Postoje večeri koje ne traju dugo, ali ostaju. Sinoćnja promocija knjige „Lijepa riječ“ u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu bila je upravo takva večer: tiha, dostojanstvena i duboko smislena. Ne zbog protokola, nego zbog unutarnje ljepote koja se, poput mirisa starog papira i tišine znanja, širila prostorom.

Sve je bilo lijepo, ali ne na način koji traži aplauz.

Bio je lijep hafiz Benjamin, jer piše onako kako govori i živi: bez viška, bez poze, s mjerom.
Bila je lijepa njegova, a i naša Nermina, jer pratiti nekoga znači dijeliti teret smisla, a ne samo uspjeh.

Bila je lijepa profesorica Zehra, jer zna da je moderiranje umijeće slušanja prije govora. Bio je lijep glavni imam Abdulgafar, jer zna biti prisutan bez potrebe da dominira.


Bio je lijep doc. dr. Maljoki, jer govori o hadisu kao o živom iskustvu, a ne muzejskoj relikviji.
Bio je lijep izdavač Mustafa, jer knjige pravi kao amanet, a ne kao robu. A bila je lijepa i publika, jer je došla da sluša, a ne da bude viđena.

Povod tog okupljanja bila je lijepa riječ. I to ne riječ kao ukras, nego riječ kao orijentir.

Benjaminova knjiga prati ritam čovjekove sedmice i vraća mu izgubljenu mjeru vremena: petak sa ajetom i hadisom, subotu sa smirajem, nedjelju s nadom. Tri dana u kojima se različite zajednice sabiru pred Bogom, svaka na svoj način, ali s istom potrebom – da se duša odmori od buke. Sto pedeset i šest dana u godini u kojima se čovjek podsjeća da riječ može biti ibadet. Da može biti poput lijepog drveta: duboko ukorijenjenog i visoko okrenutog nebu.


Dok sam slušao, pomislio sam kako bi o ovoj knjizi pisao Artur Šopenhauer. Vjerovatno bi ponovio svoju misao da je lijepo ono što je oslobođeno volje, što postoji samo kao čista spoznaja. Ali da je bio sinoć s nama u Sarajevu, možda bi morao stati. Jer bi mu u susret izašao Abu Nasr al-Farabi s jednostavnom, ali zahtjevnom tvrdnjom: ružno nije samo ono što je neuredno, ružno je ono što je bez cilja.

Tu se lome putevi estetike. Je li lijepo samo zato što prija oku i duši, ili zato što vodi dobru? Farabi bi rekao: bez svrhe nema ljepote. Kada govor izgubi istinu, ponašanje mjeru, znanje mudrost, sloboda odgovornost, religija ihsan, a društvo pravdu – tada nastaje ružnoća. Ne kao estetski problem, nego kao civilizacijski.


Danas se lijepo sve češće seli u vještačko. Ne traži od nas smirenje, nego zavisnost. Ne rađa zahvalnost, nego nervozu. To je lijepo bez svrhe. Islam, međutim, prepoznaje ružno i tamo gdje ga oko ne vidi: u zulmu, kibr-u, nifaq-u, gafletu i hasedu. Najdublja ružnoća nastaje kada čovjek prestane biti biće i postane funkcija – broj, potrošač, profil.

Zato lijepa riječ nije luksuz. Ona je potreba. Lijepo je disciplina, rekao bi Farabi, a ne slučajnost. Lijepo se gradi u jeziku kojim govorimo, u znanju koje prenosimo, u porodici koju čuvamo i u gradu u kojem živimo. Lijepo se vidi kod imama koji neumorno radi između namaza, a u namazu se odmara u učenju Kur’ana.

Zato mi je sinoć bio lijep dan – tim više što je bio moj rođendan. I zato, bez patetike, ali s zahvalnošću, mogu reći: hvala Ti, Bože, što si nam podario hafiza Benjamina i njegovu, našu Nerminu, da nam donesu lijepu riječ. Riječ koja ne želi da nas zadivi, nego da nas popravi.