Kolumne
BIH JE ŠAMPION U (PRED)IZBORNIM MANIPULACIJAMA U EVROPI
|
|
Autor: Prof. dr. Husein Muratović
Objavljeno: 05. February 2026. 20:02:30
Da je BiH šampion u Evropi u (pred)izbornim i postizbornim manipulacijama pokazuje mnoštvo podataka. Naime, u BiH je preko četiri hiljade pozicija koje se direktno biraju na lokalnim i opštim izborima, u kojoj je preko 200 hiljada pozicija u javnom sektoru, koje su dominantno poklopljene stranački podobnim osobama ili su predmet nepotizma i korupcije, a generiraju ih vlasti u BiH. Da bi se stanje iskorijenilo ili bar popravilo, mora se krenuti od njegovog izvora. Izvor manipulacija započinje izbornim procesom. Iako prema Izvještaju Centralne izborne komisije (CIK) u BiH postoji 150 registrovanih stranaka (partija), tako da na oko 20-tak hiljada stanovnika dolazi jedna stranka, to ipak nije razlog da se ne osnivaju nove stranke, pa njihov broj i dalje raste kao pečurke poslije kiše. Stoga se postavlja prvo, logično pitanje: kako je moguće da na 20-tak hiljada stanovnika dolazi jedna stranka (partija)?! Odgovor: lakše je registrovati neku stranku nego obični obrt. Jer, da bi se stranka u FBiH registrovala potrebno je prikupiti samo 50 potpisa, a u RS 500 potpisa i stranku registrovaati kod pravosudnih organa. Dakle, prvi nonses je činjenica da kriteriji pri registraciji stranke nisu istovjetni u oba entiteta i da ne postoji jedinstveni registar stranaka, tako da se u svakom momemtu ne zna njihov broj.
Posljedice ovakvog ustrojstva stranaka su katastrofalne:
• nastaje fragmentacija političkih stranaka, ali ne i polarizacija u kojoj su vidljive bitne razlike u njihovom koncipiranju i u programima rada,
• većina stranaka finansira se iz budžeta,
• primarni cilj im je vlast, a ne dobrobit naroda,
• nizak izborni prag, što je najveći problem pri formiranju vlasti, jer većinu često određuje jedan vijećnik ili poslanik i pri tome ucjenjuje cijelu Skupštinu i Općinsko vijeće,
• veliko mešetarenje omogućuje fragmentirana politička scena i izmještanje politike koja treba da ima javni interes u ruke onih kojima je prevashodni cilj lična korist,
• prijavom i malih stranaka za izbore dobivaju se mjesta u biračkim odborima i mjesta posmatrača kojima se trguje tokom izbornog procesa sa velikim strankama,
• obični, pristojni ljudi, koji ne dopuštaju da se njima manipuliše ne izlaze na izbore,
• na izbore i glasanje za određene stranke ustaljena je biračka baza, koja je locirana u javnim institucijama i javnim preduzećima i oni su unaprijed „opredijeljeni“ za koga će glasati.
Način rješenja problema manipulisanja stranačkim izborima i poststranačkim kombinacijama nemoguće je u cjelosti izbjeći. Međutim, ti problemi mogu se svesti na prihvatljivu mjeru.
Načini kako to učiniti su slijedeći:
• ustrojiti elektronske mehanizme na glasačkim mjestima koji će onemogućiti izborne manipulacije i prevare,
• ustanoviti krivičnu odgovornost za zloupotrebe pri nadgledanju glasanja,
• podići izborni prag na 10% i time onemogućiti male stranke i njihove pojedince da pri formiranju vlasti ucjenjuju, a da pri tom osim glasa ne nude baš ništa,
• prestati sa finansiranjem stranaka iz budžeta, odnosno dovesti ih u situaciju da se finansiraju članarinama i sopstvenim, vanbudžetskim sredstvima.
• javne institucije i javna preduzeća, koja su rak-rana bh privrede, ustrojiti da se finansiraju po tzv. „Finskom modelu“ (gdje je bilo kakav upliv stranaka u njihovo poslovanje nedopušten i da njihova rukovodstva krajem svake godine podnose izvještaje na Skupštini, čiji dionici su i građani, kao korisnici usluga. I ako se Izvještaj o poslovanju prihvati, rukovodne strukture nastavljaju voditi dato predueće. U protivnom, slijede smjene odmah.
