Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Abhaze su podržali Rusi. Rezultat tog rata je gubitak gruzijske kontrole nad većim dijelom Abhazije i etničko čišćenje Gruzijaca. Tridesetogodišnj spor je ostao neriješen uprkos sporazumu o prekidu vatre i dugogodišnjim pregovorima.
Kada se zatresao Sovjetski Savez u razarajućem političkom zemljotresu, petnaest republika koje su ga činile potražile su samostalni vlastiti put. Iako je svakome bilo jasno da se zemlja naprosto urušila i da joj nema lijeka za oporavak, malo ko je mogao povjerovati da će realnost biti tako surova. Na skeletu moćnog Sovjetskog Saveza nikla je nezavisna Gruzija, pravoslavna zemlja, koja u doba najtvrđeg rigidnog komunizma suštinski nije prihvatala ovaj ideološki okvir, ali je morala živjeti komunističkim načinom života. Uostalom, Staljin je bio rođeni Gruzijac, a u biću Rusije je ostavio krvavi trag sa nekoliko miliona ubijenih ljudi tokom tridesetih godina prošlog vijeka. Među ubijenim su bili i pripadnici mnogih naroda (i bivši Jugosloveni). Oni su inspirirani prvom socijalističkom zemljom i njenom prokalmiranom vizijom novog boljeg svijeta, došli na sam izvor da se napajaju idejom i dogmom komunizma. Brzo će uvidjeti svoje iluzije, među njima i Gruzijci koji su osjetili veliku surovost novog poretka.

Gruzija je nakon sloma SSSR-a, čiji je bila član do 1991. godine, promijenila naziv u Džordžija, jer jednostavno nije mogla trpjeti to ime na svojoj koži koje ju je podsjećalo stalno na mrak sovjetskog rigidnog socijalizma bez Boga. Ali, tu su se javile odmah prve varnice i problemi u međunacionalnim odnosima unutar Abhazije, nekadašnje autonomne sovjetske socijalističke republike koja je teritorijalno pripadala Gruziji. U vrijeme kada se Sovjetski Savez počeo raspadati uzavrele etničke tenzije između Abhaza i Gruzijaca kulminirale su ratom u Abhaziji koji je vođen 1992. i 1993. godine. Abhaze su podržali Rusi koji su htjeli baze na ovom važnom dijelu crnomorske obale. Koristili su prisustvo velikog broja Rusa na svojoj teritoriji. Rezultat tog rata je gubitak gruzijske kontrole nad većim dijelom Abhazije i etničkim čišćenjem Gruzijaca iz te pobunjene zemlje. Tridesetogodišnj spor je ostao neriješen uprkos sporazumu o prekidu vatre i dugogodišnjim pregovorima. Posmatračka misija UN i mirovnih snaga Zajednice nezavisnih država (ZND) koje je predvodila Rusija nisu uspjele spriječiti nasilje. Može se reći da ruske snage uz čiju pomoć su Abhazi proglasili nezavisnost (a i danas su prisutne) predstavljaju remetilački faktor na ovom prostoru. Cilj Rusa je bio zauzimanje istočne strane crnomorske obale i integriranje Abhazije u njen sastav, ako ne formalno ono svakako suštinski. Ruske i abhaske snage su 2008. godine povele novi rat protiv Gruzije. Nakon toga Ruska Federacija je priznala „nezavisnost“ ove crnomorske regije koja se prostire na 8665 kvadratnih kilometara i ima oko 250 hiljada stanovnika. Najveći grad Suhumi je prijestolnica međunarodno nepriznate države i nalazi se na obalama Crnog mora. Abhaziju su, istina, priznali ruski trabanti –Venecuela, Nikaragva, Sirija i otočne državice Nauru, Vanuatu i Tuvalu. Bosna i Hercegovina podržava teritorijalno jedinstvo Gruzije i protivi se secesiji pobunjene teritorije. Kao direktor jedne vladine ustanove, boravio sam nekoliko puta u Gruziji gdje sam podržao cjelovitu Gruziju i ponovio podršku Bosne i Hercegovine teritorijalnom integritetu i njenoj nezavisnosti. Iako se radi o potpuno zavisnoj zemlji, ovih dana se čula zvanična objava sa abhaske strane da oni žele ostati nezavisni i da neće provoditi referendum koji bi vodio prisajedinjenju Rusiji. Na drugoj strani Južna Osetija je najavila pripojenje Rusiji, pa je onda naglo odustala od tog plana. Naravno, riječ je o odglumljenoj nezavisnosti zemlje. Ipak Abhazi su imenovali svog predsjednika parlamenta Valerija Kvarčiju i predsjednika „države“ Aslana Bžaniju. Svi lideri zemlje, bivši predsjednici Aleksander Ankvab, Sergej Bagapsh, Raul Hadžimba, Miahil Logua, Valerij Bganba su manje više nekadašnji članovi Putinovog KGB ili drugih organa nekadašnjeg Sovjetskog Saveza Neki od njih, kao sadašnji „premijer“ Aleksander Ankvab su radili u „ambasadi“ Abhazije u Moskvi i svi su odreda bivši članovi Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a danas vode male stranke u nepriznatoj „državi“. Sve ove partije odreda su privržene Rusiji pa će do pripojenje Abhazije doći kada u Moskvi odrede da je došao trenutak. I ovako Rusi to smatraju svoji lenom s obzirom da kontroliraju kompletnu vojnu infrastrukturu Abhazije. Bordžijske metode trovanja protivnika koje provodi FSB (nekadašnji KGB) i ovdje su primjetne što se najbolje vidi po iskustvu sadašnjeg šefa države Aslana Bžanije koji je maja 2019. godine otrovan velikim dozama žive i aluminijuma, ali je na žalost trovača preživio.

(U sljedećem nastvaku: Južna Osetija sanja signale iz Rusije)