Međunarodni dan maternjeg jezika, koji je 1999. godine proglasio UNESCO, obilježava se 21. februara s ciljem afirmacije jezičke raznolikosti i očuvanja lingvističkog naslijeđa čovječanstva. U vremenu globalizacijskih procesa, kada dominacija velikih jezika nerijetko potiskuje manje i politički osjetljive jezičke zajednice, pitanje maternjeg jezika postaje pitanje identiteta, kulturne memorije i historijskog kontinuiteta.
U tom kontekstu, bosanski jezik predstavlja više od komunikacijskog sredstva, on je svjedočanstvo trajanja jednog naroda, njegove kulture, književnosti i duhovnosti.

Historijski kontinuitet bosanskog jezika
Ime bosanskog jezika ima duboke historijske korijene. Jedan od najznačajnijih dokumenata srednjovjekovne bosanske državnosti, Povelja Kulina bana (1189), napisan je narodnim jezikom toga vremena, što svjedoči o ranoj pismenoj tradiciji na prostoru Bosne.
Tokom osmanskog perioda razvija se bogata alhamijado književnost, književnost na bosanskom jeziku pisana arapskim pismom. Autori poput Hasan Kafi Pruščak svjedoče o visokom stepenu intelektualnog razvoja i svjesnosti o vlastitom jezičkom izrazu.
U 19. i 20. stoljeću, uprkos različitim političkim okolnostima, bosanski jezik nastavlja živjeti u književnoj i usmenoj tradiciji. Djela autora poput Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i kasnije Alija Isaković predstavljaju ključne tačke u afirmaciji bosanskog jezičkog identiteta. Posebno je značajan Isakovićev „Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku“, koji je dao naučni doprinos standardizaciji i prepoznavanju jezičke posebnosti.

Standardizacija i savremeni status
Kraj 20. stoljeća obilježen je intenzivnim procesima standardizacije bosanskog jezika. Objavljivanje „Pravopisa bosanskog jezika“ i normativnih priručnika označilo je institucionalno utemeljenje bosanskog kao standardnog jezika sa jasno definisanim fonološkim, morfološkim i sintaksičkim pravilima.
Danas je bosanski jezik službeni jezik u Bosni i Hercegovini, te je priznat i u drugim državama regiona i šire dijaspore. Njegova normativna struktura pripada južnoslavenskoj jezičkoj skupini, ali njegov identitet nadilazi čisto lingvističke kriterije, on je historijski, kulturni i nacionalni fenomen.

Jezik kao nosilac kolektivnog pamćenja
Maternji jezik je prostor u kojem se oblikuje svijest pojedinca. U jeziku su pohranjeni kolektivni simboli, metafore, religijska terminologija, narodne izreke i književni izrazi. Bosanski jezik je kroz stoljeća bio medij duhovnosti, posebno u kontekstu islamske tradicije Bošnjaka, ali i šireg multikulturalnog bosanskog prostora.
U djelima savremenih autora poput Dževad Karahasan ili Abdulah Sidran jasno se ogleda bogatstvo izraza, semantička slojevitost i kulturna dubina bosanskog jezika.
Jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, on je okvir mišljenja. Gubitak jezika znači gubitak jednog pogleda na svijet.
Na Međunarodni dan maternjeg jezika, govoriti o bosanskom jeziku znači govoriti o dostojanstvu, kontinuitetu i pravu na vlastiti identitet. Jezik nije dar koji se podrazumijeva, on je amanet koji se prenosi.
Bosanski jezik je preživio stoljeća političkih promjena, kulturnih previranja i historijskih izazova. Njegova snaga leži u njegovoj književnosti, usmenoj tradiciji, naučnoj obradi i prije svega u njegovim govornicima.
Stoga je obaveza svakog akademskog građanina da njeguje kulturu izraza, razvija jezičku svijest i afirmira bosanski jezik kao ravnopravnog člana evropske i svjetske jezičke porodice.