Slijepi snajperista: Ibrahim Čikić, politički zatvornik i logoraš crnogorskog režima

Sandžak, godina 1994. Policijska operacija "Lim". Miloševićev režimski policijski aparat u Novom Pazaru ni krive ni dužne uhapsio je 24 istaknuta Bošnjaka. Dok je po istom diktatorskom receptu, ali u režiji Bulatovićevog i Đukanovićevog režima u Bijelom Polju uhapšen 21 Bošnjak, kompletno rukovodstvo SDA, tada opozicione stranke u CG. U toj grupi među nedužno uhapšenih bio je i Ibrahim Čikić, stopostotni invalid. Prošao najgore torture i mučenja u kazamatu u rodnom mu Bijelom Polju pa do logora u očišćenoj Foči u Karadžićevoj genocidnoj tvorevini. Čikić je bio optužen po 17 tačaka optužnice, između ostalog, i kao snajperista koji je trebao ubijati srpsku djecu. Zamislite, gotovo potpuno slijep čovjek od crnogorskih vlastodržaca proglašen snajperistom… Urednik Bošnjaci.Net radi vas, odnosno sviju nas obavio je razgovor sa Ibrahimom Čikićem. Pozivamo vas da svaku riječ upamtite, prenesete na druge i nastojte da ne zaboravite. To je jedini način da nam srpsko-crnogorski diktatori ne priređuju istrebljenje po Njeguševom receptu. Ne daj Bože da nam se zlo ikada više ponovi, doveli bi u pitanje biološki opstanak bošnjačkog naroda.

Bošnjaci.Net: Uvaženi brate Čikiću, vjerujemo da je malo onih koji nisu čuli za vas, koji ste na pravdi Boga uhapšeni, postali simbol stradanja Bošnjaka u Sandžaku i Crnoj Gori, koje se uporedo i planski odvijalo sa genocidnom agresijom na BiH. Molimo vas da nam na početku ovog našeg razgovora nešto kažete o vama ali i o porodici Čikić iz Akova grada koji je «prekršten» u Bijelo Polje?
ČIKIĆ: Porodica Čikić je stara gradska trgovačka porodica. Moj predak Abdulah Kurt je prije 300 godina iz Budima sa četiri sina došao u Akovo. Jedan od Abdullahovih sinova zvao se Hasan. Bio je izuzetno jake građe i izvanredan hrvač. Ljudi su ga čikali kako bi sa njim odmjerili snagu i vještinu. Tako ga nazvaše Hasan Čika. Kasnije nam srbsko-crnogorski zločinci dodadoše ono „ić“, te nas nasilno nazvaše Čikići. To je sudbina mnogih Bošnjaka ovih prostora i jedan u nizu kulturoloških, historijskih, socioloških, bioloških... i drugih genocida koji se sistematski, više od jednog vijeka, provode nad nama. Ja sam peti pojas poslije rahmetli Hasana. Rođen sam 23. maja 1956. godine u B. Polju (Akovo) od oca Avde i majke Samije, Allah im se smilovao i podario im Svoje Džennetske ljepote. Oženjen sam i imam dvoje djece. Sin Ali je drugi razred gimnazije, a kćerka Nudžejma završava 8-mi razred Osnovne škole u Sarajevu. Supruga ne radi, a ja invalid od 1976. godine (vidna sposobnost umanjena za 100% trajno). Inače potičem iz religiozne porodice koja nikada nije prekidala prakticiranje vjere. Tako i danas, hvala Bogu, mi smo jedna skromna islamska porodica zadovoljna sudbinom i Allahovim određenjem.

Bošnjaci nikada nisu imali kolektivnu svijest
Bošnjaci.Net: Po sjećanju vaših starih koje su prenosili sa koljena na koljeno, ako je moguće recite nam sažetak historije vašeg rodnog kraja i Bošnjaka u njemu?
ČIKIĆ: Po pričanju starih i onome što sam ja od njih zapamtio Akovo je bilo jedna tipična urbana sredina sa orijentlnim izgledom i ljepotama istoka. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postojale su tri džamije, medresa Ruždija, vakufi i dućani od kojih se finansirala islamska zajednica i vjerski službenici. Bošnjaci su predstavljali većinsko stanovništvo i bavili su se zanatima i trgovinom. Do pokolja Bošnjaka 1924. godine bili su usmjereni administrativno na Šahoviće gdje je bio pašaluk. Zločini nad Bošnjacima Akova počeli su se događati odmah poslije odlaska Turaka sa ovih prostora. Svaka prikladna prilika koristila se da se nanese zlo muslimanima. U glavnom sva zlodijela su činjena pod pokroviteljstvom vlasti. Tako je bilo i za vrijeme Crne Gore, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije... Poslije Drugog svjetskog rata dvije džamije su porušene, Ruždija oduzeta, vakufi i dućani konfiskovani Bošnjaci opljačkani... Muslimani Sandžaka poslije odlaska Turaka uvijek su bili lojalni građani građanske orijentacije. Redovno su bili uz aktuelnu vlast i nikad nisu bili opozicija. Nekako oni su bili jezičak na političkoj vagi i od njihovih glasova su ovisile vladajuće partije. Nikada nismo imali kolektivnu svijest. Nema tu neke velike razlike između minulih i sadašnjih vremena. Sada su samo druga imena i ljudi, a geografija i topografija zločina nad Bošnjacima je i dan danas ista. Mi smo narod koji zna samo za patnju i jad. Svaka generacija doživjela je bar jedan genocid. Ne postoji narod nad kojim se izlilo više zla u Evropi od Bošnjaka. Ovo je jako ozbiljno pitanje i ako mi Allah pomogne da završim svoju drugu knjigu o genocidu nad Bošnjacima Šahovića počinjenom u novembru mjesecu 1924. godine možda djelimično dam odgovor na ovo pitanje.

Ja sam uspio samo kap patnje, jada i čemera kroz koji sam prošao izliti na papir. Mnoge stvari sam prešutio, sakrio od javnosti, mnoge ublažio, a mnoge svjesno prešutio, kako bih poštedio eventualne čitaoce knjige psihičkih patnji i duševnih boli. Najsurovije srednjovjekovne torture kombinirane sa najsavremenijim metodama mučenja. Držalice, palice, elektro-šokovi, reflektori, klanja, strijeljanja, iznurivanja glađu i žeđu, uskraćivanje sna danima, insinuacije mučenja i silovanja najbližih članova porodice, gašenja cigareta, samo su djelić bogatog asortimana iz lepeze mučenja crnogorskog državnog terorizma prema Bošnjacima posljednjih dvadeset godina.

