Farsa u tri čina
Mjesto: učionica drugog razreda gimnazije negdje na Balkanu
Vrijeme: kraj dvadesetog vijeka
Likovi:
profesorica književnosti K. Drakulić
direktor gimnazije
razredni starješina II-C
Jusuf Martinović, đak
đaci odjeljenja II-C
PRVI ČIN
U učionicu ulazi profesorica Drakulić sa šlolskim dnevnikom pod rukom. Đaci u pozdrav naglo ustaju; nekoliko stolica nespretno obaraju. Profesorica baca dnevnik na katedru i sjeda na stolicu. Pogledom obuhvta sav razred i strogim glasom kaže:
- Sjedite!, - zatim nastavlja: - Djeco, u petak sam vam dala zadatak da kod kuće pročitate i proučite Gorski vijenac, naše najveće književno djelo. Jeste li to uradili?
- Jesmo! - u jedan glas odgovara razred.
Profesorica ustaje, pogledom šeta po razredu i zaustavlja ga na Jusufu Martinoviću: ne slučajno, on je poznat kao buntovnik.
- Martinoviću, ustani!
Martinović lagano ustaje i s rukama na leđima mirno gleda profesoricu u oči.
Prof., oštro: - Martinoviću, stani lijepo! On ćuteći spušta ruke i ona nastavlja: - Reci, Martinoviću, ko je naš najveći pjesnik?
Jusuf: - Drugarice profesorice, koliko je meni poznato, naš najveći pjesnik je Maljo Maljevac.
Prof., ljutito: - Martinoviću!!!
Jusuf, smireno: - Drugarice profesorice, naš pjesnik Maljo Maljevac je bez opanaka visok 222 cm, i bez odjeće vaga 135 kg žive vage. Bez sumnje je najveći.
Prof., još ljuće: - Martinoviću!!!
Jusuf: - Izvolite, drugarice profesorice.
Prof., prijeteće: - Za tebe su pjesnici volovi, pa hajde da ih mjerimo i vagamo, je li, gilipteru jedan?!
Jusuf, mirno: - Bože, sačuvaj, drugarice profesorice. To su ljudi kao i svi drugi, samo što vole da pjevaju i spjevano zapisuju.
Prof., tobože ozbiljno: - I mjerimo ih po visini i težini …
Jusuf, ozbiljno: - Bogomi, neki su mnogo teški …
Prof., lukavo: - Teški …
Jusuf, hladno: - I mnogo surovi …
Prof., cinično: - Surovi …
Jusuf: - Da, i vjersko-ideološki opterećeni.
Prof.: - Vjersko-ideološki …
Jusuf: - I nasilnički nastrojeni.
Prof.,: - Nasilnički …
Jusuf: - I genocid preferiraju …
Prof.: - I genocide preferiraju …
Jusuf, živahno: - Da, i mizoginiju …
Prof., iznenađeno: - Šta si rek'o - mozgoginiju?
Jusuf, hladno: - Ne, ne, m-i-z-o-g-i-n-i-j-u, mizoginiju.
Prof., zajedljivo: - To ti nešto na turskom …
Jusuf, hladno: - Bogomi ne, već na grčkom.
Prof, radoznalo: - Prevedi nam to na srpski, junače.
Jusuf, ushićeno: - Bogomi, mizoginija na grčkom znači bezuslovnu mržnju prema ženama.
Prof., cinično, žmirkajući: - Bogomi-bogomi …
Jusuf, hladno: - Bogomi jes'…
Prof., tobože ozbiljno: - A otkad postade tako učen, bre, Martinoviću?
Jusuf, ozbiljno: - Ja od ovog vikenda.
Prof., radoznalo: - Čitajući Gorski vijenac, je li?
Jusuf, odlučno: - Upravo tako, drugarice profesorice.
Prof., cinično: - Mišljah - e da su te u Mljetke šiljali …
Jusuf, ozbiljno: - Jok, sve sam shvatio sam kod kuće, uz Gorski vijenac.
Prof., kivno: - Mrčo omrčeni, Martinoviću izgubljeni, ti si jedno veliko đubre seljačko!
Jusuf, mirno: - Bože, sačuvaj, drugarice profesorice.
Prof., s gađenjem: - Sjedi tamo, stoko nevaspitana!!!
