Prof. dr. Smail ČEKIĆ: Takve karakterizacije zabrane genocida i cilja Konvencije značajne su za tumačenje druge teze iznijete u članu I - obavezivanje ugovornih strana da spriječe i kazne zločin genocida, a posebno u kontekstu obaveze sprečavanja. S tim u vezi, po Međunarodnom sudu pravde, “značajno je više karakteristika takvog obavezivanja. Uobičajeno značenje riječi ‘obavezivanje’ je davanje formalnog obećanja, obavezivanje, vezivanje ili davanje zakletve ili obećanja, pristajanje, prihvatanje neke obaveze.

U članu I Konvencije sadržane su dvije teze: prva je afirmacija da genocid predstavlja zločin u međunarodnom pravu. Tu afirmaciju treba čitati zajedno sa deklaracijom da genocid predstavlja zločin u međunarodnom pravu, koju je jednoglasno usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 11. decembra 1946, u svojoj Rezoluciji 96 (I), a koja se pominje u preambuli Konvencije. ^[16] Ta afirmacija, kao što je to Međunarodni sud pravde naglasio 1951, potvrđuje zahtjeve međunarodnog običajnog prava:
“Izvori Konvencije pokazuju kako je namjera Ujedinjenih nacija bila da osude i kazne genocid kao ‘zločin u međunarodnom pravu’, što uključuje poricanje prava na postojanje cijelih grupa stanovništva, poricanje koje povređuje savjest čovječanstva i dovodi do velikih gubitaka čovječanstva, što je suprotno, kako moralnom pravu, tako i duhu i ciljevima Ujedinjenih nacija (Rezolucija 96 (1) Generalne skupštine od 11. decembra 1946). Prva posljedica takvog koncepta je da su principi koji se nalaze u osnovi Konvencije principi koje priznaju civilizirani narodi kao obavezujuće za države, čak i bez ikakve konvencionalne obaveze. Druga posljedica je univerzalni karakter, kako osude genocida, tako i saradnje koja je neophodna ‘u cilju oslobađanja čovječanstva od takve stravične pošasti’ (preambula Konvencije)…
Ciljevi takve Konvencije moraju se, također, razmotriti. Konvencija je očigledno usvojena iz čisto humanitarnih [ljudskih] ^[17] i civilizacijskih razloga. Teško je i zamisliti jednu konvenciju koja bi mogla imati ovakav dvostruki karakter u većoj mjeri, jer je njen cilj, s jedne strane, da se zaštiti samo postojanje određenih grupa ljudi, a s druge, da se potvrde i prihvate elementarni principi morala”. ^[18] U navedenom mišljenju Međunarodni sud pravde se poziva na “moralne i humane principe koji predstavljaju njenu osnovu” ^[19] i podsjeća na Rezoluciju 96 (I) i svoju praksu, naglašavajući da norma kojom se zabranjuje genocid čini nesumnjivo imperativnu normu međunarodnog prava (jus cogens.^[20]
Takve karakterizacije zabrane genocida i cilja Konvencije značajne su za tumačenje druge teze iznijete u članu I - obavezivanje ugovornih strana da spriječe i kazne zločin genocida, a posebno u kontekstu obaveze sprečavanja. S tim u vezi, po Međunarodnom sudu pravde, “značajno je više karakteristika takvog obavezivanja. Uobičajeno značenje riječi ‘obavezivanje’ je davanje formalnog obećanja, obavezivanje, vezivanje ili davanje zakletve ili obećanja, pristajanje, prihvatanje neke obaveze. To je riječ koja se redovno koristi u ugovorima kojima se utvrđuju obaveze ugovornih strana (vidjeti, naprimjer Međunarodnu konvenciju o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (7. mart 1966), član 2, stav 1; ili Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (16. decembar 1966), član 2, stav 1, i član 3, naročito)”. Ta riječ, po ocjeni Međunarodnog suda pravde, “nema

Međunarodni sud pravde je zaključio da su države ugovorne strane Konvencije “dužne da ne (iz)vrše genocid putem postupaka svojih organa ili osoba ili grupa čiji se postupci mogu njima pripisati”.