Dok drugi pišu lažnu historiju zasnovanu na mitovima i gomili laži mi nismo kadri sačuvati istinu
Bošnjaci.Net: To je vrlo interesatna tematika koju ćemo obraditi neke naredne prilike, jer nam je namjera da se držimo ovog našeg vakta i novog po redu generacijskog stradanja. Kako sa ove vremenske distance vidite dolazak prije dvadeset i više godina na političku scenu Miloševića & comp. u Srbiji, Bulatovića, Đukanovića... u CG?
ČIKIĆ: Odgovor na ovo pitanje zahtijeva jako ozbiljnu stučnu analizu i vrhunske stručnjake raznih profila. Istina, mnogo arhivske građe i historiskih dokumenata je na žalost uništeno i zauvjek nestalo. Dok drugi pišu lažnu historiju zasnovanu na mitovima i gomili laži mi nismo kadri sačuvati istinu. Naše generacije se godinama bombarduju lažima i dezinformacijama. Treba biti izuzetno jak i oštrouman pa ne podleći agresivnoj propagandi. Bogu hvala ja sam uspio sačuvati pravo na slobodu misli i to je moje elementarno pravo koje mi ne može niko oduzeti. Na osnovu onoga što sam ja imao prilike vidjeti i osvjedočiti se daje mi za pravo da mislim da je krvavi raspad ex Jugoslavije brižljivo planiran. San o Dušanovom carstvu je generator zla na ovim prostorima. Na žalost i najveća intelektualna institucija srpskog naroda SANU pretvorila se u generator zla koji je bio glavni pokretač genocida krajem prošloga vijeka na ovim prostorima. Onog trenutka kada je zaplijenjeno i pokradeno oružje od teritorijalne odbrane i prebačeno u magacine JNA, svaki normalan i razuman građanin očekivao je ovakav rasplet i razvoj događaja. Naprasna smjena generala bošnjačke nacionalnosti u JNA, a radi podsjećanja bilo ih je 17 polahko je otvaralo vrata fašizmu. Razno-raznim podmetanjima i malverzacijama JNA se transformisala u četničku. Ukidanje pruge uskog kolosijeka između Priboja i Sarajeva bila je posljednja opomena i nagovještaj krvavih događaja. Zločin koji je tada počinjen prema Bosni i Bošnjacima pokazao je da se na ovim prostorima može voditi rat ograničenog karaktera. Samo Bošnjaci nisu htjeli povjerovati u to bešare. Zar poslije onakvog zločina prema onakvoj ljepotici koju su gradili Austro-Ugari kada su bili spremni plaćati kilo iskopane zemlje sa kilom zlata nije pokazana ogromna količina zla prema Bosni i Sandžaku. Tada je praktično, na terenu putem eksperimenta pokazano da Bošnjak nema nacionalne i političke svijesti. Na žalost Bosna i Hercegovina krajem osamdesetih godina prošloga vijeka nije imala Bošnjaka političara koji bi bio u stanju prepoznati i javno progovoriti i upozoriti, na kraju krajeva i zaustaviti zlo koje je bilo očigledno na pomolu. Antifašisti su poraženi i perfidno istisnuti iz poluga vlasti. Tako da je „balvan revolucija“ nešto što je u tom trenutku bio prirodan tok stvari. Zločinci koji su istureni poput Miloševića i njemu sličnih su samo marionete glavnih kreatora i organizatora zla. Bar tako je počelo, a kasnije su zločinci prevazišli i same organizatore i kreatore zla tako da su oni postali generatori svih zločina i patnji viđenih na ovim prostorima. Naravno i međunarodna zajednica dala je svoj doprinos krvavoj drami raspada ex Jugoslavije. Ono što nisu uspjeli zločinci uradila je umjesto njih međunarodna birokratija oličena u razno-raznim predstavnicima koji su tih dana pohodili najveću ljudsku klanicu poslije drugog svjetskog rata u Evropi! Siguran sam da je sve filigranski isplanirano i da ništa nije slučajno.

Kad su Crnogoraci naprasno postali Srbi
Bošnjaci.Net: U svom tom ex-jugoslovenskom krkljancu gdje su bili Bošnjaci, kako su se organizirali u Sandžaku...?
ČIKIĆ: Bošnjak na žalost nema državotvornu svijest i nema kulturu slijeđenja lidera. Posljedica takvog stanja naroda jesu lideri koji nemaju kulturu kolektivnog odlučivanja. Ma koliko lider bio intelektualno i politički obrazovan, nužno je da ima savjetnike i eksperte za određena pitanja iz oblasti svog djelovanja. Također su nužne i određene institucije, logistika, diplomatska predstavništva... Bošnjaci Sandžaka, a čini mi se i Bosne i Hercegovine bili su iznenađeni. Zatečeni! Ovdje govorim o Sandžaku i liderima stranke. Uslijedile su svađe i sukobi u samom vrhu stranke. Istina narod je dao podršku SDA, ali čelnici stranke nisu imali dovoljno intelektualnih kapaciteta da iskoriste šansu koja se bez sumnje pružila. Prilika je kao oblak dođe, bude i nestane. Bojim se da mi nismo iskoristili šansu, te da su nam se desile stvari koje su se dešavale i u prošlosti. Strah me da nam slično ne bude i u budućnosti. Samo radi podsjećanja, ono što nije uspjelo rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću godinama, uspjelo je Tadiću sa dvije fotelje. Tadić je uspio izmiriti zavađene lidere Sandžaka. Komično da nije tragično!? Kakva je sudbina naroda koji ima takve lidere ostavljam pojedincima koji budu čitali ove redove da sami zaključe.