Pored predizbornih i postizbornih manipulacija, naredni, ne manje važan faktor, su silni univerziteti i štancanje diploma u neograničenim količinama. Tako u BiH postoji 10 javnih i 28 privatnih univerziteta ili ukupno 38 univerziteta. Ako bi se poštovali kriteriji Evropske unije u BiH bi moglo biti svega tri univerziteta. Jer, u Uniji univerzitet se osniva ako u nekon gradu i njegovom gravitirajućem području ima milion stanovnika.Ukupan broj studenata u FBiH, RS i Brčko distriktu je 79.310. Koliki broj je profesora, predavača, ne zna se, što je indikativno. Jer, postoje javni univerziteti gdje na određenim smjerovima ima više predavača nego studenata, pa nije ni čudno da se u septembru za ruke povlače prijatelji da njihova djaca bar formalno upišu dati fakultet da bi se ispunila potrebna kvota i nastavilo hladovati na teret budžeta. U takvim okolnostima govoriti o kvalitetu je iluzorno. O privatnim univerzitetima ne treba trošiti puno riječi. Jer, na jednom njihovom skupu, kojem je autor ovoga teksta slučajno prisustvovao, čekajući kolegu, jedan od rektora doslovno je rekao: „Zar javnost misli da su privatni univerziteti humanitarne ustanove. Ne, oni su ustanove koje moraju poslovati po tržišnim kriterijima!“ Ovom rečenicom sve je rečeno, odnosno studente će se privlačiti lakšim polaganje ispita i bržim dolaskom do diploma.
Rješenje problema javnih univerziteta vidim u povratku na predratno stanje, kada su u BiH postojala četiri univerziteta: Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla i da se njihova akreditacija vrši svake godine od strane relavantnih inostranih profesora za svaki fakultet, da školarinu plaćaju roditelji studenata koji to objektivno mogu, dakle njih oko 30%, da univerziteti svojom aktivnosću zarade oko 20% srerdstava putem svojih instituta, a da se razlika pokriva iz budžeta. Studenti koji fakultet završe na teret sredstava budžeta i odluče se da idu u inostranstvo, morali bi vratiti sva sredstva uložena u njihovo školovanje uz zateznu kamatu. Pri osnivanju i akreditaciji privatnih univerziteta morala bi vrijediti pravila koja postoje u Evropskoj uniji. Njihovu akreditaciju (u domenu kvaliteta) svake godine vršili bi najrenomiraniji profesori sa evropskih univerziteta. Kontrola njihovog „poslovanja“ morala bi biti kontinuirana i rigorozna. Bez toga ćemo štancati diplome, a iza njih će stajati samo stranačka poslušnost kojom se ne ide na konkurentno, svjetsko tržište. Sada tek vidimo da je kvalifikacija „jednopratijskog jednoumlja“ neuporedivo bila bolja od sadašnjeg 100%-tnog bezumlja. Iako znam da se većina stranačkih botova neće složiti sa ovom konstatacijom, poizivam ih na javno sučeljavanje činjenicama, a ne otrcanim frazama.
Na kraju, ako hoćemo da imamo prosperitetnu državu, morali bi učiniti slijedeće:
• donijeti odluku da vijećnici u općinskim vijećima i poslanici u kantonalnim skupštinama imaju nadoknadu samo u vidu troškova dolaska na sjednice i ništa više. Ali, ako neki poslanik u Skupštini kontona hoće biti profesionalac, onda mu omogućiti da ima samo prosječnu platu koja je u BiH i plaćene troškove dolaska na sjednice. Ministri u Vladi kantona imali bi platu u iznosu prosječne dvostruke plate u BiH, a predsjednici Vlade kantona imali bi trostruku platu iznosa prosječne plate u BiH i ništa više,
• poslanicima na federalnom i državnom nivou, koji hoće biti profesionalci, omogućiti da imaju prosječnu platu u visinu 1,5 plate u BiH i plaćene troškove dolaska na sjednice i ništa više,
• predsjednici entitetskih vlada i predsjednik Vijeća ministara BiH imali bi platu koja je tri puta veće od prosjka plata u BiH i ništa više. Ministri u entitetski vladama i Vijeću ministara imali bi platu koja je 2,5 puta veća od prosječne plate u BiH.