samo opominjujući karakter i ne ograničava se na izražavanje namjere”. Takvo “obavezivanje je bezrezervno” i “ne treba ga čitati samo kao jednostavan uvod u odredbe koje kasnije izričito iznose zakonodavne mjere, krivično gonjenje i ekstradiciju. Takve karakteristike idu u prilog zaključku da se članom I, posebno obavezom o sprečavanju, formuliranom u tom članu, stvaraju obaveze različite od onih koje se nalaze u članovima koji slijede. Čisto humani i civilizacijski cilj Konvencije, također, podupire takav zaključak”. ^[21]
Taj zaključak, po Međunarodnom sudu pravde, potvrđuje dva aspekta pripremnog rada na Konvenciji, kao i okolnosti pod kojima je ona zaključena, uzimajući u obzir i navode člana 32. Bečke konvencije. Kada je 1947. Generalna skupština Ujedinjenih nacija od Ekonomskog i socijalnog vijeća zatražila da podnese izvještaj i izradi nacrt Konvencije o genocidu i dostavi ga Trećem zasjedanju Skupštine, ona je izjavila da “genocid predstavlja međunarodni zločin koji obuhvata nacionalnu i međunarodnu odgovornost za pojedince i države”. ^[22] Dvostrukost tih odgovornosti treba, navodi Međunarodni sud pravde, sagledati i u još dvije srodne rezolucije usvojene istog datuma, upućene novoformiranoj Komisiji za međunarodno pravo: prva Rezolucija o formuliranju nirnberških principa, odnosila se na prava (Princip V) i dužnosti pojedinaca, dok se druga odnosila na nacrt Deklaracije o pravima i dužnostima država. ^[23]
Druga karakteristika priprema izrade nacrta Konvencije, po Međunarodnom sudu pravde, odnosi se na naglašavanje operativnog i nepreambularnog karaktera člana I Konvencije. Preambula nacrta Konvencije, koju je izradio ad hoc Komitet o genocidu za potrebe Trećeg zasjedanja Generalne skupštine i koji je razmatrao Šesti komitet Generalne skupštine, djelimično glasi:

“Visoke ugovorne strane Uvjerene da je za sprečavanje i kažnjavanje genocida neophodna međunarodna saradnja, Ovim su saglasne da spriječe i kazne zločin kako se predviđa u nastavku teksta”. [24] Prvi član je predviđao da “genocid predstavlja zločin u međunarodnom pravu, bez obzira da li je počinjen u miru ili ratu”. [25]

Članom I se, po ocjeni Međunarodnog suda pravde, “uvode različite obaveze, preko i iznad onih koje su uvedene drugim članovima Konvencije. Ugovorne strane posebno imaju neposrednu obavezu sprečavanje genocida”. ^[26]
Međunarodni sud pravde je u procesu Bosna i Hercegovina protiv SRJ (SCG) razmatrao da li su strane, na osnovu Konvencije, u obavezi da (one) same ne (iz)vrše genocid. S tim u vezi, Sud je konstatovao da takva obaveza nije izričito sadržana u izričitim odredbama Konvencije. Međutim, Bosna i Hercegovina, podnosilac Tužbe, je kao svoj glavni argument navodila da takva obaveza proizlazi iz člana IX, koji Sudu daje nadležnost za sporove, “uključujući sporove koji se tiču odgovornosti jedne države za genocid ili bilo koje drugo djelo taksativno navedeno u članu III”. Imajući u vidu da je član IX u osnovi odredba o nadležnosti, Sud je smatrao da treba najprije utvrditi “da li suštinska obaveza države da ne (iz)vrše genocid može proisteći iz drugih odredaba Konvencije”. Prema članu I, države ugovorne strane, po Međunarodnom sudu pravde, imaju obavezu spriječiti izvršenje svakog takvog djela koje se kvalificira ka “zločin prema međunarodnom pravu”. Taj član ne iziskuje expressis verbis da se same države uzdržavaju od (iz)vršenja genocida. Međutim, po mišljenju Suda, imajući u vidu ustanovljeni cilj Konvencije, svrha člana I je zabrana državama da (iz)vrše genocid. Takva zabrana, navodi Sud, “proizlazi, prvo, iz činjenice da taj član svrstava genocid u ‘zločin prema međunarodnom pravu’. Prihvatanjem takve kvalifikacije, države članice logično se obavezuju da neće (iz)vršiti tako kvalificirano djelo”. Drugo, to, po