Ne postoji narod nad kojim se izlilo više zla u Evropi od Bošnjaka Do pokolja Bošnjaka 1924. godine bili su usmjereni administrativno na Šahoviće gdje je bio pašaluk. Zločini nad Bošnjacima Akova počeli su se događati odmah poslije odlaska Turaka sa ovih prostora. Svaka prikladna prilika koristila se da se nanese zlo muslimanima. U glavnom sva zlodijela su činjena pod pokroviteljstvom vlasti. Tako je bilo i za vrijeme Crne Gore, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije...(...) Ne postoji narod nad kojim se izlilo više zla u Evropi od Bošnjaka. Ovo je jako ozbiljno pitanje i ako mi Allah pomogne da završim svoju drugu knjigu o genocidu nad Bošnjacima Šahovića počinjenom u novembru mjesecu 1924. godine možda djelimično dam odgovor na ovo pitanje. Mitovi i gomila laži Dok drugi pišu lažnu historiju zasnovanu na mitovima i gomili laži mi nismo kadri sačuvati istinu. Naše generacije se godinama bombarduju lažima i dezinformacijama. Treba biti izuzetno jak i oštrouman pa ne podleći agresivnoj propagandi. Bogu hvala ja sam uspio sačuvati pravo na slobodu misli i to je moje elementarno pravo koje mi ne može niko oduzeti. Mitomanija je dovela do upale mozga Gledao sam transformaciju svojih prijatelja Srba i Crnogoraca i nisam mogao vjerovati da se ljudi mogu tako promijeniti. Državni mediji su ratnohuškačkom politikom serijski preko noći proizvodili zločince. Od jednom je nestalo Crnogoraca i svi su naprasno postali Srbi. Laž o ugroženom srpstvu i odbrani svetosavlja poslije pada komunizma dodatno je homogenizirala novopečene „vjernike“. Ludilo veliko-srpskog nacionalizma poput epidemije zahvatilo je ogromnu većinu stanovništva. Mitomanija je dovela do upale mozga u najprimitivnijem obliku. Crkveni velikodostojnici su blagosiljali zločince i podsticali zločin. Junaci su bili oni koji su u zlu prevazišli i samog šejtana. Glas razuma je dočekivan na nož. Šta reći o Bošnjaku koji nosi crnogorski bajrak „krstaš“ i pjeva „Kralj Nikola na umoru“?! Nismo imali nikakve zaštite. Bila je dobro organizovana zločinačka antibošnjačka politika na sceni. Hiljade Bošnjaka se rasulo širom dunjaluka. Organizovano su prebacivani preko granice uz ogromne svote novca. Bježalo se glavom bez obzira. Samo da se glava sačuva. Sada ti isti dolaze i glasaju vlast koja ih je protjerala sa vjekovnih ognjišta. Šta reći o Bošnjaku koji nosi crnogorski bajrak „krstaš“ i pjeva „Kralj Nikola na umoru“?! Znači li to da su žrtve na žalost počele obožavati dželate!? Zaborav je još jednom uzeo svoj danak. Dželati čekaju sljedeću priliku. To je začarani krug ličnog komformizma. Zaplašivanje Bošnjaka Sandžaka Pasivan odnos međunarodne zajednice po pitanju zločina počinjenih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dodatno je inspirisao zločince da udare i na Bošnjake Sandžaka, a kasnije i kosovske Albance. Pošto im nije odgovarao bosanski scenario odlučili su da drugim metodama dodatno zaplaše Bošnjake Sandžaka. Dugogodišnje iskustvo i praksu koju su stekli nad kosovskim Albancima primjenili su i u Sandžaku. Pohapsili su kompletno rukovodstvo SDA kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori. Akcija je brižljivo planirana od strane najvećeg tadašnjeg (na žalost u C. Gori i sadašnjeg) jugoslovenskog rukovodstva na čelu sa zločincem Miloševićem. Tajni i službeni naziv operacije bio je „Lim“. Zločini neviđenih razmjera Oni koji su organizovali najstrašnije zločine neviđenih razmjera više nisu imali granica. Ako zločinci nemaju milosti za dijete u majčinom stomaku, bebu od par mjeseci, djevojčicu od 7-8 godina, staricu, djevojku, ženu, iznemoglog starca, bespomoćnog dječaka... ne mogu imati ni prema invalidu. Zločincu ništa nije sveto. Onaj ko očekuje milost od zločinca i dijelo nalik čovjeku može biti samo budala. Osjećaj i stanje svijesti ne može opisati Normalnom i civiliziranom čovjeku koji nikada u svom životu nije imao sukoba sa zakonom ništa strašnije ne može da se dogodi od zatvora. Taj osjećaj i stanje svijesti ne može opisati ni jedno pero niti najbolji pisac svijeta. To se može samo doživjeti, a nikako opisati. Način hapšenja i policijske torture kroz koje sam prošao nećete vidjeti ni u najstrašnijim filmovima strave i užasa. Čovjek ne može da vjeruje sa kakvim zvjerima živi i kakve mozgove i zločince svakodnevno susreće na ulici. Nisam vjerovao da postoje ljudi koji su spremni i koji uživaju zadajući drugima najstrašniju psiho-fizičku bol. Saborci Slobodana Miloševića sjede u istim rovovima Crna Gora je jedan ogromni zatvor za svakog mislećeg građanina. Crna Gora je mjesto «Gdje sunce ne grije»! Kako reče Marko Vešović: „Odlična zemlja za ne živjeti u njoj!“ Svaka stranica moje knjige može se preslikati na bilo kojem centimetru crnogorske države. Na žalost i dalje saborci Slobodana Miloševića sjede u istim rovovima i pucaju iz njih! Ovoga puta zamijenili su oružje četkama i uporno kreče historiju. Agresivnom kontra lustracijom i nametanjem prisilnog zaborava pokušavaju pripremiti nove Srebrenice, Bijeljine, Foče, Višegrade... Montirani proces Ja sam optužen po 17 tački optužnice. Optužnica me, između ostalog, teretila da sam bio komandant specijalnih jedinica, da sam formirao i organizovao crne trojke za likvidaciju Srba, miniranje i rušenje mostova i pruga, evakuaciju bošnjačkog stanovništva, organizovao i održavao radio veze, saradnju sa islamskim državama, islamizaciju prostora Sandžaka, šef resora sigurnosti SDA, trebao biti snajperista koji će ubijati srpsku djecu sa tornja crkve Sv. Petra...

Bošnjaci.Net: Uporedo sa tim kreće srpsko-crnogorska agresija... nakon Slovenije i Hrvatske na red dolazi BiH i Bošnjaci. Kako ste sve to doživjeli i da li ste ikada pomislili da će se Bošnjacima dogoditi tolika mržnja, brutalnost, pokolji, genocid, progoni, silovanja, logori, istrebljenje... od strane svojih komšija?
ČIKIĆ: Oni koji me poznaju svjedoci su da sam upozoravao na događaje i genocid. Na žalost oni koji su mogli nešto uraditi nisu me ozbiljno shvatali. Previše nade se polagalo u međunarodnu zajednicu. Mislili su da će neko drugi umjesto nas riješiti naše probleme. To nas je previše skupo na žalost i dan danas preskupo koštalo. Lični komfor i egoizam su i ovoga puta uzeli svoj danak. Ako se zlo iz prošlosti ne kazni i ne izvuku se pouke iz minulih događaja, neminovno je očekivati ga ponovo u budućnosti. Nacionalizam i šovinizam po ko zna koji put uzeli su svoj danak. Gledao sam transformaciju svojih prijatelja Srba i Crnogoraca i nisam mogao vjerovati da se ljudi mogu tako promijeniti. Državni mediji su ratnohuškačkom politikom serijski preko noći proizvodili zločince. Od jednom je nestalo Crnogoraca i svi su naprasno postali Srbi. Laž o ugroženom srpstvu i odbrani svetosavlja poslije pada komunizma dodatno je homogenizirala novopečene „vjernike“. Ludilo veliko-srpskog nacionalizma poput epidemije zahvatilo je ogromnu većinu stanovništva. Mitomanija je dovela do upale mozga u najprimitivnijem obliku. Crkveni velikodostojnici su blagosiljali zločince i podsticali zločin. Junaci su bili oni koji su u zlu prevazišli i samog šejtana. Glas razuma je dočekivan na nož. Čestiti pripadnici srpskog i crnogorskog naroda koji su upozoravali na događaje i pokušavali da se odupru zlu, proglašavani su izdajnicama i neprijateljima srpstva. Bili su izolirani i satanizovani, a njihove porodice izložene smrtnoj opasnosti. Glas razuma je ušutkan. Prestalo je čak i pozdravljanje između dugogodišnjih komšija. Mržnja je ispunila svaku poru života. Riječi poput ljubavi, milosrđa, saosjećanja... izbrisane su iz upotrebe i zaboravljene u praksi. Da tragedija bude veća, sva ova zlodijela su samo privremeno zaustavljena. Šta mislite dragi moji Bošnjaci, koliko vremena je potrebno zločincima da ponovo započnu još strašnije zločine? Nemojte vi nesvjesno svojom šutnjem i zaboravom doprinositi da se zločini ponovo dogode vašoj djeci i svima nama. Na žalost, zlo je uvijek u većini. Zar nam i Kur'an ne govori o tome: „Makar te začuđivalo mnoštvo zla...?“ Kao rezultat takve državne politike, danas imamo vještačku tvorevinu čiji su temelji izgrađeni na genocidu. Stotine hiljada zvjerski ubijenih nedužnih i nemoćnih civila, djece, žena, staraca, teških i nepokretnih invalida... preko milion protjeranih širom dunjaluka. Hiljade silovanih djevojčica, djevojaka, žena, starica, muškaraca... na stotine masovnih grobnica, hiljade porušenih džamija, mekteba, vjerskih objekata, mezarja, kuća, dućana... Imamo produženi zločin koji i danas traje. Jer ono što se na zločinu sagradi samo putem zločina može opstati.

