Preporod.info u ramazanu želi posebnu pažnju i čast posvetiti majkama, žrtvama genocida, onima koje čuvaju sjećanja, istinu i naše dostojanstvo, onima čiji ramazani već decenijama protiču u saburu i dovama za svoje najmilije.

Zvat ćemo ih, javit im se, poselamiti, ispričati s njima. Tamo gdje budemo mogli, posjetiti ih. I poslati jasnu poruku da nisu same i zaboravljene.

Sinoć smo u iftar pričali s majkom Kadom Hotić, koja je u julu 1995. godine izgubila je sina, muža, braću i 56 članova uže i šire porodice. Ubijeni su mučki, zajedno sa još 8.372 žrtve genocida u Srebrenici.

Kadi je, kako priča, ovo 72. ramazan koji posti i 30. ramazan koji dočekuje u dovama za svog sina, muža i ubijene članove porodice, moleći Allaha dž.š. da im podari lijepi džennet.

Njena lična tragedija utkana je u kolektivnu bol cijelog jednog naroda, ali ono što posebno odjekuje jeste njena nepokolebljiva odlučnost da ostane dostojanstvena, svjesna i postojana.

Iako sama za iftar, nastavlja tradiciju, priprema pite, hurmašice, halvu, dijeli komšijama i unucima – čuvajući duh porodice i zajedništva. Kaže da ramazan za nju nije samo mjesec posta, već obnova snage, imana i nade u susret s najmilijima na ahiretu.

Dodaje da, čim iftari i klanja akšam, do teravih-namaza i jacije uči Jasin pred duše svojih umrlih. Tako već 30 godina, otkako ih nema.

– Mnoge majke same dočekuju iftar. Teški su ovo dani. Čovjek se obraduje ramazanu, na neki način vraća se u svoj svijet, da izoštri karakter, nahrani dušu, čini dobro, ibadeti… Ali dođe i taj bolni osjećaj – nema mog Seada, nema mog Samira. Nemam s kim ni radost ni žalost podijeliti. Ali valja živjeti, valja se navići… Tako govorim otkako su ubijeni, svakog ramazana i bajrama, – kaže Hotić.

Prisjetila se porodičnih ramazana kada je za muža, sina i kćerku, koja joj je svih ovih godina najveći oslonac, pripremala iftare. Bili su to, kaže, sretni dani.

– Najveća blagodat i bogatstvo je kada ti je porodica na okupu, kada je sofra puna. Postili smo i u ratu, trudili smo se da nam ne uzmu ramazan. Teravije smo klanjali po kućama, jer se nije moglo ići u džamiju. Kuhala sam čorbe, supe, punjene paprike, pite, sarmu, spremalo se i slatko. Pravila sam hurmašice, patišpanj, halvu. Kada je ramazan bio zimi, pravila sam kompot od suhog voća koji smo pili i za sehur. Voljeli su sve da jedu. Pravila sam i krompir-paprikaš, iako ga ja nisam baš voljela, klepe, razne pite… Nije isto kada kuhaš samo sebi i kada je puna sofra. I sada, kada spremam iftar, skuham malo više pa podijelim starijim komšijama, a kćerki ostavim da ponese unučadima. Pite i danas pravim po dvije tepsije, ostala mi ta navika, pa zovem: "Nosite", – priča Kada.

Nažalost, kako vrijeme prolazi, kaže da je ni zdravlje više ne služi najbolje, ali se ne žali.

– Na teraviju ne mogu ići, ali klanjam kod kuće koliko mogu. Kada dovim za svoje, osjećam kao da nisam sama. Moja dova je da Allah ukabuli dane posta, da ih u sevap upiše i da nam ramazan ojača iman. Posebno vodim računa da namaze klanjam na vrijeme. Strah me da to ne propustim, toliko mi je to važno, da sve uradim kako treba. Treba se spremati za ahiret. Ramazan je vrijeme da od Allaha tražimo oprost, jer ne znamo kada ćemo ovaj svijet napustiti, – kaže 81-godišnja Kada, koja posti od svoje devete godine.

Boli je što ni ovaj ramazan nije dočekala sa saznanjem da su pronađene sve kosti njenog sina Samira. Ukopan je u Memorijalnom centru u potočarima 2012. godine, ali kao nekompletno tijelo.

– Majkama je jedina želja da imaju mezar. Posebno boli kada ne znaš ništa o svom djetetu ili mužu. Daj Bože da svako pronađe svoje, da se čovjek smiri. Ja, iako sam ukopala samo dvije kosti, imam mjesto gdje mogu otići. Ima svoj nišan, da se zna da je živio, piše njegovo ime. Kada su mi ga donijeli pred dženazu 2012. godine, vidjela sam na tabutu broj 39. Rekla sam: “Sine, nisi ti meni brojka. Imaš ti svoje ime i prezime, evo na nišanu piše", – kaže Hotić.

Priča kako mnoge majke, pa i ona sama, osim misije da šire istinu, ne mogu da se otrgnu od misli o načinu na koji su njihovi najmiliji stradali.

– Često razmišljam o ubicama. Pitam se: "Bože, zašto je moj sin morao biti ubijen tako? Kako su ih mogli staviti ispred sebe pa pucati u njihova tijela? Šta ih je motivisalo da na takve monstruozne načine ubijaju?" Hajde što su ih ubili, nego što su ih bagerima raskomadali. Ja sam ukopala dvije kosti od jedne noge i nekoliko prstiju, bili su u čarapi. To su našli i to sam ukopala. Zar je trebalo tijelo raskomadati? Razmišljam i da li su svi koji su strijeljani odmah umrli ili su možda ranjeni, pa bagerima rastrgani i trpani u jame. Sloj zemlje, sloj ljudi, jer takve smo grobnice otkopavali, – govori Hotić.

Ona je i dugogodišnja je potpredsjednica Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa". U svom životu više ne osjeća radost kao nekada, ali surovu istinu čvrsto je prihvatila i odlučila da nikada neće dopustiti da je zovu žrtvom.

– Ja sam borac! Ne želim zaboraviti, nego želim biti svjesna činjenica i nositi se s tim, a ne dozvoliti da me to uništi. Moj narod nema sramotu. Moj narod nije dobio pečat zločinca, niti je osuđen na doživotnu kaznu zbog genocida. Moj narod je častan i moji potomci trebaju biti ponosni. Imala sam priliku da u sudnici razgovaram sa Šešeljom. Pokušao me isprovocirati, kao da me sažalijeva, rekavši: “Nemojte da joj fali dlaka s glave, dosta je njoj njene muke.” Rekla sam mu: “Ja nemam muku, ja imam žalost, a vi imate muku kako uvjeriti javnost da je ispravno ono što ste radili. Ne bih vam bila u koži, jer dobro znate da je zločin to", – kaže majka Kada.

Na kraju, moli Allaha da se na ahiretu sretne sa svojima.

– Molim Allaha da se sa svojim šehidima sretnem na onom svijetu i da zauvijek ostanemo zajedno, – kazala je Hotić. (Amina Nuhanović/Preporod.info)