Cijenjeni čitatelji,
U narednom periodu u 32 nastavka na Bošnjaci.Net imat će priliku čitati feljton “Putinova geometrija-obnova ili propast povijesne Rusije” autora prof. dr. Adamira Jerkovića, vrsnog intelektualca, koji je ujedno bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Feljton je objavljen i u listu Oslobođenje.
Ako se dogodi da propustite čitanje neki od nastavaka feljtona, nemojte se brinuti, mi ćemo vam olakšati tako što ćemo smjestiti DOSSIER feljtona na dnu svakog nastavka gdje će biti izlistani naslovi.

Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Sa usponom Mihaila Sergejeviča Gorbačova u drugoj polovini 1980.-tih, dolazi do velikih vanjskopolitičkih promjena i demokratizacije Komunističke partije Sovjetskog Saveza i društva u cjelini. Ali, napukline koje su se pojavile na državnom organizmu velike zemlje ubrzo će se pretvoriti u velike rasjede. Počet će agonija prve zemlje socijalizma koju koriste njene republike i proglašavaju svoju nezavisnost.

Kako je opasnost od nuklearnog rata bila sveprisutna dolazi polagano do otopljavanja odnosa sa SAD. U tom kontekstu su započeti pregovori o ograničavanju nuklearnog oružja i razoružanju. Politike detanta oslabila je obim nadmetanja velesila u hladnom ratu. Ovo se naročito vidjelo nakon Helsinška konferencija (1975) koja je značila njegovo ublaživanje u Evropi.

Ali, u decembru 1979. godine došlo je do sovjetske vojne intervencije u Afganistanu, koji se završio porazom Sovjetskog Saveza deset godina kasnije. Zemlju je u tim ratnim godina imperijalističkog rata vodio Leonid Iljič Brežnjev, koji potiče iz etnički rusko-jevrejske porodice iz Kurske oblasti. On se izjašnjavao Ukrajincem 45 godina na temelju mjesta svog rođenja sve do početka pedesetih godina prošlog vijeka, da bi od tada bio etnički Rus. Služio se maternjim ruskim jezikom jer je odrastao ruskoj sredini tadašnje Ukrajine, koja je bila dio Ruskog Carstva. Imao je briljantnu političku karijeru tokom koje je obavljao najviše partijske funkciije počev od Moldavije do Kazahstana, a kao prijatelj šefa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Nikite Sergejevič Hruščova uspinjao se u sovjetskoj hijerahiji i dobija ceremonijalnu funkciju predsjednika države. Podržavao je Hruščova sve do 1962. godine. U partijskom puču oktobra 1964. koji su predvodili Mihail Suslov i Aleksej Kosigin, Brežnjev smjenjuje Hruščova. Nakon što je stupio na vlast Leonid Brežnjev drži govor kojim poziva na vraćanje socijalizmu koji je postojao prije Hruščovljevih reformi. Uzima sebi titulu generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) koju je koristio Josif Visarionovič Staljin, njegov veliki politički i ljudski uzor. U SSSR-u se poveća iz dana u dan broj zatvorenika, a tokom Praškog proljeća 1968. godine u Čehoslovačkoj Leonid Brežnjev organizira vojnu intervenciju zemalja Varšavskog ugovora protiv šefa tamošnje partije Aleksandra Dubčeka. Sovjeti su bajonetom „oslobodili“ Čehoslovačku od liberalnih ideja socijalizma sa ljudskim likom. Leonid Brežnjev potom objavljuje svoju doktrinu na 5. kongresu Poljske ujedinjene radničke partije (PURP) u novembru 1968. o nadziranoj nezavisnosti. Odnosi sa NR Kinom se pogoršavaju pa sovjetski režim prepadnut približavanjem Washingtona i Pekinga popušta odnose sa SAD. Nakon toga dolazi do potpisivanja sporazuma SALT o ograničenju nuklearnog oružja. Slijedi sporazuma u Helsinkiju kojim SAD priznaje SSSR-u vlast nad istočnom Evropom, ali zahtijeva od Moskve poštovanje ljudskih prava. Leonid Brežnjev je bio veoma tašt čovjek. Sovjetske heroje šalje u penziju po kratkom postupku, povećava broj svemirskih letova kako bi pokazao uspješnost upravljanja državom, a bez odluke Politbiroa KPSS šalje 40. armiju u Afganistan na samom kraju 1979. godine. Već je rečeno kako je završila nova imperijalistička soldateska koja je rukama „nosila“ crvenu zastavu. Nakon devetogodišnje interevencije sovjetska armija koja se stavila na stranu marksističke vlade u Kabulu protiv mudžahedina, izgubila je ovaj rat i poražena se vratila u SSSR 2.2. 1989. godine. Ovaj rat se smatra primjerom posredničkog rata između SSSR i SAD u širem kontekrtu globalnog hladnog rata, koji je također obuvatio i protivsovjetske zemlje Pakistan i NR Kinu. Samo da kažem da je ovaj rat osamdesetih godina prošlog vijeka bio kraj razdoblja detanta proklamiranog ranije i početak tzv. drugog hladnog rata između dvije tadašnje super sile SSSR-a i SAD. Bilo kako bilo, Sovjeti su se poraženi u afganistanskom ratu od tamošnjih mudžahedina kojima su dobivali vojnu i ekonomsku podršku na Zapadu. Nakon toga se se razboljeva Leonid Brežnjev i umire 1982. godine. To je kroki o životu prvog čovjeka SSSR-a i ere tvrdog sovjetskog socijalizma.