Žrtve su na žalost počele obožavati dželate!?
Bošnjaci.Net: Strašno. I onda egzodus! Dolazak prognanika i izbjeglica iz BiH. Kako su i gdje smještani... istovremeno se pod naredbom sprovode hapšenja i deportacije sa Crnogorskog primorija i kako to da niko od izvršioca tog gnusnog zločina niko u CGnije pozvan na odgovornost, osuđen i sl.... Zašto?
ČIKIĆ: Ma to je bilo strašno gledati. Dobro se sjećam kada je stiglo nekoliko autobusa bošnjačkih izbjeglica iz Nevesinja i Ljubinja. Izbacili su ih ispred džamije. Juni 1992. godine. Desetine silovanih djevojčica i starica. U dva autobusa bilo je samo par staraca. Jauci, kuknjava i lelek ispunili su harem džamije. Strašno je bilo sve to gledati. Bošnjaci Bijelog Polja su za desetak minuta odveli sve muhadžire svojim kućama. Tako je bilo u svim gradovima Sandžaka. Narod je pokazao ogromnu solidarnost. Niko nije ostao na ulici i niko nije ostao gladan. Ipak jedna nesreća nikada ne dolazi sama. Krenula su masovna hapšenja bosanskih izbjeglica ne samo u Herceg Novom već i Pljevljima, Beranama... Vlast je hapsila ljude i slala zločincu Karadžiću na strijeljanje. Bilo je ubistava i po Crnoj Gori. Mnoge smo organizovano i u najvećoj tajnosti prebacivali za Makedoniju. Jedan od takvih je i hodža iz Višegrada. Desetine bačenih bombi na kuće i dućane Bošnjaka Sandžaka. Hiljade metaka, specijalci režima prebijali su na pravdi Boga svakog onoga kojeg bi zatekli na ulicama. Nismo imali nikakve zaštite. Bila je dobro organizovana zločinačka antibošnjačka politika na sceni. Hiljade Bošnjaka se rasulo širom dunjaluka. Organizovano su prebacivani preko granice uz ogromne svote novca. Bježalo se glavom bez obzira. Samo da se glava sačuva. Sada ti isti dolaze i glasaju vlast koja ih je protjerala sa vjekovnih ognjišta. Šta reći o Bošnjaku koji nosi crnogorski bajrak „krstaš“ i pjeva „Kralj Nikola na umoru“?! Znači li to da su žrtve na žalost počele obožavati dželate!? Zaborav je još jednom uzeo svoj danak. Dželati čekaju sljedeću priliku. To je začarani krug ličnog komformizma. Takvo ponašanje je neobjašnjivo i ja na takve postupke svojih sunarodnjaka nemam odgovora. Strašno!? Mislim da je to medicinski fenomen.

Bošnjaci.Net: Godine 1994. u vremenu dok je rat u BiH bijesnio i dok su istrebljivani Bošnjaci u BiH; vlasti Srbije na čelu sa Miloševićem, te vlasti CG na čelu sa Bulatovićem, Đukanovićem, Marovićem.... sprovode hapšenje bošnjačkih prvaka u oba dijela Sandžaka. Zašto ste hapšeni?
ČIKIĆ: Pasivan odnos međunarodne zajednice po pitanju zločina počinjenih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dodatno je inspirisao zločince da udare i na Bošnjake Sandžaka, a kasnije i kosovske Albance. Pošto im nije odgovarao bosanski scenario odlučili su da drugim metodama dodatno zaplaše Bošnjake Sandžaka. Dugogodišnje iskustvo i praksu koju su stekli nad kosovskim Albancima primjenili su i u Sandžaku. Pohapsili su kompletno rukovodstvo SDA kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori. Akcija je brižljivo planirana od strane najvećeg tadašnjeg (na žalost u C. Gori i sadašnjeg) jugoslovenskog rukovodstva na čelu sa zločincem Miloševićem. Tajni i službeni naziv operacije bio je „Lim“. Možete zamisliti da se u jednoj zemlji pohapsi kompletno rukovodstvo jedne legalne opozicione parlamentarne stranke. Na pravdi Boga i bez ikakve krivice. Jedini naš grijeh je to što smo rođenjem određeni da budemo muslimani bošnjačke nacionalsnosti. Samo zbog toga što smo imali drugačije ime i vjeru. Željeli su etnički čistu Crnu Goru i Srbiju. Dva oka u glavi nisu željela gledati oko sebe ništa drugo osim krsta Nemanjića. Montiranim političkim suđenjem i neviđenom policijskom torturom koju su tih dana demonstrirali u Sandžaku nagnali su desetine hiljada Bošnjaka da zauvjek napuste svoja ognjišta. Bilo je nezamislivo da i Sandžak mimoiđe veliko-srpski šovinizam i hegemonizam. I ako nije bilo otvorenih ratnih sukoba i dejstava u Sandžaku i mi smo preživjeli strašne zločine. Na žalost o tome se sada jako malo govori. Na kraju krajeva vi i sada u demokratskoj i evropskoj Crnoj Gori imate Bukovicu u koju se do današnjeg dana nije vratio ni jedan jedini Bošnjak. Takav podatak dovoljno govori i nije mu potreban nikakav komentar.

Onaj ko očekuje milost od zločinca i dijelo nalik čovjeku može biti samo budala
Bošnjaci.Net: Javnost je upoznata o tom zločinu srpsko-crnogorskog režima, međutim za nepovjerovati je da vaš slučaj kao stopostotnog invalida potvrde i rješenja beogradskih doktora ništa nisu značili. Nakon ponižavanja gurnuti ste u tamnicu, ali i nakon svega dželati vas tuže?
ČIKIĆ: Ogromna količina zla koja se izlila u Bosni i Hrvatskoj učinila je zločince dodatno krvoločnijim i žešćim u (ne)djelima. Oni koji su organizovali najstrašnije zločine neviđenih razmjera više nisu imali granica. Ako zločinci nemaju milosti za dijete u majčinom stomaku, bebu od par mjeseci, djevojčicu od 7-8 godina, staricu, djevojku, ženu, iznemoglog starca, bespomoćnog dječaka... ne mogu imati ni prema invalidu. Zločincu ništa nije sveto. Onaj ko očekuje milost od zločinca i dijelo nalik čovjeku može biti samo budala. Tako da ja nisam iznenađen svojim hapšenjem i meni je potpuno jasno da zločinac ne bira sredstva da ostvari svoj zločin. Vrhunac nemorala i karakterna crta svih zločinaca je pravdanje i prikrivanje zločina. Zlikovci nemaju savjesti i oni nisu ljudi. Zločinci nemaju vjere ni nacije. Jednom riječju oni su zločinci! Na žalost i dan-današnji zločinci ne biraju sredstva da me unište. Sada su to tužbe koje pokreću za navodne duševne boli. Zar i zločinci imaju dušu i zar i oni osjećaju boli?!