Jusuf, hladno: - Zašto, drugarice profesorice? Čitav vikend sam učio Gorski vijenac i znam ga napamet. Mogu li odgovarati?
Profesorica, zajedljivo: - O-d-g-o-v-a-r-a-t-i, kažeš. I znaš Gorski vijenac napamet, a? ... Pa, hajde, silo, odgovaraj: ko je naš najveći pjesnik?
Jusuf, mirno: - Maljo Maljevac, drugarice profesorice.
Prof., vrti glavom, mrmlja nešto sebi u bradu i govori „Maljo Maljević … Maljo Maljević …“


Jusuf, popravlja je ozbiljno: - Maljevac, drugarice profesorice, Maljevac.
Prof., kao iz sna: - Šta Maljevac-Maljevac!?
Jusuf, mirno: Nije Maljević, već Maljevac. Čovjek od krvi i mesa, iz Lukara kod Novog Pazara. Eno ga, živ i zdrav.
Prof., podrugljivo: - Iz Lukara, kod Novog Pazara … pa ovo ti se rima, Martinoviću!
Jusuf, ozbiljno: - Pjesničko selo, drugarice profesorice, to Lukare.
Prof., zajedljivo: - Maljevac, ili Maljević, u čemu je razlika …
Jusuf, mirno: - Drugarice profesorice, pjesnik Maljo se preziva Maljevac, a ne Maljević.
Prof., podrugljivo, širi rukama: - Vidi, vidi, tvoj pjesnik košarkaš, teškaš, velikan, Maljevac …
Jusuf, zabrinuto: - Drugarice profesorice, mogi li ja odgovarati?
Prof., osvetnički: - Moći ćeš drugi put, kad se budeš javio - ona sjeda za katedru i otvara dnevnik -, da popraviš jedinicu, koju ti upravo upisujem!
Jusuf se obrušava na svoju stolicu, profesorica bez pozdrava sa dnevnikom ispod ruke brzim korakom napušta učionicu.

DRUGI ČIN
U učionicu ulazi profesorica Drakulić sa dnevnikom pod rukom. Đaci u pozdrav naglo ustaju; ponovo nekoliko stolica obaraju. Profesorica baca dnevnik na katedru i sjeda na stolicu. Pogledom obuhvta sav razred i ljubazno kaže:
- Sjedite!, - zatim nastavlja: - Djeco, kraj školske godine je sve bliži. Svima sam zaljučila pozitivnu ocjenu, osim našem znalcu Martinoviću. On ima jedinicu i priliku da je popravi sada. Hoće li?
Jusuf, ustaje sa rukama na leđima: - Drugarice profesorice, želim odgovarati.
Prof., ustaje od katedre i krene prema njemu: - Neće moći sa tim rukama na leđima!
Jusuf, brzo spušta ruke: - Spreman sam.
Prof.: - Šta najbolje znaš, Martinoviću?
Jusuf: - Sve o Gorskom vijencu, drugarice profesorice.
Prof.: - Znaš ga napamet?
Jusuf, odlučno: - Da!
Prof., važno: - To je lijepo, ali nije dovoljno za pozitivnu ocjenu.
Jusuf: - Znam, znam. Napamet ga znaju i bifleri. A ne razumiju ga.
Prof., ironično: - A, ti nisi bifler?
Jusuf: - Nikako! Volim razmišljati svojom glavom.
Prof.: - Hajde da vidimo šta ima u toj tvojoj glavi.
Jusuf: - Hajdemo.
Prof.: - Gorski vijenac – šta nam znači taj naslov?
Jusuf, vatreno: - Drugarice profesorice, sam naziv »Gorski vijenac« za ovaj spjev je apsurdan, jer se ne zna čega je on vijenac. Prešernov Sonetni vijenac je vijenac soneta, naprimjer. A naziv „Gorski vijenac“ u našem slučaju je falsifikat i suštinsko vrijeđanje poezije. To wanna be književno djelo bi se trebalo zvati Pohvala zločinu genocida, ili tako nekako, ali »Gorski vijenac« nikako.
Prof.: - A kako bi ga ti nazvao?
Jusuf: - Njegovim originalnim nazivom - Istraga poturica.
Prof.: - De, objasni.
Jusuf: - Spjev je na prijedlog njegovih redaktora preimenovan zato što Istraga poturica zvuči brutalno i vulgarno za zapadne kulture, gdje su ga namjeravali prevesti i plasirati.
