Presuda Suda Bosne i Hercegovine protiv Miodraga Malića i Vojina Pavlovića nije samo sudska odluka. Ona je civilizacijski test. I upravo zato je reakcija dijela političke i akademske javnosti u Banjoj Luci – predvođena profesorom ustavnog prava Sinišom Karanom i podržana od strane Jelene Trivić – razotkrila svu dubinu moralne i intelektualne krize u kojoj se nalazi jedan dio našeg društva.
Kada profesor ustavnog prava, kao Siniša Karan, čovjek koji bi trebao studentima tumačiti granice i smisao ustavnih sloboda, brani slavljenje presuđenih ratnih zločinaca pod krinkom „slobode govora“, onda više ne govorimo o pravnoj dilemi, nego o svjesnoj i opasnoj manipulaciji. Sloboda govora u savremenim demokratijama nikada nije bila apsolutna. Ona prestaje tamo gdje počinje negiranje zločina, ponižavanje žrtava i raspirivanje mržnje. To je elementarna lekcija ustavnog prava. Ovo bi trebalo da zna profesor Karan – izuzev ako svjesno ne govori istinu.

Ovdje se ne sudi slici na papiru, kako banaliziraju Karan ali i opoziciona političarka Jelena Trivić. Ako već ne znaju, reći ću im kao njihov strukovni kolega, da se ovdje sudi „značenju“. Sudi se simbolici. Sudi se poruci. Nositi javno slike Radovana Karadžića i Ratka Mladića znači javno odobravati genocid i zločine protiv čovječnosti koje su ti ljudi pravosnažno počinili. Sud nije kaznio „mišljenje“, nego čin koji proizvodi strah, nesigurnost i poniženje kod preživjelih žrtava. To je suština člana 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

Zamjena teza kojom se presude predstavljaju kao „kolektivna kriminalizacija srpskog naroda“ spada u najopasniji oblik političke manipulacije. Niko ovdje ne sudi srpskom narodu. Sudi se pojedincima koji veličaju zločince. Upravo suprotno: insistiranje na poistovjećivanju naroda sa Karadžićem i Mladićem vrijeđa same Srbe koji ne žele da njihov identitet bude vezan za genocid. To nije odbrana naroda – to je njegovo moralno zatočenje.

Jedan jednostavan uporedni primjer razotkriva svu ispraznost ovih argumenata. Šta bi se dogodilo, na primjer, kada bi u Njemačkoj ili Austriji neko nosio slike Hitlera, Goebbelsa ili Göringa, uz tvrdnju da je to „sloboda govora“ i „zaštita identiteta“? Završio bi pred sudom istog dana. I niko ozbiljan tamo ne govori o „političkom inženjeringu“, nego o zaštiti društva od povratka fašizma. Upravo zato su te zemlje danas stabilne demokratije.

Zašto bi Bosna i Hercegovina bila izuzetak? Zašto bi ovdje bilo dozvoljeno ono što je u srcu Evrope zabranjeno? Zašto bi se smjelo slaviti Karadžića i Mladića, a ne njihove ideološke učitelje iz perioda nacizma? Odgovor je jednostavan i bolan: zato što dio političke i akademske elite još uvijek živi od rata, od laži i od poricanja.

Negiranje genocida u Srebrenici nije pitanje mišljenja. To je pitanje činjenica. A one su utvrđene presudama međunarodnih i domaćih sudova. Genocid su počinile snage bosanskih Srba pod političkim i vojnim vodstvom Karadžića i Mladića. Prije toga i paralelno s tim, počinjeni su masovni zločini u Prijedoru, Tomašici, Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, Foči, Batkoviću, Manjači, Sarajevu i na desetinama drugih mjesta. To nisu „narativi“, to su sudski utvrđene činjenice.

Javno isticanje slika onih koji su predvodili krvnike nije „čuvanje identiteta“. To je direktno vrijeđanje preživjelih, ponižavanje mrtvih i svjesno raspirivanje nacionalne mržnje. Upravo zato je zakon koji je donio Valentin Inzko bio nužan, antifašistički i evropski čin. Kao što sam 2021. pisao u „Oslobođenju“, kao i na platformi Bosnjaci.net, u kolumni „Inzko protiv zločinaca“, taj zakon nije usmjeren protiv naroda, nego protiv ideologije zla.

Problem Bosne i Hercegovine danas nije u tome što je zakon „prestrogi“, nego u tome što se godinama nije primjenjivao. Tri godine, stotinu prijava, gotovo nijedna presuda – to je slika institucionalne slabosti države. Presude Maliću i Pavloviću zato imaju posebnu težinu: one poručuju da zakon ipak postoji i da civilizacijska granica mora biti povučena.

Reakcije Siniše Karana i Jelene Trivić nisu izraz brige za slobodu, nego straha od istine. A istina je jednostavna: bez priznanja zločina nema pomirenja, bez istine nema demokratije, bez poštovanja žrtava nema budućnosti. Sve ostalo je ideologija laži.

Bosna i Hercegovina danas bira između Evrope i civilizacijskog ponora. Presude za negiranje genocida nisu napad na slobodu govora. One su njena odbrana.