Bošnjaci.Net: I onda srpsko-crnogorski diktatori preko svojih policijskih vazala i poslušnika kreću u najprljaviju akciju. Nakon hapšenja sprovode vas od bjelopoljskog kazamata do fočanskih logora u BiH. Znamo da je teško podjećati vas tog vakta ali ako bar možete u kratkim crtama opisati golgotu vašeg stradanja?
ČIKIĆ: Normalnom i civiliziranom čovjeku koji nikada u svom životu nije imao sukoba sa zakonom ništa strašnije ne može da se dogodi od zatvora. Taj osjećaj i stanje svijesti ne može opisati ni jedno pero niti najbolji pisac svijeta. To se može samo doživjeti, a nikako opisati. Način hapšenja i policijske torture kroz koje sam prošao nećete vidjeti ni u najstrašnijim filmovima strave i užasa. Čovjek ne može da vjeruje sa kakvim zvjerima živi i kakve mozgove i zločince svakodnevno susreće na ulici. Nisam vjerovao da postoje ljudi koji su spremni i koji uživaju zadajući drugima najstrašniju psiho-fizičku bol. Ja sam uspio samo kap patnje, jada i čemera kroz koji sam prošao izliti na papir. Mnoge stvari sam prešutio, sakrio od javnosti, mnoge ublažio, a mnoge svjesno prešutio, kako bih poštedio eventualne čitaoce knjige psihičkih patnji i duševnih boli. Najsurovije srednjovjekovne torture kombinirane sa najsavremenijim metodama mučenja. Držalice, palice, elektro-šokovi, reflektori, klanja, strijeljanja, iznurivanja glađu i žeđu, uskraćivanje sna danima, insinuacije mučenja i silovanja najbližih članova porodice, gašenja cigareta, samo su djelić bogatog asortimana iz lepeze mučenja crnogorskog državnog terorizma prema Bošnjacima posljednjih dvadeset godina. Ćelije i crnogorski kazamati namijenjeni Bošnjacima posebna su priča. Sibirski kazamati u usporedbi sa crnogorskim sigurno bi dobili veću ocjenu i visočije mjesto na skali gradacije. Nemam snage niti mogu ponovo pisati o jadu i čemeru o mjestu „Gdje sunce ne grije“! Najnoviji izvještaj o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori američkog „STATE DE PARTMENTA“ te evropskog komiteta za sprečavanje torture i drugog nečovječnog postupanja i kažnjavanja (CPT) Vijeća Evrope u potpunosti liči na moju knjigu jer kažu: „DA POLICISKI SLUŽBENICI I ZATVORSKI ČUVARI, MUČE I ZLOSTAVLJAJU UHAPŠENIKE I ZATVORENIKE, A TUŽILAŠTVO I SUDOVI NE ISTRAŽUJU TE SLUČAJEVE...“ Dakle, pomenuti izvještaj tiče se 2009. godine, a ja pišem o 1994. godini. Ako je stanje takvo kakvim su ga sada opisale pomenute institucije možete zamisliti kako je bilo u vrijeme genocida nad Bošnjacima devedesetih godina prošloga stoljeća.

Ibrahim Čikić iz mlađih dana, puno prije nego će ga crnogrski fašisti proglasiti teroristom Čikić nakon operacije, puno prije nego će ga crnogorski džemperaši proglasiti snajperistom

Crna Gora je jedan ogromni zatvor za svakog mislećeg građanina
Bošnjaci.Net: Ako se može nazvati životom, možete li nam reći nešto o tom zatvorskom životu, odnosno životu iza crnogorskih rešetaka?
ČIKIĆ: Crna Gora je jedan ogromni zatvor za svakog mislećeg građanina. Crna Gora je mjesto «Gdje sunce ne grije»! Kako reče Marko Vešović: „Odlična zemlja za ne živjeti u njoj!“ Svaka stranica moje knjige može se preslikati na bilo kojem centimetru crnogorske države. Na žalost i dalje saborci Slobodana Miloševića sjede u istim rovovima i pucaju iz njih! Ovoga puta zamijenili su oružje četkama i uporno kreče historiju. Agresivnom kontra lustracijom i nametanjem prisilnog zaborava pokušavaju pripremiti nove Srebrenice, Bijeljine, Foče, Višegrade...

Bošnjaci.Net: Brate Čikiću, kao uhapšenik a istovremeno stopostotni invalid, recite nam za šta su vas optužili crnogorski diktatori i recite nam najvažniji detalj sa suđenja?
ČIKIĆ: Ja sam optužen po 17 tački optužnice. Optužnica me, između ostalog, teretila da sam bio komandant specijalnih jedinica, da sam formirao i organizovao crne trojke za likvidaciju Srba, miniranje i rušenje mostova i pruga, evakuaciju bošnjačkog stanovništva, organizovao i održavao radio veze, saradnju sa islamskim državama, islamizaciju prostora Sandžaka, šef resora sigurnosti SDA, trebao biti snajperista koji će ubijati srpsku djecu sa tornja crkve Sv. Petra... U završnoj riječi tužioc je preimenovao optužnicu i tražio od Suda da me proglase krivim i po dodatnoj 18-toj tački optužnice kao glavnog ideologa stranke. Kada sam ja od tužioca na dokaznom postupku zatražio da iznese jedan jedini materijalni ili bilo koji drugi validan dokaz sa kojim bi potkrijepio svoju optužnicu protivu mene, ustao je i kratko rekao: „Nemam nikakvih dokaza“! Tužilac Milan Radović dugogodišnji generalni sekretar crnogorske Skupštine poznat po tome što je za vrijeme mandata uništio materijalne dokaze o deportaciji Bošnjaka Muslimana iz BiH koji su uhašeni u Herceg Novom početkom 92. godine zločincu Karadžiću, nije priznavao čak ni ljekarsku dokumentaciju kojom se dokazivala 100% moja vidna nesposobnost. Bilo je tu mnogo teških i komičnih situacija koje sam ja opisao u svojoj knjizi.

Ako se zločinci adekvatno ne kazne sasvim je prirodno da se zločin ponovi i u budućnosti
Bošnjaci.Net: Zamolili bi vas da nam kažete koje su to ličnosti iz režimske CG koji su odgovorni za hapšenje i stradanje vaše i ostalih iz grupe SDA rukovodstva?
ČIKIĆ: I ako je obećao još davne 1996. godine, vrhovni državni tužioc Vlado Šušović nikada nije sproveo istragu povodom zločina nad Bošnjacima počinjenom 1994. godine. Radi podsjećanja želim napomenuti da je i tada kao i sada premijer Vlade CG bio Milo Đukanović, predsjednik države Momir Bulatović, aktuelni predsjednik Filip Vujanović je bio ministar pravde, Šušović upravnik spuške kaznionice... jednom riječju, kompletno sadašnje državno rukovostvo i dobar dio policijskog aparata. Kolika je čija odgovornost, ja ne želim prejudicirati i davati paušalne izjave ali očekujem da pravosudni organi Crne Gore sprovedu istragu i kazne sve odgovorne za zločin iz 94. godine. Ako se zločinci adekvatno ne kazne sasvim je prirodno da se zločin ponovi i u budućnosti. Zato i moja knjiga je moj skromni doprinos razvoju demokratije u Crnoj Gori i skroman doprinos približavanju demokratsim zemljama Evrope. Zato pozivam državno tužilaštvo da konačno pokrene istragu, ispita navode moje knjige, a sebe bez ikakvog straha od posljedica predlažem da budem jedan od ključnih svjedoka. U protivnom ono što se desilo g-dinu Iliji Jurišiću, dr. Ejupu Ganiću u nešto izmijenjenom obliku, desit če se i Ibrahimu Čikiću. Zar treba da odgovaramo samo zbog toga što smo se suprostavili fašizmu i što smo preživjeli genocid? Zar Bošnjak nema pravo na sjećanje? Da li imamo kolektivnu krivicu samo zbog toga što smo preživjeli? Treba li da „pošto glasamo još samo ovaj put“ izvršimo kolektivno samoubistvo? Zato sam ja na promociji knjige u Podgorici koja je održana u prepunoj Sali knjižare „Karver“ rekao: „Ne vjerujem da će zločincima suditi zemaljski sudovi. Ja vjerujem u Nebeski Sud! Sud od kog se ne može pobjeći i koji će nam svima po pravdi konačno presuditi! Živim i radujem se Danu Pravde!“

