Petog decembra 1992. godine, nakon sedam mjeseci mog prinudnog zatočenja u agresorskom logoru „Bunker“ kod Pansiona „Kon-Tiki“ u Vogošći, iz „živog štita“ u kojem su nas agresori, u napadu na linije boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine, gurali ispred sebe, uspio sam, zajedno sa svojim sapatnikom Nezirom Huruzom iz Krupca, prebjeći na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Ostalih devet logoraša koji su sa nama bili u „živom štitu“ poginulo je u tim borbenim dejstvima. Njihova imena i njihova žrtva ostali su trajni zavjet svima nama koji smo preživjeli da život koji nam je vraćen ne smijemo potrošiti uzalud.

Istoga dana, bez predaha i bez kolebanja, priključio sam se borcima Prve motorizovane brigade, kojom je komandovao legendarni Enver Šehović. Ta brigada, kasnije postala je Prva slavna-viteška, i bila je sinonim otpora, časti i odlučnosti. U njenim redovima učestvovao sam u historijskoj operaciji oslobađanja brda Žuč, strateške tačke sa koje su agresorske snage mjesecima terorisale Sarajevo i njegove stanovnike.

Faruk Repovac i orkestar

Mnogi su me tada pitali otkud snaga da se, odmah nakon logorskih strahota, ponovo uzme puška u ruke? Odgovor je bio jednostavan: poslije svega što sam vidio i preživio, nisam imao pravo na odustajanje. Sloboda nije bila apstraktna riječ; ona je imala lice ubijenih logoraša, uplakane djece, spaljenih kuća i poniženih ljudi. Nastaviti borbu značilo je dati smisao sopstvenom preživljavanju.

Iako je naredba komandanta bila da ne idem na prve borbene linije, već da borcima, u pripremi za akcije, govorim o zločinima i ponašanju srpskih snaga prema zarobljenim borcima, civilima, ženama i djeci, srce me vuklo tamo gdje se branila svaka stopa zemlje. Bio sam uz saborce dok su pomjerali linije i širili slobodnu teritoriju, jer sam osjećao da je moja dužnost da dijelim njihovu sudbinu – i opasnost i nadu.

U pauzama između borbi nisam prestajao raditi ono što najviše volim – pisati. U rovovima, pod granatama, među umornim ali nepokolebljivim borcima, nastajali su stihovi. Uz pomoć saboraca: Perice Simonovića, Avde Huseinovića, Seje Šljive, Ismeta Kadrića, Sinana Rizvanovića, Mumina Delije, Bahrudina Rizvanovića i drugih, te smo stihove „oblačili“ u muzičko ruho. Tako su pjesme postajale više od umjetnosti: bile su zavjet, ohrabrenje i dokaz da agresor ne može uništiti duh jednog naroda.

Među tim pjesmama nastala je i „Vrati se brate“.



Njeni stihovi rođeni su na prvoj borbenoj liniji, jedne noći na padinama Žuči.

Nakon što je moj brat Ekrem, koji je prije agresije bio u Njemačkoj, saznao za moj bijeg iz logora, poslao je novac i garantno pismo da dođem kod njega, daleko od rata i stradanja. Bio je to čin bratske ljubavi i brige – poziv u sigurnost, u život bez granata i rovova.

Novac i pismo stigli su do Visokog, gdje se tada nalazio dio porodice njegove supruge Rabije. Moj odgovor bio je kratak, ali duboko promišljen: ne mogu i ne želim napustiti svoju domovinu dok gori. Zamolio sam ih da novac ne čuvaju za moj odlazak, nego da ga podijele onima kojima je potreban za preživljavanje.

Ta odluka nije bila prkos, nego svijest. Otići tada značilo bi spasiti sebe, ali ostaviti druge. Ostati značilo je dijeliti sudbinu svoga naroda – i dobro i zlo. Poslani novac, umjesto karte za tuđinu, postao je hljeb za gladne, lijek za bolesne, pomoć onima koji nisu imali nikoga u inostranstvu. U tom gestu bila je sadržana moja poruka: Bosna se ne brani samo puškom, nego i solidarnošću.

Te noći, gledajući iz rova prema Vogošći i logoru iz kojeg sam pobjegao, iz srca su potekli stihovi upućeni bratu:

Znam da brineš dragi brate
Što nam naša Bosna gori
Ti se vrati iz tuđine
Za Bosnu se ovdje bori

Vrati se brate
Čuješ li moj glas
Vrati se brate
Bosna treba nas

Vrati se brate
U naš rodni kraj
Da branimo Bosnu
Da branimo zavičaj

Ti me zoveš u tuđinu
Da me spasiš ovog jada
Dok sloboda ne zakuca
Ne idem iz ovog grada

Šta će meni velegradi
I livade tuđe rosne
Ja sam, brate, Bošnjak pravi
Ne mogu bez naše Bosne

Eset Muračević sa saborcima

Ovi stihovi nisu bili samo poruka jednom bratu. Bili su poziv svima koji su bili rasuti širom svijeta – da se, ako mogu, vrate, ili da barem srcem ostanu uz svoju zemlju. Bili su svjedočanstvo da rat nije mogao ugušiti potrebu za pjesmom, niti ubiti kulturni identitet jednog naroda.

Nedugo potom Sinan Rizvanović napisao je muziku na te stihove. Sa orkestrom koji smo okupili unutar brigade, svojevrsnom umjetničkom četom, pjesmu smo, u izvedbi Faruka Repovca, prvi put izveli 1993. godine u sarajevskom „Kamernom teatru 55“, na koncertu KUD-a „Saraj“, a potom i širom grada, povodom Dana Armije Republike BiH i drugih brigadnih manifestacija. U vremenu kada je granata mogla prekinuti svaku notu, pjesma je bila dokaz da Sarajevo živi.

Početkom 1996. godine Faruk Repovac snimio je „Vrati se brate“ na svom albumu „Oj jeseni tugo moja“, čime je pjesma dobila i trajni zapis. Ostali su i VHS snimci – svjedoci jednog vremena u kojem se, uprkos ratu, branila ne samo teritorija nego i dostojanstvo, kultura i duša Bosne i Hercegovine.

Jer borba za domovinu nije bila samo vojna. Ona je bila i moralna, i duhovna, i kulturna.

Odluka da ostanem, da nastavim borbu nakon logora, da odbijem sigurnost tuđine i da novac podijelim drugima, bila je moj lični način da kažem: sloboda nema cijenu, a domovina se ne napušta dok je najteže.

I zato je „Vrati se brate“ ostala više od pjesme – postala je svjedočanstvo da se Bosna branila i puškom i perom, hrabrošću i solidarnošću.