Ibrahim ČIKIĆ: Dostojanstven je tokom nevolja, strpljiv u nedaćama, zahvalan u udobnosti. Ne čini nepravdu nad onima koje ne voli i ne čini grijeh radi onoga kojeg voli. Prihvaća istinu prije nego što mu je donesen dokaz. Ne upropašćuje ono što mu je dato na čuvanje i ne zaboravlja ono čime se opominje. Druge ne naziva imenima pogrdnim. Ne nanosi štetu susjedu. Ne raduje se nesreći tuđoj. Ne sudjeluje u krivom i ne napušta pravo…”

Samo slobodan čovjek od robovanja bilo kome ili bilo čemu drugom osim Svevišnjem Gospodaru pripada eliti ljudske vrste, te takvog pojedinca islamski gnostici nazivaju Bogobojaznim usamljenikom. Takva osoba zaljubljena je u Istinu i okrenuta samo njoj. Jedino apsolutno slobodna osoba spremna je i sposobna da robuje Istinitom Gospodaru. Posljedica takvog robovanja sastoji se od zadobijanja vlastite slobode darovane od strane Gospodara. Prepoznatljiva karakterna crta takvog čovjeka sastoji se u tome što se isti usteže od činjenja nasilja i zla drugim ljudima. Takav Božiji usamnjenik u svemu onome što čini i sa čime se u životu susreće prvenstveno razmišlja u pravcu da li je njegovo (ne)činjenje nešto sa čime je Bog zadovoljan ili ne.

Jedino istinski Bogobojazan čovjek može podnijeti svačije nezadovoljstvo i srdžbu, osim Božije. Takva se osoba ne može prepasti niti zaplašiti prijetnjama i pritiscima, čuva se grijeha i robovanja strastima. Ne pridaje važnost onome što ljubitelji i obožavaoci komformizma govore o njemu, niti odgovara na uvrede. U stalnom je ratu sa zločincima i prijateljstvu s istinoljubivim. Sveta Knjiga, Kur’an jedino Bogobojaznost smatra mjerilom vrijednosti čovjeka: “Najdraži od vas Bogu su oni koji su najbogobojazniji.” Jedino Bogobojazan čovjek vlada sobom i stalno unapređuje vlastitu ličnost. Zadovoljan je onim što mu Bog daje i mirno podnosi udarce sudbine. Brojni kur’anski ajeti i predaje posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, Bog blagoslovio nj, i njegov čisti i plemeniti rod govore o tome. Za ovu priliku prenijet ću dio govora Imama Alija. Bog ga blagoslovio u kojem govori o bogobojaznosti zapisanog u knjizi “Nehdžu-l-Belaga”:
“Tako su oni koji su svjesni Boga na svijetu ovome dostojni nositelji vrednota. Govor je njihov ispravan, odjevanje njihovo skromno, a hod njihov krotak. Poglede svoje obaraju pred onim što im je Allah zabranio. Uši svoje zadržavaju na onom znanju koje je korisno za njih. Ostaju u iskušenjima onakvi kakvi ostaju u udobnostima. Da nema roka koji im je određen, duše u tijelima njihovim ne bi ostale čak ni za treptaj oka u žudnji svojoj za nagradom i strahovanju svome od kazne. Stvoritelj je velik u srcima njihovim, tako da je sve drugo osim Njega neznatno u očima njihovim… Uvijek sebe kore i strahuju za dijela svoja. Kada se o nekom od njih kazuje pohvalno on se boji onoga što se o njemu kazuje, pa govori: “Znam se bolje od drugih, a moj me Gospodar zna bolje od mene, Bože moj, ne postupaj sa mnom prema onome što oni govore i učini me boljim nego što oni misle o meni i oprosti mi ono što oni ne znaju.” Osobitost svakog od njih u tome je da ti vidiš u njemu snagu u vjerovanju, odlučnost s blagošću, vjeru s uvjerenošću, žudnju u znanju, znanje u strpljivosti, umjerenost u obilju, poniznost u slušanju, pristojnost u siromaštvu, strpljivost u nevolji, traženje u dozvoljenom, marljivost u upućenosti i sustezanje u pohlepi. On poduzima dijela dobra i strepi… Ako strast njegova odbija da prihvati ono što ne voli, on ne prihvaća zahtjev njezin da joj udovolji u onome što ona voli… Od njega se očekuje samo dobro, i od njega se ne treba bojati zla. Čak ako bi se zatekao među onima koji su zaboravni, ubrajao bi se među one koji se sjećaju. Ako je među onima koji se sjećaju, ubraja se među one koji su zaboravni. Oprašta onome koji je bio nepravedan prema njemu. Daje onome ko njemu uskraćuje. Obilazi onog koji njega ne obilazi…

Dostojanstven je tokom nevolja, strpljiv u nedaćama, zahvalan u udobnosti. Ne čini nepravdu nad onima koje ne voli i ne čini grijeh radi onoga kojeg voli. Prihvaća istinu prije nego što mu je donesen dokaz. Ne upropašćuje ono što mu je dato na čuvanje i ne zaboravlja ono čime se opominje. Druge ne naziva imenima pogrdnim. Ne nanosi štetu susjedu. Ne raduje se nesreći tuđoj. Ne sudjeluje u krivom i ne napušta pravo…”