• članovi Predsjedništva BiH imali bi platu koja je tri puta veća od prosječne plate u BiH.
Funkcioneri svih nivoa na posao i sa posla dolazili bi vlastitim kolima ili javnim prevozom, kao što je slučaj u većini razvijenih zapadnih zemalja.
Ovim mjerama prestao bi pritisak na izborne liste i guranje na ministarska mjesta kojima dobar dio njih nije dorastao, odnosno koji od svih kapaciteta prvenstveno imaju „kapacitet poslušnosti“ stranci koja ih je predložila.
Posljedice ovakvog ustrojstva stranaka su katastrofalne:
• nastaje fragmentacija političkih stranaka, ali ne i polarizacija u kojoj su vidljive bitne razlike u njihovom koncipiranju i u programima rada,
• većina stranaka finansira se iz budžeta,
• primarni cilj im je vlast, a ne dobrobit naroda,
• nizak izborni prag, što je najveći problem pri formiranju vlasti, jer većinu često određuje jedan vijećnik ili poslanik i pri tome ucjenjuje cijelu Skupštinu i Općinsko vijeće,
• veliko mešetarenje omogućuje fragmentirana politička scena i izmještanje politike koja treba da ima javni interes u ruke onih kojima je prevashodni cilj lična korist,
• prijavom i malih stranaka za izbore dobivaju se mjesta u biračkim odborima i mjesta posmatrača kojima se trguje tokom izbornog procesa sa velikim strankama,
• obični, pristojni ljudi, koji ne dopuštaju da se njima manipuliše ne izlaze na izbore,
• na izbore i glasanje za određene stranke ustaljena je biračka baza, koja je locirana u javnim institucijama i javnim preduzećima i oni su unaprijed „opredijeljeni“ za koga će glasati.
Način rješenja problema manipulisanja stranačkim izborima i poststranačkim kombinacijama nemoguće je u cjelosti izbjeći. Međutim, ti problemi mogu se svesti na prihvatljivu mjeru.
Načini kako to učiniti su slijedeći:
• ustrojiti elektronske mehanizme na glasačkim mjestima koji će onemogućiti izborne manipulacije i prevare,
• ustanoviti krivičnu odgovornost za zloupotrebe pri nadgledanju glasanja,
• podići izborni prag na 10% i time onemogućiti male stranke i njihove pojedince da pri formiranju vlasti ucjenjuju, a da pri tom osim glasa ne nude baš ništa,
• prestati sa finansiranjem stranaka iz budžeta, odnosno dovesti ih u situaciju da se finansiraju članarinama i sopstvenim, vanbudžetskim sredstvima.
• javne institucije i javna preduzeća, koja su rak-rana bh privrede, ustrojiti da se finansiraju po tzv. „Finskom modelu“ (gdje je bilo kakav upliv stranaka u njihovo poslovanje nedopušten i da njihova rukovodstva krajem svake godine podnose izvještaje na Skupštini, čiji dionici su i građani, kao korisnici usluga. I ako se Izvještaj o poslovanju prihvati, rukovodne strukture nastavljaju voditi dato predueće. U protivnom, slijede smjene odmah.
