Evo se slavi 14. februar dan oslobođenja grada Mostara.
Lijepe su uspomene i višegodišnje prisjećanja, kada se ovaj dan istinski proslavlojao, ali je danas došlo neko drugo vrijeme,u kojem se moramo priupitati, istinski, šta to mi slavimo.
Kažu fašizam je pobjeđen, ali mnam je došao crnji i ubitačniji nacionalizam, sa njim se probudila i pritajena nacionalistička klica, koja se u Titovo vrijeme pritajila, da bi sada metastazirala do sramotnih granica.
Veliko srpsko hrvatski nacionalisti, danas pored agresije koju su u8činili na svoju domovinu i njene građane, izvršili genocid i urbicid nezamislivih razjera, hoće i svoje države, tvorenine koje se temelje nad kostima žrtava, kako u RS-u sa republikom srpskom, isto tako i u Herceg Bosni.
Dodšlo je vrijeme maksimalnog isticanja i oživljavanja ustaško- četničkih nakana i simbola, kojima se nažalost još uvijek nismo dovoljno suprostavili.
Sva prisjećanja na te slavnew dane oslobođenja našega Mostara, danas dočekujemo i slavimo sa nekom tugom i žalom, svega onoga što su naša braća mi sestre u toku partizanske borbe sa drugom Titom ostvarili, za dobro svih građana ove nam lijepe i Bogom date, države Bosne i Hercegovine.

Ostaje nam samo prisjećanje na te lijepe dane i ulazak partizana u naš lijepi Mostar

Od Ante i Draže, sa Slobodanom i Franjom, Bobanom i Kradžićem, do današnjih naših rušitelja i države i sistema, Milorada i Dragana, sa njihovim ideološkim nakardnim shvatanjima, pritajenim u Titovo vrijeme, ali metastaziranim u vrijeme i poslije agresije, sa istoka i zapada, nemamo se voše čemu dobrom veseliti ili slaviti, pa tako i ovaj naš dan državnosti u gradu Mostaru, koji više ne liuči na onaj stari oslobodilački grad.



Ostale su nam slike ovih ideoloških nakaradnih idiota i njihova zlodjela, po njihovim zidovima radi prisjećanja na njihovu NDH i nelu lijepu njihovu srpsku tvorevinu svih Srba u jedinstvenu državu, fašista i zlikovaca.
Naši mostarski simboli i naše ikone, sa njihovom agresijom su popadale sa naših zidova i danas se slavi samo njihovih ideoloških nakana i nedjela.
Srušeni su nam idoli i simboli grada Mostara, naše ikone, od Starog mosta, crkve sv. Trojice, do naših spomenika Partizanskog spomenika groblja, spoemenika fudbalerima Veleža i ini drugi spomenici u gradu Mostaru, a partizanske ulice heroja i oslobodilaca države nam, zamjenjene su poodavno ustaškim zlikovcima, tako da se danas ni rođeni Mostarci ne mogu snaći u koje ulice trebaju ići.
Uzurpirane su mmnoge institucije i zgrade u gradu, okupirano je atraktivno zemljište bez ikakvih zvaničnih dozvala i gardi se sve samo po nahođenju i željama, našega okupatora i vrapcima na granama znanim.
To nam je naša sudbina dala, dok nam aktuelnu vlast čine i vode kadrovi nacionalističkih stranaka i njihovi kadrovi iz HDZ-a, SNSD-a i njihove „ulizice“ iz redova Bošnjaka.
Četrnaestog februara Mostar obilježava Dan oslobođenja grada, datum koji je ostao duboko upisan u njegovu historiju. Na isti dan 1945. godine, oko podne, prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar. Nedugo zatim u grad su ušle i 19. dalmatinska te 29. hercegovačka divizija.

Do večernjih sati, oko 19 sati, gotovo sve njemačke i ustaške snage napustile su Mostar. U 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga, koji je morao osobno odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju uništene vojske. Tog 14. februara 1945. godine u 20 sati Mostar je bio slobodan.pogubljenih rodoljuba.


Na stadionu Pod Bijelim brijegom u Mostaru uklonjen je spomenik koji je decenijama bio jedno od njegovih prepoznatljivih obilježja.

Riječ je o obilježju podignutom nakon Drugog svjetskog rata u čast 77 poginulih nogometaša Veleža, koje je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu pretrpjelo izmjene i dobilo dodatnu hrvatsku simboliku.
Poseban trag u toj borbi ostavio je i fudbalski klub Velež, koji je tokom rata izgubio 77 članova, među njima i devet narodnih heroja. Među imenima koja su trajno upisana u historiju Mostara i njegove borbe za slobodu nalaze se Adem Buć, Karlo Batko, Mladen Balorda, Šefik Obad, dr. Safet Mujić, Jusuf Čevra, Hasan Zahirović Lace, Mehmed Meha Trbonja i Ahmet Pintul.
Nakon završetka rata, rad kluba je obnovljen, a osnivačka Skupština održana je u februaru 1945. godine na današnjem trgu Musala. Četrnaesti februar ostao je datum koji Mostar pamti kao dan kada je grad oslobođen. /autor Derviš Deri Nazečić/
Od idilične i svjetske poruke, našeg slavnog Komandanta i državnika druga Tita; „Da čuvamo bretstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svoga“ ostale su nam, naćalost raspršene sapunice, mezarja i groblja, mržnja i prohtjevi njihovih današnjih slijedbenika, sa Blajburških poljana i Ravno gorskih vrleti, sa njihovim ustaško četničkim razbojnicima i ideološkim osvajačkim nakanama.




Pitamo se, šta danas slaviti, dokle nam ovi nacionalistički ustaški elementim urušavaju sve što je plod naše borbe protiv fašizma i danas protiv ubitačnog nacionalizma.

Urušena je i pravoslavna crkva Sv. Ttrojice u Mostaru od strane „crnokošuljaša“ HOS-a, zapaljena zatim minirana.
Dans je u obnovi, a iznad Mostara bila je simbol zajedničkog suživota u ovome gradu Alekse Šantića i njegovih sunarodnjaka.
NAŽALOST, EVO ČESTITAJU NAM DAN OSLOBOĐENJA, A JA U OVOME GRADU, IAKO SAM NEKADA U NJEGA DOŠAO KAO PAMETAN STRUČNJAK DANAS NE MOGU DA SHAVTIM ČEGA SMO SE TO MI OSLOBODILI, PITAM VAS MOSTARCI MOJI PAMETNIJI OD MENA DA LI PARTIZANA ILI FAŠISTA ILI USTAŠA, PA SMO EVO DOVELI I CIONISTE U NAŠ I VAŠ ALUMINIJ???
Drug Tito u posjeti ovome spomeniku, u lijepa vremena . a šta nam je danas na umu i našim željama i prohtjevima, kada su nacionalisti preuzeli sve u svoju korist