Međunarodnom sudu pravde, “slijedi i iz jasno date obaveze sprečavanja (iz)vršenja djela genocida. Takva obaveza nameće državama ugovornim stranama, inter alia, da iskoriste sve mogućnosti koje su im na raspolaganju da spriječe osobe ili grupe koje nisu neposredno pod njihovom vlašću da izvrše djela genocida ili neko drugo djelo taksativno navedeno u članu III. Bilo bi paradoksalno da državama, koje su bile u obavezi spriječiti izvršenje genocida od osoba nad kojima imaju određen utjecaj, u mjeri u kojoj je to u njihovoj moći, ne bude zabranjeno da one same izvrše takva djela preko svojih organa ili osoba nad kojima imaju takvu blisku kontrolu da se njihovo ponašanje može pripisati toj državi u skladu s međunarodnim pravom”. Polazeći od takvog stava, Međunarodni sud pravde smatra da “obaveza sprečavanja genocida nužno podrazumijeva i zabranu (iz)vršenja genocida”. ^[27]
Međunarodni sud pravde je zaključio da su države ugovorne strane Konvencije “dužne da ne (iz)vrše genocid putem postupaka svojih organa ili osoba ili grupa čiji se postupci mogu njima pripisati”. Takav se zaključak, također, po Sudu, “mora odnositi na druga djela taksativno navedena u članu III, a koja se, kao i genocid, nalaze na listi djela zabranjenih članom III. Ona se, navodi Sud, “spominju zajedno s genocidom, u članu IX, a da nisu svrstana u ‘kažnjiva’; može se smatrati da je realizacija ‘čisto humanog i civilizacijskog cilja’ Konvencije olakšana činjenicom da države podliježu čitavoj seriji obaveza kojima se upotpunjuje njihova obaveza sprečavanja genocida. Tačno je da se koncepti korišteni u tačkama (b) do (e) člana III, a posebno koncept ‘saučesništva’, odnose na dobro poznate kategorije krivičnog prava, i kao takvi, čine se posebno dobro prilagođenim za sprovođenje krivičnih sankcija protiv pojedinaca. Međutim, ne bi bilo u skladu s ciljem i svrhom Konvencije osporavati da međunarodna odgovornost jedne države - iako je ona po svom karakteru potpuno različita od krivične odgovornosti - može nastati jednim od takvih djela, osim samog genocida, taksativno navedenih u članu III”. ^[28]
Zaključak da Konvencija na taj način obavezuje ugovorne strane na nevršenje genocida i drugih djela taksativno navedena u članu III, potvrđen je, naglašava Sud, “jednom neuobičajenom formulacijom člana IX. Da nije te neuobičajene karakteristike i dodatka riječi ‘ispunjavanje’ u odredbi kojom se Sudu daje nadležnost za sporove koji se tiču ‘tumačenja i ‘primjene’ Konvencije”, član IX bi, navodi Sud, “predstavljao uobičajenu odredbu o rješavanju sporova”.^[29]
Neuobičajena karakteristika člana IX je, po Međunarodnom sudu pravde, “dio rečenice ‘uključujući sporove koji se odnose na odgovornost države za genocid ili bilo koje drugo djelo taksativno navedeno u članu III’”. Riječ “uključujući”, po Sudu, ima tendenciju potvrditi da sporovi, koji se tiču odgovornosti ugovornih strana za genocid i druga djela taksativno navedena u članu III, čine dio šire grupe sporova vezanih za tumačenje, primjenu ili ispunjavanje Konvencije”. Polazeći od te ocjene, Sud konstatuje da “odgovornost jedne strane za genocid i druga djela taksativno navedena u članu III nastaje njenim neispunjavanjem obaveza predviđenih drugim odredbama Konvencije, a posebno u ovom kontekstu, člana III, koji se čita zajedno s članovima I i II. Prema engleskoj verziji teksta Konvencije, propisana odgovornost je odgovornost za ‘genocid’ (na francuskom jeziku, ‘odgovornost… u oblasti genocida’), a ne samo odgovornost ‘za nesprečavanje ili kažnjavanje genocida’”. Takva konkretna odredba u cjelini, zaključuje Sud, “potvrđuje da se ugovorne strane mogu smatrati odgovornim za genocid ili svako drugo djelo taksativno navedeno u članu III Konvencije”. ^[30]