Vlada SAD-a izrazila ozbiljnu zabrinutost povodom drastičnog kršenja ljudskih prava
Bošnjaci.Net: Kada su čuli za vaše stradanje, kako su se odnijele organizacije za ljudska prava... možete li izdvojiti jedan pozitivan i negativan slučaj?
ČIKIĆ: Vijest o mom hapšenju poput bombe je odjeknula u svim informativnim glasilima širom Savezne Republike Jugoslavije. Poslije mog hapšenja ni jedan Bošnjak se nije osjećao sigurno. Strah je vladao među narodom. Svi su se zavukli u kuće i isčekivali ko je sljedeći. Šapatom se tih dana pričalo Sandžakom. Hiljade jadnih Bošnjaka je na pravdi Boga pretučeno. Mnogi su trajno ostali teški invalidi. Hiljade mladih muslimana potražilo je spas u muhadžerluku. Mislili su kad mogu slijepog Ibrahima, mogu i nas. Režimski mediji su dodatno širili paniku i huškački izvještavali o našim hapšenjima. Pravljene su specijalne TV emisije gdje su nas prikazivali kako na silu kopamo oružje koje su nam oni podmetnuli. Nezavisni elektronski i štampani mediji poput Monitora, Ljiljana, Radio slobodna Evropa, Radio BiH, Glas Amerike, Dojče Vele... objektivno i sa žaljenjem su prenijeli tu vijest. Na žalost moja porodica nije umjela u početku iskoristiti ogromno interesovanje kako međunarodnih tako i domaćih institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava. Pokušali su smiriti loptu i slučaj sakriti od javnosti što je dodatno osokolilo krvnike. Naše ne znanje još jednom je uzelo svoj danak i katilima dalo odriješene ruke da rade sa mnom što im je volja. Moji su pokušavali da objasne najvišem državnom rukovodstvu da sam ja invalid i kao takav nisam mogao fizički uraditi ono zbog čega su me navodno uhapsili. Bošnjačka naivnost da od zločinaca očekuje milostinju doista nema kraja. Samo su dobijali lažna obećanja i savjet da šute. Nesvjesno su išli režimu na ruku. Tek nekoliko mjeseci kasnije kada sam ja u zatvoru napravio određenu scenu i kada sam dodatno izvršio pritisak na svoju porodicu moji su se oglasili putem medija. Odmah je reagovala američka ambasada u Beogradu, ambasada Kraljevine Švedske, UNHCR i razno-razne domaće i strane institucije. Čak je i Vlada SAD-a izrazila ozbiljnu zabrinutost povodom drastičnog kršenja ljudskih prava u SRJ. Doista je bilo žestokih reakcija povodom mog hapšenja i to je odmah dalo rezultate tako da nas je u zatvoru posjetio i Međunarodni Crveni Krst iz Ženeve. To je bila prva posjeta koju je odobrilo crnogorsko pravosuđe za vrijeme našeg boravka u zatvoru. Kakvi su bili uslovi našeg robijanja dovoljno govori podatak da me u zatvoru nije mogao posjetiti čak ni ambasador SAD u Beogradu, ambasador Švedske i još nekoliko akreditovanih ambasadora određenih evropskih zemalja. Razočaran sam ljekarskom komorom u Crnoj Gori koja je mirno posmatrala zločin nadamnom. Očekivao sam da makar oni iz humanih razloga osude zločin i zatraže da mi se omogući adekvatno bolničko liječenje koje mi je tih dana istinski bilo nužno. Dobro su znali o kakvom je bolesniku riječ i koliko štetno po moje zdravlje utiču zavorski uvjeti života. I taj podatak dovoljno govori u kakvom vremenu i pod kakvim uvjetima su živjeli Bošnjaci Crne Gore.

Naježim sada kada vidim da neki Bošnjak urinira na sva zla počinjena njegovom narodu tako što podržava zločince!
Bošnjaci.Net: Neminovno je da vas pitamo o vašoj porodici, kako su sve to podnosili?
ČIKIĆ: Strašno! Bio je mubarek mjesec obrednog posta. Ramazan! I dan danas, kada se sjetim rahmetli oca i majke dođe mi da zaplačem. Ma mnogo su jada vidjeli. Molim Gospodara svjetova da ih nagradi džennetskim ljepotama za sve patnje kroz koje su morali proći. Sin koji je tada imao samo 54 dana, danima je plakao i nikako ga nisu mogli smiriti. Supruga, sestra, braća, snahe, rodbina, prijatelji, nemam riječi da opišem kroz šta su prošli. To je bilo strašno vrijeme, vrijeme kada su se slavili zločinci i njihovi zločini. Zato se naježim sada kada vidim da neki Bošnjak urinira na sva zla počinjena njegovom narodu tako što podržava zločince! Da li u svijetu postoji i jedan Jevrej koj se ne sjeća i ne pamti holokaust?! Zar i mi nismo doživjeli genocid i zar ima neko pravo da nam zabrani sjećanje na naše žrtve?! Ponavljam zločinci se moraju kazniti, a zločini se ne smiju zaboraviti. Zaborav zločina dovodi do ponavljanja zla!

