U kontekstu ruskih osvajačkih pohoda baltičkim državama – Litvaniji, Latviji i Estoniji –prijeti najveća opasnost. Baltički narodi i danas imaju grozne more iz sovjetskog perioda svoje historije. One su pola stoljeća pripadale komunističkom sovjetskom sistemu.

Rusija bi u eventualnom ratu sa NATO-om mogla napasti koridor Suwałki i odvojiti baltičke članice Evropske Unije od Poljske i drugih zemalja Sjevernoatlantskog saveza. Radi se o stotinjak kilometara dugom putu na granici dvije zemlje koje pripadaju NATO-u - Poljskoj i Litvaniji - između ruske enklave Kalinjigrada i Bjelorusije.

U centralnoazijskim republikama u kojima su nekada vladale komunističke partije sada su na sceni centrističke ili konzervativne partije, koje vode bivši komunistički prvaci. Naprimjer, u Kirgistanu nacionalistička partija „Mekenchil“ ili RP (Republika) koja je konzervativna stranka, u Kazahstanu „Nur Otan“ (sekularna, centristička i autoritarna, do 2021. pronazarbajevska) ili u Turkmenistanu TDK, Demokratska partija koja je nastala iz Komunističke partije Turkmenistana ima profil autoritarne nacionalističke stranke.

jegov je dugogodišnji predsjednik, koji je funkciju šefa države obavljao od 1990. do formalne ostavke 2019. godine. Imao je kraljevski status u svojoj zemlji. Nosio je titulu „elbasy“, što bi značilo „vođa nacije“, koja mu je oduzeta nakon nereda u Kazahstanu.

Sada se osluškuju sve promene iz Nur Sultana. Još se čeka. Ali, ukoliko nije riječ o vješto odigranom potezu, buđenje velike petrolejske nacije (3% svjetskih zaliha) i zemlje prebogate mineralima (uran 41%) mogao bi izazvati pometnju. Ruska reakcija na ponižavanje Vladimira Putina pred njegovim pristalicama, bila je pomalo prijeteća.

Ko je do jučer mogao i slutiti da će Kazahstan, zemlja Džingis Kana, deveta zemlja po veličini i poznata najviše po kosmodromu Bajkonur, iznajmljen Rusiji do 2050. godine, postati planetarno poznata država u tek minulim događajima iz Sankt Petersburga. Sve se dogodilo na ekonomskom forumu kada su domaći novinari zapitali novo lice Kazahstana predsjednika Kasima Žomart Tokajeva o „specijalnoj ruskoj operaciji“ u Ukrajini (pošto niko nije smio spomenuti rat).

Kao predsjednik Vrhovnog sovjeta Bjelorusije suočio se sa krupnim problemima. SAD su veoma cijenile Šuškeviča posebno zbog oslobađanja Bjelorusije nuklearnog oružja iz sovjetske epohe. Kada je američki državni sekretar Warren Christopher posjetio Bjelorusiju u oktobru 1993. godine pohvalio je ovo kao „blistav primjer za države u regionu“ nadajući se da će i drugi, posebno Ukrajina, slijediti primjer Minska.

Vojska ove zemlje je potpuno na strani Ruske Federacije u ratu protiv Ukrajine, a Lukašenko je početkom maja 2022. godine započeo velike nenajavljene vojne vježbe kako bi se provjerila borbena gotovost bjeloruske armije. Vježba je započela odmah nakon susreta Putina i Lukašenka kojom prilikom je ruski diktator upoznao bjeloruskog kolegu sa položajem na frontu u Donbasu. Svoju teritoriju Bjelorusi su dali ruskoj vojsci za izvođenje raketnih napada na Ukrajinu. Ipak, još nije upotrijebljena bjeloruska vojska.

Aleksandar Lukašenko je već dobro etablirani bjeloruski političar koji nema nikakve opozicione konkurencije. U narodu još uvijek ima podršku, jer u unutrašnjoj politici provodi sovjetski privredni koncept. Razvija relativno uspješan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne podrške, a prije svega od političkog saveza s Rusijom.

