišljeno zbog odvraćanja pažnje javnosti, Kasim Tokajev je u Putinovom društvu dao jednu smjelu konstataciju koja je morala zaparati uho moćnom kremaljskom pokrovitelju. Govorio je o nespojivnosti prava na teritorijalni integritet i samopredjeljenja, jer „ako se pravo na samoopredjeljenje počne provoditi širom svijeta“, kako je objasnio kazahški predsjednik Tokajev, onda će „umjesto 193 zemlje članice UN biti još 500 - 600, što bi svakako bio haos“. Ovo je zvučalo kao uvod za tiradu Kasima Tokajeva, koji je znatno odstupio od matrice strateškog partnerstva sa Ruskom Federacijom. Tokajev je mrtvo - hladno izjavio da zbog toga njegova zemlja neće priznati ni Tajvan ni Kosovo ni Abhaziju ni Južnu Osetiju, ali ni dvije samoproglašene republike u Donjecku i Lugansku. Sve bivše sovjetske regije, od Gruzije do Ukrajine, ruski režim je priznao počev od 2008. godine. Moskva ustvari ovdje stoji iza planiranja pobuna i podsticanja na otpor legalnim vladama odnosno institucionaliziranju ovih regija u posebne „države“. Naravno, da je ovako razmišljanje Kasima Tokajeva izazvalo ogorčenje Moskve, koja nije navikla da centralnoazijske republike imaju sopstvena mišljenja već stavove koje kreira zvanični Kremlj. Na njih se gleda kao na podređene zemlje u isključivom ruskom „vlasništvu“, koje su istina nezavisne ali pod njihovim jakim uticajem. Ovakvo razmišljanje je ne samo iznenadilo nego i razljutilo Moskvu. Ovo tim više što je samo šest mjeseci ranije Kazahstan bio itekako ranjiva zemlje u kojoj su demonstracije protiv režima zaprijetile njegovom slomu a tada su na poziv predsjednika Tokajeva na scenu stupile udružene jedinice Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti osnovane 1992. godine, koje čine snage Bjelorusije, Kazahstana, Tadžikistana, Kirgizije, Armenije, predvođene Rusijom. Ove jedinice su neka vrsta protivteže NATO-u. Nasilje u kojem je ubijeno 230 ljudi, a 3000 uhapšeno, relativno je brzo ugušeno. Slomljena je pobuna Kazaha koja je bila izazvana lošim životnim standardom, a prije svega visokim povećanjem cijena goriva. Ostale su, međutim, goleme štete ne samo u državnoj imovini nego i u međusobnom povjerenju. Ne treba zaboraviti da je 69- godišnji Kasim Tokajev iznikao iz prosovjetskog sistema vlasti čije je oličenje bio njegov prethodnik predsjednik Nur Sultan Nazarbajev (1940.) koji se tobož povukao iz vlasti 2019. godine. U stvari Nazarbajev je bio itekako prisutan na čelu Vijeća sigurnosti sa kojeg je napokon u danima demonstracija smijenjen pošto je revoltirani narod tražio definitivni odlazak „starca“ sa te moćne funkcije, što se i dogodilo. „Shal ket” vikali su demonstrantni u Kazahstanu – to je značilo “starče odlazi”. Svoj su bijes uperili prema bivšem predsjedniku države Nursultanu Nazarbajevu koji je zemljom vladao od sovjetskih dana do 2019. godine, a nastavio je biti ključna figura i nakon toga. Nazarbajev je bivši čelnik Komunističke partije i bio je predsjednik Kazahstana gotovo tri decenije, od kolapsa SSSR-a 1991. godine. Zapadni promatrači nikada nisu priznali izbore u toj zemlji kao slobodne i poštene, a održavani su nekoliko puta. U pobuni naroda januara 2022. dotad inferiorni i nezamjetni predsjednik Kasim Tokajev vidio je svoju šansu. Do jučer on je obnašao svoju vlast u sjeni žive ikone Nur Sultana Nazarbajeva, po čijem imenu je preimenovan glavni grad Astana. Sada je napokon preuzeo poluge vlasti.

(Sutra: Uspon Tokajeva i pad Nazarbajeva)