Ako svijet ponovo klizi prema ivici velikog sukoba, onda to ne čini zbog jednog impulsa, već zbog niza pogrešnih procjena, ambicija i strahova. U centru te geopolitičke oluje nalazi se odnos između Iran, SAD i Izraela – trougao napetosti koji traje gotovo pola stoljeća. Ali danas je taj sukob dobio novu, dramatičniju dimenziju uz uključivanje sve većeg broja zemalja. Cijeli Bliski istok je velikom plamenu, koji prijeti prenošenjem na druge dijelove svijeta.
U američkoj politici ponovo dominira figura Donalda Trumpa – političara čiji stil karakterizira nagla odluka, maksimalistički zahtjev i logika sile i koji je svijetu donio ratove a nikako mir koji često veže uz svoje ime. Njegovi potezi prema Iranu nikada nisu bili samo diplomatski već puni mržnje. Oni su uvijek nosili poruku demonstracije moći.

Kontinuitet napetosti, a ne iznenadni rat
Važno je reći. Ovaj sukob nije rođen jučer. On traje od Islamske revolucije 1979. godine. Sankcije, atentati, cyber-operacije, napadi preko posrednika – sve je to dio duge sjenke neprijateljstva.
Iran se godinama pripremao za scenarij direktne konfrontacije. Njegove vojne sposobnosti nisu više simbolične. Razvijeni dronovi, balističke rakete dugog dometa i demonstracije preciznih udara pokazale su da Teheran više nije regionalni akter ograničenog dometa. Napadi koji su u prethodnim godinama pogađali ciljeve u izraelskoj dubini bili su jasna poruka ‒ Iran može odgovoriti. I odgovorio je.

Pitanje percepcije i rizika
Kada govorimo o starosti lidera, lako je skliznuti u simplifikacije. Godine same po sebi ne znače neuračunljivost. Historija poznaje i mudre starce i impulzivne mladiće. Međutim, ono što zabrinjava nije broj godina, nego percepcija rizika.
Ako lider vjeruje da je odlučna sila najbolji način očuvanja autoriteta – tada prag za eskalaciju postaje niži. A kada su u igri tri nuklearno osjetljive sile, SAD, Rusija i Kina, svaki pogrešan signal može imati globalne posljedice. Zapadna hemisfera se često predstavlja kao garant stabilnosti. No, kada savezništvo s Izraelom postane bezrezervna podrška svakoj vojnoj operaciji, tada se briše granica između odvraćanja i direktnog učešća.
Ulazak Sjedinjenih Američkih Država u otvoreni sukob s Iranom nije regionalni događaj. To znači destabilizaciju Zaljeva, skok cijena energenata, uključenje drugih sila kroz indirektnu podršku i globalnu ekonomsku krizu Pitanje više nije ko je u pravu u ideološkom smislu. Pitanje je: ko kontroliše spiralu eskalacije?
Je li ovo preteča globalnog rata?
Termin „Treći svjetski rat“ često zvuči apokaliptično i koristi se u političkoj retorici. No, realnost modernih sukoba je složenija. Velike sile izbjegavaju direktan sudar, ali vode ratove preko posrednika. Otvara se krizna tačka Taivan. Opasnost nije nužno u trenutnoj eksploziji, nego u dugotrajnom iscrpljivanju i širenju konflikta – od Libana, preko Sirije, do Crvenog mora.
Ako se izgubi diplomatski kanal, ako emocija nadvlada racionalnu procjenu, tada historija zna biti neumoljiva.
Nije, dakle, ključno pitanje koliko neko ima godina. Ključno pitanje je: da li moć dolazi s osjećajem odgovornosti ili s potrebom dokazivanja? Ratovi često počinju iz uvjerenja da će trajati kratko a završiti brzo. Onda prerastu u generacijske tragedije. U ovom trenutku, svijet ne treba demonstraciju sile. Treba demonstraciju razuma. Ako razum izostane – tada će posljedice osjetiti svi, pa i oni koji su vjerovali da su daleko od fronta.