Bošnjaci.Net: Prije dvije godine odlučili ste se da dio vašeg sradanja opišete u knjizi «Gdje sunce ne grije». Kako je knjiga primljena od strane javnosti, prvenstveno mislimo u CG i okruženju, odnosnno kako među Bošnjacima a kako među nebošnjacima?
ČIKIĆ: Ja sam čekao 12 godina da neko od lidera SDA napiše bar jednu brošuricu o našem stradanju. Da li je u pitanju stravična tortura kroz koju smo prošli ili lični komformizam pa ljudi šute o ovom zločinu ostavljam Bogu da sudi.
Poslije preseljenja rahmetli Omera Omerovića imao sam moralnu obavezu kao odgovoran čovjek da zločin sačuvam od zaborava, te da sebi olakšam noćne more i strašne snove. Deset godina sam iz noći u noć iznova preživljavao torturu. Kada sam počeo pisati knjigu samo par istinskih mojih prijatelja (moram pomenuti njihova imena g-din Fehim Kajević i Safet Sijarić) vjerovalo je da ću u tome uspjeti. Takav odnos Bošnjaka nije me obeshrabrio. Pasivan odnos i indiferentnost okoline samo me dodatno ohrabrilo da nastavim pisati. Sve nade usmjerio sam prema Gospodaru svjetova i samo od Njega tražio pomoć. Bio sam siguran da će Gospodar nagraditi moj trud i podariti najbolji ishod. Ni jednog trenutka nisam gubio nadu da će mi Gospodar poslije višegodišnje kušnje i patnje darovati blistavu pobjedu. Nisam razmišljao o posljedicama i samo sam tražio Allahovo zadovoljstvo u svakom slovu i napisanoj riječi. Iskren nijet i oslonac na Gospodara otvorili su puteve knjige ka iskrenim srcima svih istinoljubivih ljudi različitih vjera i nacija. Demokratska i intelektualna javnost je sa oduševljenjem primila knjigu. Nezavisni dnevni list „Vijesti“ je u feljtonu od 35 nastavaka gotovo u potpunosti prenio knjigu. Nezavisni nedeljnik „Monitor“ je objavio seriju tekstova naučno istraživačkih novinara koji su profesionalno i do detalja obrađivali i opisivali zaboravljeni zločin. Određeni elektronski mediji u CG kao „TV Vijesti“ napravili su sa mnom intervju i redovno pratili razvoj i put knjige. Doista knjiga je napravila čudo u Crnoj Gori. Knjiga „Gdje sunce ne grije“ okupila je sve misleće slobodnoune ljude i na najbolji način pokazala da je istina generator koji je kadar pokrenuti i okupiti ljude bez obzira na vjeru i naciju. Dokaz da različitost kultura može i treba da bude ono što će nas spajati. Da se na ljubavi i toleranciji uzajamnom uvažavanju i poštivanju različitosti mogu graditi sretna društva i sistemi. Isto tako knjiga je pokazala da se šutnjom i zaboravom samo produžava agonija te zapada u apatiju i očaj. Jako je važno da se ljudi oslobode straha i da svaki pojedinac javno progovori o zlu kroz koje je za posljednjih dvadeset godina prošao. Treba podsticati ljude da pišu o tome. Šta mislite da je svaki bošnjački političar poslije Dejtona svoje prisustvo ma kojem radnom sastanku, konferenciji, pregovorima... uvjetovao minutom šutnje posvećene žrtvama genocida? Traženjem da se prisutnima pusti dokumentarni kratki film o genocidu u Srebrenici ili o logorima smrti u Prijedoru, Foči, Brčkom, Bijeljini...? Ne dozvoliti zločincima da mirno spavaju.

Hrabri novinari „Monitora“ i „TV Vijesti“ pokušavali su izazvati reakciju crnogorskih državnih i pravosudnih organa
Bošnjaci.Net: Nakon što ste objavili knjigu protiv vas su 11 crnogorskih policijskih dužnosnika, vaših dželata, pokrenuli tužbu, navodno da ste im nanijeli «duševni bol» itd. Kome ste nanijeli «bol»? Zar to nije apsurd, umjesto da oni odgovaraju pred sudskim organima u tzv. «evropskoj CG» oni pokreću tužbu protiv vas. Ko ustvari stoji iza tužbe?
ČIKIĆ: Punih osam mjeseci poslije promocije knjige i feljtona objavljenog u „Vijestima“ niko nije progovorio ni riječi. Hrabri novinari „Monitora“ i „TV Vijesti“ pokušavali su izazvati reakciju crnogorskih državnih i pravosudnih organa. Za to vrijeme knjiga „Gdje sunce ne grije“ izbija na top-listu najčitanijih knjiga u CG. Građani počinju glasno govoriti o zaboravljenom zločinu. Ljudi mi prilaze na ulici, čestitaju, zahvaljuju, kupuju knjigu, šalju telegrame podrške, neki pišu o svojim jadima sa policijom itd. Drugo izdanje knjige. Muk! Tišina! Niko ni riječi. Poziva me g-din Petar Komnenić da gostujem na televiziji „Vijesti“ u udarnom terminu. Naslov emisije „NA ČISTO“. Samo nekoliko dana poslije te emisije novina „Dan“ najavljuje tužbu 11-ce „veličanstvenih“! Tuže me za klevetu. Traže odštetu. Sasvim normalna vijest za Crnu Goru. Crna Gora je zemlja sa najviše tužbi za klevetu u regionu. Takvo je uštimano zakonom da tuže samo državni organi, a kazne plaćaju novinari, Željko Ivanović, Petar Komnenić, Andrej Nikolaidis, Esad Kočan, Milka Tadić, Veseljko Koprivica, Monitor, Vijesti... Traži se i po 1.ooo.ooo. eura. Državnici i ministri tuže, sudovi sude i presuđuju, a novinari plaćaju, plaćaju, ako ne plate zatvor, zaplijena imovine i sl. U mom slučaju ne prođe to baš tako olahko. Ustadoše u moju odbranu ljudi, Milika Pavlović, Sead Sadiković, Milka Tadić, Nebojša Medojević, prof. dr. Milan Popović... NVO, intelektualci , građani, apeli podrške, Advokatska kancelarija Prelević, Sarajevski univerzitet, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu... Šta kaže slobodnoumna intelektualna i demokratska javnost Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Kažu jedno, a to je: „Iza privatne tužbe stoji država! Čikić je kriv što se usudio sjećati policijske torture i što je ostao živ!? Kriv je što je preživio genocid!“ Šta kažu tužitelji, kažu da oni nisu, a na pitanje ko je vele ne znaju! Kažu da će putem suda dokazati da sam bio u Kinšasi, a ne u zatvoru. Vele bio na odmoru, odmarao se, oni me čuvali od mene. Još pitaju: „Šta nam je ovo sranje trebalo?!“ A onda ljutito dodaju: „On se jedini našao da se sjeća. Kako su ostali pametni pa šute. Mi smo to i zaboravili, Ti nam nanosiš duševne boli, pa plati!“ Zbog nečinjenja Vrhovnog državnog tužioca onoga za što je plaćen, sada imamo u Crnoj Gori na sceni kako napisa neko u «Slobodnoj Bosni» „perverziju prava i pravde!“

Moja knjiga je optužnica protiv režima - na potezu je državni tužioc
Bošnjaci.Net: I šta nakon svega očekujete da će biti na suđenju?
ČIKIĆ: Pokušat će da sramnom zloupotrebom pravosuđa falsificiraju historiju te da sudskim presudama otvore vrata za pisanje lažne prošlosti. Na žalost političke zloupotrebe pravosuđa su put ka novim sukobima na Balkanu! Ovo suđenje je nastavak politike 90-tih godina prošloga vijeka u „perfidnijem“ pakovanju. U evropskoj Crnoj Gori na žalost neistine su i dalje na najvišem mjestu. Nema sreće u jednom društvu dok se ljudi ne suoče s istinom. Sudskim presudama ne može se mijenjati prošlost. Prošlost moramo razumjeti i suočiti se s njom. Država Crna Gora mora prihvatiti istinu i suočiti se s njom! Zločinci moraju odgovarati za svoja nedjela! Ne može se suditi knjizi koja je „DOKUMENTARNOG“ karaktera koju je izdala „Inicijativa mladih za ljudska prava u Crnoj Gori“, knjiga je optužnica protiv režima i na potezu je državni tužioc. Ako se istinski želi stvarati demokratsko društvo moraju se zaštititi ključni svjedoci. Širenjem farse i laži pokušava se obmanuti javnost. Bez katarze nema sreče niti napretka. Istina katarza je bolan proces u kojem moramo svi učestvovati.