Međunarodni sud pravde je u procesu Bosna i Hercegovina protiv Savezne Republike Jugoslavije (SCG) razmotrio tri argumenta koja je iznijela Savezna Republika Jugoslavija (SCG), Tužena strana, “a koji izgledaju da su u suprotnosti s tezom da Konvencija uvodi obavezu ugovornim stranama da ne vrše genocid i druga djela koja se taksativno navode u članu III”. Prvi je argument, “kao stvar općeg principa, da međunarodno pravo ne poznaje krivičnu odgovornost države i da se Konvencijom o genocidu ne predviđa sredstvo za uvođenje takve krivične odgovornosti”. Što se tiče principa, Savezna Republika Jugoslavija je skrenula pažnju da je Komisija za međunarodno pravo, pripremajući konačni nacrt svojih članova o odgovornosti države, odbacila koncept međunarodnog zločina - što predstavlja odluku koja odražava izrazito negativne reakcije više država na takav koncept. Bosna i Hercegovina je prihvatila da opće međunarodno pravo ne poznaje krivičnu odgovornost država. U vezi sa tim konkretnim pitanjem, Bosna i Hercegovina je tvrdila da obaveza za koju Savezna Republika Jugoslavija može biti odgovorna u slučaju kršenja u postupku po članu IX, jednostavno predstavlja obavezu prema međunarodnom pravu, u ovom slučaju odredaba Konvencije. Sud je konstatovao da obaveze o kojim se radi u tom sporu, a proizlaze iz propisa Konvencije, kao i odgovornost država koje bi nastale kršenjem takvih obaveza, predstavljaju obaveze i odgovornosti koje proizlaze iz međunarodnog prava i nisu krivične prirode. Stoga se takav argument, po Međunarodnom sudu pravde, ne može prihvatiti. ^[31]
Drugi argument Savezne Republike Jugoslavije je da je karakter Konvencije takav da se iz nje isključuje odgovornost države za genocid i druga taksativno navedena djela. Konvencija je, “kaže se, standardna međunarodna krivičnopravna konvencija koja se, u osnovi, fokusira na krivično gonjenje i kažnjavanje pojedinaca, a ne na odgovornost država. Stavljanjem naglaska u Konvenciji na obaveze i odgovornosti pojedinaca isključuje se bilo kakva mogućnost da države budu odgovorne u slučaju kršenja obaveza sadržanih u članu III. Posebno se ističe da takva mogućnost ne može opstati suočena sa referencama u članu III na kažnjavanje (pojedinaca) i u članu IV u vezi sa kažnjavanjem pojedinaca, kao i uslova iz člana V da se preduzmu potrebne zakonodavne mjere koje predviđaju efikasno kažnjavanje osoba osuđenih za genocid, te odredaba iz člana VI koje predviđaju da će osobe optužene za genocid biti privedene pravdi, te odredbi iz člana VII koje zahtijevaju mjere ekstradicije”.^[32]
Međunarodni sud pravde je “svjestan činjenice da čuvena rečenica iz Nirnberške presude: ‘zločine protiv međunarodnog prava vrše ljudi, a ne apstraktni subjekti…’” ^[33] “može biti pomenuta u prilog tezi da jedino pojedinci mogu kršiti obaveze predviđene članom III”. Međutim, Sud je konstatovao “da je taj tribunal odgovarao na argumentaciju da se ‘međunarodno pravo bavi postupcima suverenih država i da ne predviđa kažnjavanje pojedinaca’”, ^[34] te “da su tako isključivo države odgovorne po međunarodnom pravu. Tribunal je odbacio takvu argumentaciju sljedećim riječima: ‘Prihvaćeno je, već odavno, da međunarodno pravo nameće dužnosti i odgovornosti pojedincima kao i državama’”. ^[35]
Dvostrukost odgovornosti (nacionalnu i međunarodnu odgovornost za pojedince i države) Međunarodni sud pravde je razmotrio u PRESUDI Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, od 26. februara 2007. S tim u vezi, Sud je konstatovao “da dvostruki karakter odgovornosti i dalje predstavlja konstantno obilježje međunarodnog prava”. To se obilježje, po Sudu, odražava i u članu 25, stav 4, Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda, po kome “nijedna odredba u ovom Statutu, koja se odnosi na individualnu krivičnu odgovornost, neće utjecati na odgovornost država prema međunarodnom pravu”. Sud je, također, konstatovao da Odredbe Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela, ^[36] u članu 58. afirmiraju drugu stranu istog pitanja: “Ovi članovi ne utječu ni na jedno pitanje individualne odgovornosti u skladu s međunarodnim pravom bilo koje osobe koja postupa u ime neke države” . U Komentaru te odredbe Komisija je, navodi Sud, “kazala slijedeće:
