Ne rat puškama.
Ne rat rovovima.
Ovo je rat ugovorima, novcem, propagandom i šutnjom institucija.

Bosna i Hercegovina se danas ne ruši silom.
Ruši se fakturama, lobistima, paralelnim zakonima i svjesno proizvedenim strahom — dok se građanima govori da je to “politika”.

Nije.
Ovo je organizovani napad na državu.

Godinama se javnosti servira priča o „ugroženosti“, „majorizaciji“ i „zaštiti naroda“, a u isto vrijeme se u tišini potpisuju ugovori kojima se kao krajnji cilj navodi otcjepljenje dijela teritorije međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. To nije politički stav. To je pisani plan.

I taj plan je plaćen novcem građana.

U tom projektu učestvuju ljudi sa imenom i prezimenom.

Prvi je Milorad Dodik, koji već petnaest godina otvoreno govori o otcjepljenju, referendumima protiv države, ukidanju njenih institucija i negiranju genocida. Njegova retorika je sistemska: Bošnjaci muslimani se predstavljaju kao prijetnja Evropi i kršćanstvu, a on sam kao njihov “branilac”. To nije sloboda govora — to je ideološka priprema.

Drugi je Mladen Filipović, zvanični predstavnik entiteta u inostranstvu, državni plaćenik, potpisnik ugovora kojima se radi protiv države koju formalno predstavlja. To nije diplomatija. To je zloupotreba javne funkcije.

Treći je Ari Ben-Menashe, strani lobista angažovan da ovu politiku internacionalizira i legitimiše — da se razbijanje BiH predstavi kao “razumno rješenje”, a država kao “neuspjeli projekat”.

Ali opasnost se ne završava tu.

Očekivano je i vidljivo da će se ofanziva na Bosnu i Hercegovinu dodatno pojačavati uz aktivnu ili prešutnu podršku Hrvatske i Srbije, čiji se dugoročni politički interesi u ovom pitanju poklapaju sa interesima secesionista u BiH. To nije teorija zavjere — to je kontinuitet regionalne politike prema Bosni i Hercegovini.

Još opasnija je unutrašnja operacija po istom modelu, koju godinama vodi Dragan Čović. Pod plaštom narativa o “majorizaciji”, uz otvorenu logističku i političku podršku Zagreba, godinama se gura projekat koji ima javni cilj “trećeg entiteta”, ali stvarni krajnji cilj: obnovu Herceg-Bosne i njeno vezivanje za Hrvatsku. To je ista matrica. Samo drugo pakovanje.

U takvom okruženju, Bošnjaci nisu slabi.
Bošnjaci su hrabri, ali su godinama bili politički naivni.

Predugo se vjerovalo da će država opstati sama od sebe.
Predugo se tolerisalo da su lične funkcije, budžetske pozicije i kratkoročna korist važnije od budućnosti vlastite djece.
Predugo je država prepuštana političkim profiterima i lažnim “zaštitnicima”.

I zato je vrijeme da se kaže bez uvijanja:

Država nije pala jer je bila slaba.
Država se urušava jer nije branjena na vrijeme.

A sada dolazimo do ključnog pitanja:
Gdje su institucije Bosne i Hercegovine?

Godinama Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nijemo posmatra:
otvoreno zagovaranje secesije,
negiranje genocida koje je krivično djelo,
sistemsko rušenje državnih institucija,
i trošenje javnog novca za antiustavne ciljeve.

Ta šutnja više nije neutralna.
Ta šutnja je direktna prijetnja opstanku države.

Zato poruka mora biti jasna:

Ovo nije politička polemika.
Ovo nije ideološka razlika.
Ovo nije sloboda govora.

Ovo je organizovani napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, iznutra i izvana.

Institucije moraju reagovati odmah:
otvoriti istrage o svim ugovorima i isplatama za lobiranje protiv države,
procesuirati negiranje genocida,
sankcionisati zloupotrebu javnih funkcija,
i aktivno zaštititi ustavni poredak.

A građani, posebno Bošnjaci, moraju shvatiti jednu istinu:
Državu vam niko neće sačuvati ako je sami ne branite — pravom, glasom i odgovornošću.

Vrijeme šutnje je prošlo.
Vrijeme iluzija je prošlo.

Ovo je rat — ne protiv naroda,
nego protiv države Bosne i Hercegovine.
I država mora odgovoriti.