Da je ovo farsa, bila bi loša. Da je komedija, bila bi primitivna. Ali nije ni jedno ni drugo – ovo je tragedija. Tragedija države u kojoj lik poput Milorada Dodika ne samo da postoji, nego se predstavlja kao glas naroda. I to naroda koji je mnogo veći, pametniji i dostojanstveniji od svog navodnog vođe.

Još je veća sramota da takvog čovjeka primaju zvaničnici država članica Ujedinjenih nacija. Time ne ponižavaju samo sebe, nego i samu ideju međunarodnog poretka. Ipak, istina je i ovo: svijet koji bez problema prihvata političke siledžije i etno-trgovce teško može glumiti moralnu vertikalu.

Dodik je politički klaun s realnim posljedicama. Njegovi „marifetluci“ nisu lapsusi, nego kontinuitet – sistemsko razaranje institucija, pljačka vlastitog naroda i permanentno ponižavanje države u kojoj, htio to ili ne, živi. On ne traži da ga se ismijava; on to sam radi. Ali problem je što njegovo ismijavanje skupo košta sve nas.

Njegovi branioci kažu: „Ne diraj ga, ispašćeš da radiš za Sarajevo.“ Kao da je Sarajevo neprijateljska baza, a ne glavni grad države. Kao da ćevapi i burek smrde više od korupcije, kriminala i političke laži. Taj primitivni refleks najbolje objašnjava zašto smo taoci najgorih među nama.

Poklonjena ukradena ikona Lavrovu bila je savršena metafora njegove politike: tuđe se krade, tuđe se dijeli, a vlastito se uništava. Krađa za Dodika nije incident – to je metoda. On je opljačkao entitet, osiromašio narod, privatizirao institucije, a sada bi da poklanja i historiju, i kulturu, i međunarodne odnose.

Posebna tragedija je takozvana opozicija. Ta grupa političkih dekoracija Dodikove poteze ne vidi kao prijetnju, nego kao medijsku buku. Dok oni kalkulišu, on gura zemlju ka ivici. Ako žele slobodnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, prvi posao im je da politički sahrane ovakvu pojavu. Ako to ne mogu – onda su saučesnici.

Jer Dodik ne bruka samo Srbe. On bruka Bosnu i Hercegovinu. On bruka Balkan. On od politike pravi cirkus, a od države taoca vlastitih frustracija.

Njegov izlet u Izrael bio je sve osim diplomatije. Bio je to očajnički pokušaj da se dodvori, poljubi, dodirne bilo koga ko bi ga mogao spojiti s Washingtonom. Jer novcem se ne kupuje sve, pogotovo ne legitimitet. Njegove izjave o „povratku izvornom Dejtonu“, o vojsci, sudovima i obavještajnim službama nisu ništa drugo do otvorena prijetnja miru.

Kada kaže: „Naši neprijatelji su i njihovi“, on ne govori u ime naroda – on govori u ime vlastite paranoje. Kada se poziva na poruke Netanyahua i „trajna prijateljstva“, on pokušava da privatizira međunarodne odnose, kao što je privatizirao domaće institucije.

Vrhunac bezobrazluka bio je prijedlog da se Sarajevska hagada „vrati“ u Izrael. To nije politički stav – to je kulturni vandalizam. Sarajevska hagada je simbol opstanka, suživota i civilizacije. Ona ne pripada Dodiku, niti njegovim političkim igrama.

Narod s pravom pita: ima li ovdje države? Ima li zakona? Ima li granice iza koje počinje odgovornost? Jer u svakoj normalnoj zemlji, ovakvo ponašanje bi završilo istragama, optužnicama i zatvorskim kaznama.

Ali ovdje – ovdje vladaju minder-političari, sitni autokrate koji misle samo do sljedećih izbora, ne shvatajući da iza sebe ostavljaju spaljenu zemlju. Generacije koje dolaze plaćaće cijenu njihove kukavičluka.

Zato je krajnje vrijeme da se prestane s pitanjem šta Dodik radi. Pitanje je mnogo opasnije: zašto mu se to još dopušta?

Jer svaka država koja toleriše ovakvu političku grotesku, polako, ali sigurno – pristaje na vlastiti nestanak.