Dok se još provjeravaju kontradiktorne vijesti o mogućem pogotku kabineta izraelskog premijera Benjamin Netanyahu, uključujući tvrdnje Iranske revolucionarne garde i šutnju izraelskih vlasti, jasno je da sukob SAD-Izrael protiv Irana ulazi u novu, opasniju fazu. Sada se Iranu prijeti i evropskom intervencijom. To više nije regionalni rat ograničen na Bliski istok, nego proces koji poprima konture šire zapadne vojne koalicije protiv Islamske Republike. Bliski istok je u plamenu, s mogućnošću da upali Treći svjetski rat.

Evropski ulazak: formalizacija zapadne koalicije.
Velika Britanija, Francuska i Njemačka otvoreno su zaprijetile vojnom akcijom protiv Irana, pozivajući se na “neselektivne iranske napade” na regionalne države i zapadne baze. Time se politički i vojno legitimizira proširenje američko-izraelskih operacija. Evropa se, zapravo, svrstala na stranu već započete agresije, čime dodatno destabilizira ionako zapaljivu regiju. Istovremeno, zemlje Zaliva kroz Vijeće za saradnju (GCC) najavljuju kolektivnu samoodbranu. Njihovo svrstavanje uz Zapad potvrđuje staru geopolitičku realnost: dinastički režimi Zaliva prioritetno štite vlastite tronove i sigurnosne aranžmane sa SAD-om, čak i kada to znači konfrontaciju s Iranom — državom koja se predstavlja kao zaštitnik muslimanskog otpora.

Simbolika osvete: crvene zastave i mobilizacija šireg muslimanskog svijeta.
Podizanje crvenih zastava na iranskim džamijama ‒ simbol osvete u šiitskoj tradiciji povezan s mučeništvom imama Huseina iz Kerbele ‒ ima snažnu mobilizacijsku poruku. Nakon ubistva vrhovnog vođe Ali Khamenei, iranski politički vrh govori o “objavi rata muslimanima”. Takva retorika prelazi državne granice i potencijalno otvara prostor za transnacionalne aktere i pojedince koji mogu djelovati izvan formalne kontrole Teherana. U tom kontekstu, lična sigurnost Netanyahua postaje pitanje globalnog džihadističkog i šiitskog revanšizma, a ne samo iransko-izraelskog konflikta.

Izraelska dominacija u zraku, iranska u projektilima.
Na terenu se oblikuje klasična asimetrija: Izrael i SAD imaju zračnu nadmoć i slobodu djelovanja nad Iranom, dok Teheran uzvraća balističkim i dron-napadima na izraelske gradove i regionalne ciljeve. Razaranja Teherana i Tel Aviva potvrđuju da je Iran, uprkos slabijoj protivzračnoj odbrani, sposoban nanijeti ozbiljne gubitke protivniku. Time se pokazao kao dostojanstven i sposoban protivnik, a ne lahka meta. Upravo tu leži ključna strateška dilema Teherana. Iranski udari na baze i ciljeve u zaljevskim državama ‒ iako motivirani prisustvom američkih snaga ‒ otvaraju Iran prema višestrukom frontu: SAD, Izrael, Evropa i arapske monarhije. Rat protiv svih je strateški neodrživ. Stoga imam racionalnu preporuku iranskom vojno-političkom rukovodstvu koje brani nezavisnost i suverenitet svoje države, bez obzira da li svi žitelji Irana misle u korist postpojećeg režima. Zato je neophodno:
• deeskalirati prema zaljevskim državama;
• fokusirati se na glavne protivnike (SAD i Izrael);
• spriječiti širenje koalicije protiv sebe.
Balkanska poslovica “dva loša ubiše Miloša” ovdje dobija geopolitičko značenje: otvaranje previše frontova vodi samoiscrpljivanju.

Licemjerje i percepcijski rat.
U muslimanskoj javnosti snažno odjekuje kontrast: dok je Gaza razarana, mnoge arapske vlade su šutjele; kada Iran uzvraća, slijede osude i mobilizacija protiv njega. Taj diskurs dodatno polarizira region i pojačava percepciju da je sukob civilizacijski, a ne politički. Upravo ta percepcija ide u korist Teheranu, ali istovremeno i radikalizira sukob. Iran se nakon ubistva vrhovnog vođe digao u otvoreni ratni otpor, uprkos unutrašnjim slabostima i vojnoj inferiornosti u zraku. Njegovi projektili i politička mobilizacija pokazuju da nije slomljen. Međutim, ulazak Evrope i potencijalno arapskih monarhija mogao bi promijeniti stratešku ravnotežu.
Ako Teheran nastavi širiti sukob na Zaliv i evropske ciljeve, riskira konfrontaciju sa gotovo cijelim zapadnim i prozapadnim blokom. Ako, pak, koncentrira udare na Izrael i američke vojne kapacitete, zadržava političku legitimnost “odmazde” i smanjuje broj neprijatelja.
U ovom trenutku presudna postaje ne samo snaga iranskih raketa, nego i mudrost njegove strategije. Rat se ne dobija brojem pogođenih ciljeva nego izborom pravih protivnika.