‘Kada zločine protiv međunarodnog prava vrše državni dužnosnici, često se radi o tome da je sama država odgovorna za takva djela, odnosno za njihovo nesprečavanje ili nekažnjavanje. U nekim slučajevima, naročito slučajevima agresije, država je, po samoj definiciji, umiješana. Čak i u tom slučaju, pitanje individualne odgovornosti u načelu je odvojeno od pitanja odgovornosti države. Država nije oslobođena svoje vlastite odgovornosti za međunarodno protupravna djela tako što će krivično goniti i kažnjavati državne dužnosnike kao izvršioce’. ^[37]
Komisija za međunarodno pravo je citirala član 25, stav 4, Rimskog statuta i zaključila sljedeće:
‘Član 58… jasno pokazuje da se odredbe ne bave pitanjem individualne odgovornosti prema međunarodnom pravu bilo koje osobe koja postupa u ime države. Termin ‘individualna odgovornost’ poprimio je prihvatljivo značenje u svjetlu Rimskog statuta i drugih instrumenata; odnosi se na odgovornost pojedinaca, uključujući državne dužnosnike, u skladu s određenim pravilima međunarodnog prava koji se primjenjuju na izvršenju genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti’”. ^[38]
Međunarodni sud pravde “ne vidi ništa u formulaciji niti u strukturi odredbi Konvencije koje se odnose na individualnu krivičnu odgovornost, a što bi moglo izmijeniti značenje člana I, zajedno s tačkama (a) do (e) člana III, u mjeri u kojoj te odredbe nameću državama obaveze koje se razlikuju od obaveza za koje Konvencija zahtijeva od država da ih nametnu pojedincima. Uostalom, na osnovu činjenice da se članovi V, VI i VII fokusiraju na pojedince, ne znači samo po sebi da ugovorne strane ne podliježu obavezama nevršenja genocida i drugih djela taksativno navedenih u članu III”.^[39]
Treći argument Savezne Republike Jugoslavije protiv teze da Konvencija obavezuje ugovorne strane na nevršenje genocida zasnivao se na pripremnom radu na Konvenciji, a posebno na njenom članu IX. S tim u vezi, Sud navodi da je “već koristio dio tog rada kako bi potvrdio operativni značaj obaveze iz člana I”,^[40] “što predstavlja tumačenje koje je već dato na osnovu odredaba Konvencije, njenog konteksta i cilja”.^[41]
Tvrdeći da su Konvencija i posebno član IX nejasni, Savezna Republika Jugoslavija je isticala da historijat izrade Konvencije u Šestom komitetu Generalne skupštine pokazuju da “nije bilo riječi o neposrednoj odgovornosti države za djela genocida”. S tim u vezi, Savezna Republika Jugoslavija je tvrdila da se odgovornost države odnosi na “ključne odredbe” članova IV-VI: “u Konvenciji je riječ o krivičnoj odgovornosti pojedinaca praćenoj građanskom odgovornošću država za sprečavanje i kažnjavanje”. Takav argument protiv bilo kakve šire odgovornosti ugovornih strana, po ocjeni Međunarodnog suda pravde, “zasniva se na zapisnicima diskusija vođenih u Šestom komitetu i potkrepljuje ga, kako se tvrdi, odbijanje amandmana Ujedinjenog Kraljevstva na one dijelove koji su postali članovi IV i VI. Da bi bio usvojen prvi amandman, član IV, koji govori o kažnjavanju pojedinaca koji vrše genocid ili bilo koje djelo taksativno navedeno u članu III, bio bi proširen slijedećom dodatnom rečenicom: ‘[Djela genocida] izvršena od ili u ime država ili vlada predstavljaju kršenje ove Konvencije’”. ^[42] Međutim, taj amandman nije prošao.