Bošnjaci.Net: Otišli ste iz rodnog Akova (Bijelog Polja), živite u Sarajevu. Zašto?
ČIKIĆ: Sa svoga vjekovnog ognjišta ide se samo kada se mora. Dugogodišnji razno-razni pritisci dok su bili usmjereni samo prema meni mogli su se podnositi. Imao sam jak razlog za odlazak. Ne želim o tome govoriti. To je moja intima. Previše jada i čemera sam doživio u Crnoj Gori.

Promocija knjige u Podgorici i Sarajevu
Bošnjaci.Net: Do sada ste priredili dvije prmocije knjige u Podgorici i Sarajevu. Možete li nam opisati te događaje, ko su bili organizatori, promotori, govornici...?
ČIKIĆ: Da ponovim, knjigu je izdala «Inicijativa mladih za ljudska prava u C. Gori» kao ediciju „DOKUMENTI“ čiji je cilj ostavljanje pisanog traga o nedjelima koja su činjena 90-tih godina prošlog vijeka tokom oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Pisanim tragovima borimo se protiv zaborava, nekažnjenosti i podstičemo stvaranje garancije da se zlodjela iz prošlosti ne ponove u budužnosti. „DOKUMENTI“ su edicija posvećena posvežena žrtvama“ Ovo je na korici knjige napisao izvršni direktor Inicijative mladih g-din Boris Raonić. On je i glavni i odgovorni urednik knjige. Čovjek kojem dugujem ogromnu zahvalnost. Promocijom knjige u Podgorici u elitnoj promotivnoj sali knjižare „Karver“, pokazao je izvanredne organizatorske sposobnosti. Sala je bila prepuna. Kao promotori govorili su g-din Andrej Nikolaidis, Fehim Kajević, Boris Raonić i moja malenkost. Nezavisna glasila u C. Gori dala su ogroman publicitet knjizi i svojim izvještajima ostavili trajno svjedočanstvo za neke druge ljude i bolja vremena. Koristim ovu priliku da im se svima iskreno zahvalim. Nije mi poznato da je neka knjiga u C. Gori imala veći publicitet i bolji prijem kod čitalaca.
Vrijednost knjige prepoznao je i g-din prof. dr. Smail Čekić, direktor „Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu“ te organizirao promociju u „Domu Oružanih snaga BiH“. Promotori knjige su bili: Prof. dr. Milan Popović, književnik Milika Pavlović, književnik Safet Sjarić, prof. dr. Smail Čekić, prof. dr. Rasim Muratović. Diskutanti: Prof.dr Mile Babić, Prof.dr. Ismet Dizdarević, Prof. dr. Enes Pelidija, novinar Gojko Berić, lider PzP u C. Gori Nebojša Medojević, glavni i odgovorni urednik „Monitora“ Esad Kočan i legenda hrabrosti i čestitosti u C. Gori, vitez čojstva i junaštva Slobodan-Slobo Pejović, a moderator i jedan od ključnih ljudi u ovom projektu je prof.dr Faruk Dalagija. Dobri poznavaoci književne scene u Sarajevu ne pamte da je neka knjiga okupila više intelektualne i antifašističke elite na jednom mjestu. Skoro sva značajnija glasila u BiH kako elektronska tako i printana dala su ogroman publicitet knjizi. Bez lažne skromnosti tvrdim da je promocija bila prvorazredni događaj za Bosnu i Hercegovinu jer su građani Sarajeva iz prve ruke mogli da čuju i drugu stranu medalje. Znam da g-dinu prof. dr. Smailu Čekiću, njegovim vrijednim saradnicima i svim učesnicima nije potrebna moja zahvala, jer oni rade iz ubjeđenja da bi širili istinu o zaboravljenim zločinima i genocidu, ali kao čovjek moram da im se najiskrenije zahvalim i poželim mnogo sreće u daljnjem radu. Zahvaljujem i direktoru hotela „Hollywood“ na Ilidži g-dinu Salju Mrkuljiću na izvanrednom prijemu gostiju iz C. Gore jer im je obezbjedio besplatan boravak. I ako me zamolio da ne saopštavam njegovo ime i web magazina Bošnjaci.Net koji on uređuje moram se zahvaliti mom bratu Esadu Krciću i njegovim prijateljima (dr. Mersim Ziljkić, Ago Kolenović, Ago Redžić, Smajo Srdanović, dipl. ing. Šefkija Radončić, braća Feriz i Iso Muratović, Zijad Suljić, Esmir Bektešević, Mirsad Marukić, Ifet Seferović) koji su finansirali ovu promociju. Bošnjaci.net mnogo ne pričaju jer rade. Nisu naučili na pohvale jer pišu teške stvari. Udaraju u savjest Bošnjaka, uče nas kulturi pamćenja. Podržavaju akcije i ne hvale se. Ne traže zahvalu, traže istinu. Istinu koju će oni objaviti na svom portalu. Nemaju straha osim od Boga. Pozivaju u svoje redove svakog ko ima hrabrosti da saopšti istinu. Evo vam knjige „Gdje sunce ne grije“, to vam je hvala od mene!

Čula se i, ako Bog da, širit će se istina o Crnoj Gori od onih koji imaju moralno pravo da govore
Bošnjaci.Net: Već ste par godina u Sarajevu, da li ste uspjeli spoznati koliko su Bošnjaci u BiH, odnosno bosanska javnost (bili) upoznati o stradanju Bošnjaka u Sandžaku za vrijeme genocidne agresije?
ČIKIĆ: Na žalost slabo. Skoro nikako. Sistematski i organizirano godinama bombarduju se lažima. Kako medijski, tako i preko sandžačkih Bošnjaka dezinformatora, rasturača laži. Onih koji su po zadatku „pobjegli“ iz Sandžaka. Agresivna kontra lustracija traje godinama. Česte posjete državnika iz C. Gore urodile su plodom. To je mašinerija koja ima novac i medije. Imaju i ono što je najpogubnije po Bošnjake. Imaju kupljene Bošnjake! One koji su prodali dušu đavolu i sve podredili ličnom komforu. Zaboravili da su im pretukli baba, brata, amidžića, daidžića... uriniraju na masovne grobnice, poklane, silovane, protjerane... Po zadatku optužuju i šire dezinformacije protiv istaknutih bošnjačkih intelektualaca. Strašno! Promocija je bila izvanredna prilika da se razgolite takvi zlikovci. Neprijatelji sopstvenog naroda. Mislim da se polahko uz Allahovu pomoć razbija ta lažna slika. Nadam se da će u budućnosti crnogorski antifašisti i elita-elite intelektualne i novinarske misli češće dolaziti u Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su se suprostavili agresiji i izložili sebe i svoje porodice smrtnoj opasnosti moraju dobiti priliku da govore u Bosni i Hercegovini. To je moralna obaveza svakog odgovornog bošnjačkog političara i novinara da im omoguće da se čuje i njihov glas. Proces je počeo i to se više ne može zaustaviti. Čula se i, ako Bog da, širit će se istina o Crnoj Gori od onih koji imaju moralno pravo da govore. Zar nas i u Kur'anu Gospodar svjetova ne savjetuje: „Čuj te i drugu stranu...“!