Prof., jedva prikrivajući bijes: - Šta je Gorski vijenac po strukturi?
Jusuf: - Vjersko-ideološki pamflet.
Prof.: - Šta je pamflet?
Jusuf: - Pisano djelo, kojim se javno vrijeđaju, ponižavaju i nipodaštavaju pojedinci ili čitave zajednice.
Prof., kolutajući očima: - Šta je osnovna tema spjeva, tvog pamfleta?
Jusuf: - Totalno uništenje muslimanske zajednice na teritoriji Stare Crne Gore.
Prof.: - Zašto?
Jusuf.: - Jer su muslimani.
Prof.: - Šta znaš o glavnim likovima?
Jusuf: - Svi odreda su antagonisti.
Prof.: - Šta to znači?
Jusuf: - Svi su negativci.
Prof.: - I vladika Danilo?
Jusuf: - Pogotovo. On je „sirak tužni bez nigde nikoga!“
Prof.: - Kako to?
Jusuf: - On sam to govori.
Prof.: - Šta kaže?
Jusuf: - „U ad mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi.“
Prof.: - Šta to znači?
Jusuf: - GPL.
Prof.: - Šta je sad GPL?
Jusuf: - Granični poremećaj ličnosti.
Prof.: - A Vuk Mandušić?
Jusuf: - Kukavica.
Prof.: - Objasni.
Jusuf: - Nema u spjevu opisan dvoboj ili borbe sa Turcima, u kojima bi bio prikazan kao junak.
Prof.: - Nego šta ima?
Jusuf: - Ima krvničko prebijanje psihički oboljele žene.
Prof.: - Koje žene?
Jusuf: - Svoje snahe Anđelije.
Prof.: - Što je nije prebio njen muž nego on?
Jusuf: - O tome književna nauka šuti.
Dijalog đaci prate povremenim uzvicima, smijehom i kratkim komentarima. Profesorica se vidljivo trese, ukočenim pogledom strijelja Jusufa i natrške se približava katedri, za koju sjeda i otvara čkolski dnevnik uz riječi:
Prof.: - Martinoviću, zaključujem ti jedinicu kao banderu! Imaš pravo žalbe razrednom vijeću i još jedan čas, da pokušaš popraviti, ako ti odobre.
Upisuje ocjenu, uzima dnevnik pod ruku i nesigurnim korakom napušta učionicu.

TREĆI ČIN
U učionicu ulazi profesorica Drakulić sa školskim dnevnikom ispod ruke, za njom nastupaju direktor gimnazije i razredni starješina. Đaci žurno ustaju u pozdrav. Profesorica nudi stolice gostima i sama sjeda za katedru.
Prof., glasno: - Djeco, vaš kolega Jusuf Martinović je uložio žalbu na negativnu ocjenu iz srpsko-hrvatskog jezika, i žalba mu je prihvaćena. Sa nama su drugovi direktor i razredni starješina; nas troje predstavljamo komisiju, koja će ispitati podnosioca žalbe, Jusufa Martinovića. Neka Martinović izađe pred tablu.
Martinović izlazi, staje uz tablu i teatralno se pokloni komisiji. Komisija se ne odaziva, dok đaci smijehom daju podršku svom kolegi.
Direktor: - Je li, Martinoviću, u čemu je problem?
Jusuf: - Nema problema, druže direktore.
Razredni: - Kako nema, a jedinica iz srpskog?
Jusuf: - Neka drugarica profesorica objasni.
Razredni: - Sam objasni. Ostale ocjene imaš većinom petice i par četvorki, a ovamo kec! Zašto ne naučiš materiju?
Jusuf: - Druže razredni, naučio sam napamet sve što se traži. Drugarici profesorici se ne sviđaju moja objašnjenje nekih stvari.
Razredni: - Kojih stvari?
Jusuf: - Vezano za Gorski vijenac.
Razredni: - Šta ti tamo nije jasno?
Jusuf: - Meni je sve potpuno jasno, druže razredni.
Razredni profesorici: - Preuzmite ga.
Prof., strogo: - Nu, Martinoviću, šta si spremio za današnji ispit?
Jusuf: - Ženske likove.
Prof.: - Hajde, kreni! Znaš li stihove na pamet? Od kojeg lika ćeš početi?