^[43] “Ono što je kasnije postalo član VI bilo bi zamijenjeno odredbom kojom se daje nadležnost Sudu ukoliko se utvrdi da djelo genocida predstavlja djelo države ili vlade ili njenih organa. Ujedinjeno Kraljevstvo je, odgovarajući na primjedbe da je prijedlog bespredmetan (jer bi značio vraćanje na već donijetu odluku), povuklo taj amandman u korist zajedničkog amandmana teksta koji je kasnije postao član IX, a koji su podnijele Ujedinjeno Kraljevstvo i Belgija.^[44] Govoreći o tom zajedničkom amandmanu, delegat Ujedinjenog Kraljevstva je priznao da je debata jasno dokazala odluku Komiteta da želi ograničiti tekst sadašnjeg člana VI na odgovornost pojedinaca.^[45] Predloženi amandman Ujedinjenog Kraljevstva i Belgije (u tekstu) bi dodao slijedeće riječi: ‘uključujući sporove koji se tiču odgovornosti jedne države za sva djela taksativno navedena u članovima II i IV [kako je tada glasio nacrt teksta Konvencije]’. Delegat Ujedinjenog Kraljevstva objasnio je da se radi o građanskoj, a ne krivičnoj odgovornosti.^[46] Prijedlog da se brišu te riječi je propao i ta je odredba usvojena,^[47] uz izmjene stilskog karaktera koje je izvršio Redakcioni odbor”.^[48]
U kasnijoj fazi izrade Konvencije, “prijedlog Belgije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, koji je trebalo zamijeniti sporni izraz riječima ‘uključujući sporove koji prostječu iz optužbi jedne ugovorne strane da je izvršen zločin genocida ili neko drugo djelo taksativno navedeno u članu III, u okviru nadležnosti neke druge ugovorne strane’, predsjednik Šestog komiteta ocijenio je kao mijenjanje suštine i Komitet nije usvojio taj prijedlog (za šta je bila potrebna dvotrećinska većina) radi ponovnog razmatranja”.^[49] Predsjednik Komiteta “dao je sljedeće obrazloženje za svoju odluku, koja nije osporena:
‘U članu IX predviđeno je da će Međunarodnom sudu pravde biti podneseni, između ostalog, sporovi koji se tiču odgovornosti države za genocid ili neko drugo djelo taksativno navedeno u članu III. U skladu sa zajedničkim amandmanima, s druge strane, ne bi se radilo o sporovima koji se odnose na odgovornost države, već onima koji proistječu iz optužbe po kojoj je zločin izvršen na teritoriji jedne od država ugovornica’”. ^[50]
Do tada je, navodi Sud, je u raspravi na Šestom komitetu “bilo jasno da isključivo pojedinci mogu biti smatrani krivično odgovornim za genocid, u skladu s nacrtom Konvencije. Predsjednik Komiteta je očigledno smatrao da član IX, onako kako je izmijenjen predviđa odgovornost države za genocid”.^[51]
Na osnovu razmotrenog historijata izrade nacrta Konvencije mogu se, po mišljenju Međunarodnog suda pravde, izvesti dva zaključka:
- prvo, da se (većinom) radilo o prijedlozima u prilog krivične odgovornosti država, ali da ti prijedlozi nisu usvojeni;
- drugo, usvojeni amandman vezan za član IX govori o nadležnosti u odnosu na odgovornost država u apsolutnom smislu (simpliciter).^[52]

Historijat izrade Konvencije može se, po Međunarodnom sudu pravde, posmatrati kao da ide u prilog zaključka Suda o međunarodnoj odgovornosti država i njihovoj obavezi sprečavanja genocida.^[53]
Razmotrivši različite argumente, Međunarodni sud pravde je potvrdio da se ugovorne strane Konvencijom obavezuju na nevršenje genocida i drugih djela taksativno navedenih u članu III, preko svojih organa, osoba ili grupa, čije im se ponašanje pripisuje. Polazeći od toga, Sud je zaključio da , “ako neki organ države ili osoba ili grupa čiji se postupci legalno pripisuju toj državi izvrši jedno od zabranjenih djela članom III Konvencije”, nastaje međunarodna odgovornost te države. ^[54]
Odgovornost države, po Međunarodnom sudu pravde, na osnovu Konvencije može nastati za genocid i saučesništvo, a da pojedinac ne bude osuđen za taj ili neki drugi s njim povezan zločin.^[55]

FUSSNOTE:
^16] Konvencija …, član I; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 161.