Nakon Brežnjeva na čelo države i partije dolaze najprije kagebeovac Jurij Andropov, a onda vrlo brzo nakon njegove smrti Konstantin Černjenko. Obojica sovjetskih rukovodilaca ostaju kratko na vlasti, a suštinski ne dolazi do promjene u stavovima partije prema okruženju. Boljševička partija ostaje birokratizirana do maksimuma. Sa usponom Mihaila Sergejeviča Gorbačova na partijskom vrhu u drugoj polovini 1980.-tih, dolazi do velikih vanjskopolitičkih promjena i demokratizacije Komunističke partije Sovjetskog Saveza i društva u cjelini. Na djelu je proklamovana perestrojka i glasnost bez presedana. Reforma sovjetskog društva započela je kadrovskim smjenama i dubokim promjenama u državno-partijskim redovima, a glasnost je podrazumijevala uklanjanje cenzure i idejnih stega ne samo na kulturnom planu i kod masovnih komunikacija već uopće u cijelom društvu. Zatvoreno sovjetsko društvo napokon je prodisalo. Poboljšani su odnosi sa SAD i Zapadom, a već smo naveli da je u 1988–1989. došlo je do sovjetskog vojnog povlačenja iz Afganistana. Prosovjetski satelitski režimi u Poljskoj, Rumuniji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Bugarskoj padaju između 1989. i 1991. godine, a u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) srušen je Berlinski zid i dolazi do ujedinjenja Njemačke. U 1991. godini dolazi do raspuštanja Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) koji je obuhvatao socijalističke zemalje istočog lagera i vojnopolitičku savez istočnih socijalističkih zemalja pod nazivom Varšavski ugovor, osnovan 1955. godine. Sovjetski Savez je bio u dubokoj krizi. Slabljenjem centralne sovjetske vlasti izbijali su unutrašnji sukobi, kao npr. Armenije i Azerbejdžana 1988. godine, zatim događaji u Moldaviji, Gruziji, itd.

Od 1990.-tih godine u saveznim republikama otvoreno se čuju zahtjevi za nezavisnost od Sovjetskog Saveza. Jedan od glavnih događaja 20. vijeka bio je, dakle, raspad komunisitičke ideje i Sovjetskog Saveza. Do konačnog kraha zajedničke države došlo je između 19. I 1990. i 31. XII 1991. godine. U ovom periodu SSSR rapidno slabi a u konačnici prestaje hladni rat. Agoniju prve socijalističke zemlje na svijetu iskoristile su njene republike i proglasile svoju nezavisnost. Kako se to dogodilo?

(U sljedećem nastavku: Crveni div na koljenima)