Pored predizbornih i postizbornih manipulacija, naredni, ne manje važan faktor, su silni univerziteti i štancanje diploma u neograničenim količinama. Tako u BiH postoji 10 javnih i 28 privatnih univerziteta ili ukupno 38 univerziteta. Ako bi se poštovali kriteriji Evropske unije u BiH bi moglo biti svega tri univerziteta. Jer, u Uniji univerzitet se osniva ako u nekon gradu i njegovom gravitirajućem području ima milion stanovnika.Ukupan broj studenata u FBiH, RS i Brčko distriktu je 79.310. Koliki broj je profesora, predavača, ne zna se, što je indikativno. Jer, postoje javni univerziteti gdje na određenim smjerovima ima više predavača nego studenata, pa nije ni čudno da se u septembru za ruke povlače prijatelji da njihova djaca bar formalno upišu dati fakultet da bi se ispunila potrebna kvota i nastavilo hladovati na teret budžeta. U takvim okolnostima govoriti o kvalitetu je iluzorno. O privatnim univerzitetima ne treba trošiti puno riječi. Jer, na jednom njihovom skupu, kojem je autor ovoga teksta slučajno prisustvovao, čekajući kolegu, jedan od rektora doslovno je rekao: „Zar javnost misli da su privatni univerziteti humanitarne ustanove. Ne, oni su ustanove koje moraju poslovati po tržišnim kriterijima!“ Ovom rečenicom sve je rečeno, odnosno studente će se privlačiti lakšim polaganje ispita i bržim dolaskom do diploma.
Rješenje problema javnih univerziteta vidim u povratku na predratno stanje, kada su u BiH postojala četiri univerziteta: Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla i da se njihova akreditacija vrši svake godine od strane relavantnih inostranih profesora za svaki fakultet, da školarinu plaćaju roditelji studenata koji to objektivno mogu, dakle njih oko 30%, da univerziteti svojom aktivnosću zarade oko 20% srerdstava putem svojih instituta, a da se razlika pokriva iz budžeta. Studenti koji fakultet završe na teret sredstava budžeta i odluče se da idu u inostranstvo, morali bi vratiti sva sredstva uložena u njihovo školovanje uz zateznu kamatu. Pri osnivanju i akreditaciji privatnih univerziteta morala bi vrijediti pravila koja postoje u Evropskoj uniji. Njihovu akreditaciju (u domenu kvaliteta) svake godine vršili bi najrenomiraniji profesori sa evropskih univerziteta. Kontrola njihovog „poslovanja“ morala bi biti kontinuirana i rigorozna. Bez toga ćemo štancati diplome, a iza njih će stajati samo stranačka poslušnost kojom se ne ide na konkurentno, svjetsko tržište. Sada tek vidimo da je kvalifikacija „jednopratijskog jednoumlja“ neuporedivo bila bolja od sadašnjeg 100%-tnog bezumlja. Iako znam da se većina stranačkih botova neće složiti sa ovom konstatacijom, poizivam ih na javno sučeljavanje činjenicama, a ne otrcanim frazama.
Na kraju, ako hoćemo da imamo prosperitetnu državu, morali bi učiniti slijedeće:
• donijeti odluku da vijećnici u općinskim vijećima i poslanici u kantonalnim skupštinama imaju nadoknadu samo u vidu troškova dolaska na sjednice i ništa više. Ali, ako neki poslanik u Skupštini kontona hoće biti profesionalac, onda mu omogućiti da ima samo prosječnu platu koja je u BiH i plaćene troškove dolaska na sjednice. Ministri u Vladi kantona imali bi platu u iznosu prosječne dvostruke plate u BiH, a predsjednici Vlade kantona imali bi trostruku platu iznosa prosječne plate u BiH i ništa više,
• poslanicima na federalnom i državnom nivou, koji hoće biti profesionalci, omogućiti da imaju prosječnu platu u visinu 1,5 plate u BiH i plaćene troškove dolaska na sjednice i ništa više,
• predsjednici entitetskih vlada i predsjednik Vijeća ministara BiH imali bi platu koja je tri puta veće od prosjka plata u BiH i ništa više. Ministri u entitetski vladama i Vijeću ministara imali bi platu koja je 2,5 puta veća od prosječne plate u BiH.
• članovi Predsjedništva BiH imali bi platu koja je tri puta veća od prosječne plate u BiH.
Funkcioneri svih nivoa na posao i sa posla dolazili bi vlastitim kolima ili javnim prevozom, kao što je slučaj u većini razvijenih zapadnih zemalja.
Ovim mjerama prestao bi pritisak na izborne liste i guranje na ministarska mjesta kojima dobar dio njih nije dorastao, odnosno koji od svih kapaciteta prvenstveno imaju „kapacitet poslušnosti“ stranci koja ih je predložila.