Kada je na vlast u Bjelurusiji stupio 20. jula 1994. Aleksandar Rihoravič Lukašenko narod je povjerovao da je napokon dobio predsjednika države po mjeri. Koliko je pogriješio bit će mu jasno tek nekoliko godina kasnije kada će početi val demonstracija protiv ovog režima koji je postao autokratski i u kojem je bahatost poprimila dramatične razmjere. Evropska unija je Aleksandru Lukašenku i njegovoj eliti nametnula sankcije.

Bjelorusija je kroz svoju historiju u državničkom i kulturološkom smislu bila uglavnom vezana sa Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije. Obje zemlje tada su u posebnoj federaciji bile poznatije pod imenom Rutenija odnosno Rus' u lokalnom slaveniziranom obliku, a konkretno u slučaju Bjelorusije – Bijela Rus'. To je u najkraćem povijest na kojoj se nećemo dugo zadržavati.

Gagauzija je autonomna pokrajina u sastavu Republike Moldove. Procjene iz 2006. godine govore da ima oko 160.000 stanovnika. Gagauzija trenutno nije naglašen problem, ali može postati, ukoliko dođe do zaoštravanja odnosa u Ukrajini sa kojom se graniči. Osim toga u neposrednoj blizini je poluostrvo Krim kojeg je Rusija osvojila i anektirala 2014. godine.

U Pridnjestrovlju je dobro organiziran šverc oružjem koje većinom odlazi u Abhaziju i Južnu Osetiju (išao je preko ukrajinske luke Odesa). „Vlada“ krijumčari gorivo, alkohol, duhan namjenjen tržištu okolnih zemalja. Ruska Federacija koja nema dodirne veze sa Moldovom je izabrala ulogu „čuvara“ Pridnjestrovlja, jer smatra da će na taj način zaštititi etničke Ruse. Okupacijom ukrajinskog Krima Rusija se fizički približila Moldovi. Ruske akcije na istoku i jugu Ukrajine i prisajedinjenje Krima, Hersona i Zaporožja treba shvatiti kao pokušaj ovladavanja Moskve cijelim crnomorskim pojasom.

Sada je barem jasno da su to bili najobičniji trikovi ruskog vođe, a da su stvarne namjere bile potpuno drugačije. Nastojanja ukrajinske vlade da ponovo uspostavi vlast kroz tzv. “antiterorističku operaciju“ su se pretvorile u oružani sukob koji se pojačao od februara 2022. godine kada je došlo do pune ruske intervencije na cijelu teritoriju Ukrajine. Neprijateljstva traju i danas.

Ukrajinska kriza eskalirala je u februaru 2014. godine nakon događaja u Kijevu. Predsjednik Viktor Janukovič je odbio dogovor sa Evropskom unijom kao prvom koraku u priključivanju te zemlje zapadnom bloku država. Antivladini protesti iza kojih su stajale zapadne zemlje, poznati kao Majdanski pokret, doveli su do svrgavanja predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča koji je bio najobičnija ruska marioneta.

Moskva je sa Gruzijcima vodila nekoliko ratova zbog potrebe Kremlja da faktički bude prisutan na istočnoj obali Crnog mora. Stanje se nije promijenilo ni nakon preuzimanja dužnosti premijera od strane gospođe Salome Nino Levanis Zurabišvili

Gruzija je smještena u Zakavkazju, na istočnoj obali Crnog mora. To je neuralgična tačka koju Rusi žele kontrolirati i izuzetno su osjetljivi na zahtjeve Gruzijaca za njihovo pridruživanje NATO paktu. Danas se Gruzija, zajedno sa Moldavijom i Bosnom i Hercegovinom smatra ruskom metom i zbog toga je u centru pažnje Zapada.

Na skeletu moćnog Sovjetskog Saveza nikla je nezavisna Gruzija, pravoslavna zemlja, koja u doba najtvrđeg rigidnog komunizma suštinski nije prihvatala ovaj ideološki okvir, ali je morala živjeti komunističkim načinom života. Uostalom, Staljin je bio rođeni Gruzijac, a u biću Rusije je ostavio krvavi trag sa nekoliko miliona ubijenih ljudi tokom tridesetih godina prošlog vijeka. Među ubijenim su bili i pripadnici mnogih naroda (i bivši Jugosloveni).