^17] U engleskoj verziji teksta Presude Međunarodnog suda pravde Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, od 26. februara 2007, koristi se izraz “humanitarian”, a u franscuskoj “humain”. Izraz “humanitarian” je, vjerovatno, propust tehničke prirode.
^18] Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Advisory Opinion, ICJ, Reports 1951, str. 23; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 161.
^19] Reservations to the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, Advisory Opinion, ICJ, Reports 1951, str. 23; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 161.
^20] MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 161.
^21] Isto, paragraf 162.
^22] A/RES/180 (II); MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 163.
^23] A/RES/177 and A/RES/178 (II); MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 163.
^24] Isto, paragraf 164.
^25] Report of the Ad hoc Committee on Genocide, 5 April to 10 May 1948, United Nations, Official Records of the Economic and SocialCouncil, Seventh Session, Supplement No 6, doc. E/794, pp 2 i 18; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 164.
^26] MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 165.
^27] Isto, paragraf 166.
^28] Isto, paragraf 167.
^29] Isto, paragraf 168.
^30] Isto, paragraf 169.
^31] Isto, paragraf 170.
^32] Isto, paragraf 171.
^33] JUDGMENT of the International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals, 1947, Official Documents, Vol. 1, strana 223; MEĐUNARODNU SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 172.
^34] Isto, str. 223; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 172.
^35] Isto, str. 223; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 172. “Izraz ‘kao i državama’ je izostavljen u francuskom tekstu Presude” (Isto).
^36] Annex to General Assembly resolutions 56/83, 12 December 2001; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 173.
^37] ILC Commentary on the Draft Articles on Responsibility of States for Internationaly Wrongful Acts, ILC Report A/56/10, 2001, Commentary of Article 58, paragraf. 3; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 173.
^38] MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 173.
^39] Isto, paragraf 174.
^40] Isto, paragrafi 164-165.
^41] Isto, paragraf 175.
^42] A/C. 6/236 and Corr. 1/Ispravka 1/; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 176.
^43] United Nations, Official Records of the General Assembly, Third Session, Part I, Sixth Committee, Summary Records of the 96th meeting, str. 355; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 176.
^44] Isto, 100th meeting, str. 394; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 176.
^45] Isto, 100th meeting, str. 430; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 176.
^46] Isto, 103rd meeting, str. 440; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 176.
^47] Isto, 104th meeting, str. 447; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 176.
^48] Isto, paragraf 176.
^49] A/C. 6/305; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 177.
^50] UNITED NATIONS, Official Records of the General Assembly, Third Session, Part I, Sixth Committee, Summary Records of the 131st meeting, str. 690; MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 177.
^51] MEĐUNARODNI SUD PRAVDE, PRESUDA …, paragraf 177.
^52] Isto, paragraf 179.
^53] Isto, paragrafi 167 i 178.
^54] Isto, paragraf 179.
^55] Isto, paragraf 182.