Jusuf: - Od babe Baranke.
Prof.: - Da čujemo!
Jusuf se ispravi, pruži desnu ruku naprijed, kažiprst uperi u profesoricu i vikne:
Jusuf: - Kazuj, babo, jesi li vještica!?
On ostaje u istom položaju, gledajući profesoricu pravo u oči, dok ona bez glasa razrogačenim očima gleda njega, također u oči. U učionici se prolomi smijeh, koji direktor uguši riječima:
Direktor: - Tišina tamo! Martinoviću, nastavi dalje!
Jusuf: - Nastavio bih sa likom mlade Srpkinje Ruže Kasanove, koja se zaljubi u mladog Turčina Muju Alića.
Profesorica nije došla sebi od šoka, oborene glave nepomično gleda u tačku na podu ispred sebe. Zato inicijativu ispitivača preuzima direktor.
Direktor: - Kako se zaljubila?
Jusuf: - Slučaj je htio da oni kao čobani već nekoliko godina moraju razdvajati ovce, koje im se pomiješaju, tako da su vremenom više gledali jedno drugo nego ovce.
Direktor: - I onda?
Jusuf: - I onda livadica, šumica, ručica …
Učionicom se opet zaori smijeh.
Direktor: - I onda?
Jusuf: - Znajući da je ljubav između Srpkinje i Turčina zabranjena pod prijetnjom smrtne kazne, oni dvoje odluče da uz pomoć Mujinog brata pobjegnu preko brda zvanog Simunja u Tursku.
Direktor: - I onda?
Jusuf: - Šumski špijuni ih otkrivaju i dignu uzbunu; potjera je bila brza i efikasna:
„Na Simunji stigosmo svatove
Te ubismo obadva Turčina
Među njima nesretnu nevjestu!“
Profesorica je i dalje u šoku, razredni nezainteresirano gleda u prazno, zato direktor nastavlja aktivnosti:
Direktor: - Martinoviću - da skratimo. Daj sažeto u nekoliko rečenica glavni sadržaj Gorskog vijenca, onako kako ga ti doživljavaš.
Jusuf se pomjeri s noge na nogu, protrlja dlanove i počne odlučnim tonom.
Jusuf: - Gorski vijenac sadrži pet elemenata zbog kojih ne bi smio biti u sastavu školske lektire.
Direktor: - Navedi te elemente.
Jusuf:
1. otvorena i žestoka mržnja prema Islamu;
2. direktno vrijeđanje poslanika Muhammeda a.s.;
3. huškanje na genocid nad domaćim muslimanima (poturicama);
4. planiranje, izvršenje i slavljenje tog genocida;
5. neobjašnjiva žestoka mržnja prema ženama uopšte (mizoginija).
Direktor: - Šta predlažeš?
Jusuf: - Ništa.
Direktor: - Možda redigovanje?
Jusuf: - To nije moguće.
Direktor: - Zašto?
Jusuf: - Jer to više ne bi bio Gorski vijenac.
Direktor: - Kako?
Jusuf se zamisli, a onda podigne lijevu šaku sa ispruženim prstima, okrene se prema razredu i počne:
Jusuf: - Gledajte: svaki prst predstavlja jednu pomenutu mahanu Gorskog vijenca. Uklonimo mržnju prema Islamu (desnom šakom savije palac), uklonimo vrijeđanje Muhammeda a.s., (savije mali prst), uklonimo huškanje na genocid (savije kažiprst), uklonimo planiranje, izvršenje i slavljenje tog genocida (savije domali prst i zastane). Ostane mu ispružen samo veliki prst, ali on to ne vidi, već i dalje desnom rukom drži ona ostala četiri prsta i gleda čas đake čas komisiju i pita:
Jusuf: Šta ostane od Gorskog vijenca kad mu uklonimo …
(Odjednom se prolomi smijeh učionicom, smiju se i direktor i razredni, jedino je profesorica i dalje gluha i nijema, odsutna. Jusuf konačno shvati u čemu je problem i brzim pokretom rastavi ruke. Kroz smijeh se oglasi direktor).
Direktor: - Martinoviću, bježi na svoje mjesto, položio si sa odlikom!

Istraga poturica - Genocid nad Bošnjacima(Ilustracija: Šukrija Meholjić)