Poslije Abhazije, Južne Osetije u Gruziji i Pridnjestrovlja u Moldaviji, Rusi su izvršili invaziju na Krim 2014. godine. Početkom 21. vijeka ukrajinska politička scena uzavrela je nakon Narandžaste revolucije u Kijevu. Na dotada ukrajinskom Krimu živi većinsko rusko stanovništvo koje je podržavalo tadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča i njegovu Partiju regija. On je produžio Rusiji zakup za krimsku luku u Sevastopolju do 2042. godine.

U Njemačkoj je u izgnanstvu i aktivno se pridružuje antiboljševičkom frontu. Ima status državnog službenika u Ruskom naučnom institutu. Iz Berlina prati borbu za Lenjinovo političko naslijeđe, a 1933. godine piše knjigu o gladi u Sovjetskom Savezu, koja je rezultat kolektivizacije sovjetske poljoprivrede. Kada je Hitler došao na vlast 1933. godine Iljin pozdravlja njegov dolazak, kao i Musolinijev u Italiji.

U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa.

Kroz historiju gledano svjetski diktatori su pronalazili svoja filozofska uporišta i predstavnike škola kako bi svoju vlast zaokružili, upotpunili, oblikovali i usmjeravali. Takvi „novi ideolozi“ nisu morali živjeti u vremenu aktuelne vlasti, dakle nisu morali biti ni živi, bitno je da se njihova teorija podudarala sa viđenjima vlastodržaca kako da zadrže poluge vlasti i osmisle upravu. Putin je odabrao poziciju ovozemnog mesije.

Agresija na Ukrajinu Putinov je veliki cilj. Biti ili ne biti. Rat se odvija poprilično traljavo za Moskvu. Ruski čvrstorukaš je nesumnjivo iznenađen otporom i podrškom ujedinjenog svijeta suverenoj Ukrajini, među kojima je i naša zemlja uz „otimanje“ Dodikovog lena (Republike Srpske), koja je navodno neutralna u rusko-ukrajinskom ratu. Ruska ekonomija je potonula pred sankcijama međunarodne zajednice.

Žalosno izgleda Putinovo propitivanje šefa obavještajne službe Sergeja Nariškina u zdanju Svete Katarine. Od treme što govori pred državnim glavarom Nariškin zamuckuje, a nedodirljivi hazjajin voštano hladnog lica nastavlja da zbunjuje svog podanika koji ne zna šta je pravi odgovor i šta treba reći.

Nakon pobuna 1992. i 1993. godine dvije oblasti koje su bile nominalno u sastavu Gruzije - Abhazija i Južna Osetija - i Pridnjestovlje u Moldaviji, izvršile su secesiju i proglasile nezavisnost uz punu podršku Moskve. O tome ću nešto kasnije. Prije toga o ruskoj politici pred dolazak Vladimira Putina na njeno čelo.

Na dan 19. avgusta 1991. godine u Moskvi se dešava puč protiv predsjednika Mihaila Gorbačova. Premijer Valentin Pavlov, potpredsjednik SSSR-a Genadij Janaev, ministar unutrašnjih poslova Boris Pugo, ministar obrane Dmitrij Jazov, šef KGB-a Vladimir Krjučkov i prvi zamjenik predsjednika Savjeta obrane Oleg Baklanov, preuzimaju vlast. Ova grupa zavjerenika inkorporirana u Državni komitet za vanredno stanje (GKČP) ima jasnu namjeru da očuva komunistički sistem vlasti i Sovjetski Savez pošto-poto, ako treba i silom oružja.

Plan je bio da Mihail Gorbačov odstupi sa mjesta na čelu Komunističke partije Sovjetskog Saveza i savezne države i da vlast preda potpredsjedniku Genadiju Janajevu. Kako je odbio prijedloge predsjednik Gorbačovu je zatočen na Krimu. Sve komunikacije sa njegovom rezidencijom odmah su blokirane, a pojačana je straža oko objekta kojeg niko nije smio napustiti. Prvi čovjek Sovjetskog Saveza tako je postao zatvorenik.

Kako je opasnost od nuklearnog rata bila sveprisutna dolazi polagano do otopljavanja odnosa sa SAD. U tom kontekstu su započeti pregovori o ograničavanju nuklearnog oružja i razoružanju. Politike detanta oslabila je obim nadmetanja velesila u hladnom ratu. Ovo se naročito vidjelo nakon Helsinška konferencija (1975) koja je značila njegovo ublaživanje u Evropi.