Vijesti
X - screen shot
DODIK U IZRELU: KAKO LOKALNI PROBLEM POSTAJE SVJETSKI NEPRIJATELJ
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 28. January 2026. 22:01:40
Milorad Dodik je opet pronašao neprijatelje. Ovog puta, međunarodne. I to ne bilo kakve, nego zajedničke s Izraelom. Tako je barem sam rekao. A ako Dodik nešto kaže, onda znamo da je ili opasno ili smiješno. Često oboje.
„Naši neprijatelji su i neprijatelji Izraela“, poručio je iz Jerusalima, kao da govori o rivalima u malonogometnoj ligi, a ne o miru i sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Svijet je, očito, jednostavno mjesto: ko ne voli Dodika, automatski je globalna prijetnja.
Sastanak je, kaže, bio jedan od najboljih u posljednjim decenijama. Što i ne čudi. Kad nemaš dobre sastanke kod kuće, svaki osmijeh u inostranstvu izgleda historijski. Posebno ako se tamo ne spominju sudovi, presude i zakoni koji kod kuće stalno kvare raspoloženje.
A sudovi su, naravno, glavna trauma. Ne zato što nisu pravedni, nego zato što postoje. Jer sud koji sudi Dodiku, to nije sud, to je zavjera. Ako je neko osuđen „zbog tri prsta“, onda je logično rješenje da se ukinu sudovi. Ili država. Ili stvarnost. Redoslijed nije bitan.
Posebno je zanimljivo Dodikovo insistiranje na „povratku na slovo Dejtona“. Ali ne cijelog. Samo onog dijela koji daje vojsku, novac, sudove i obavještajne službe. Državu, ravnotežu i mir može preskočiti. Dejton se, po toj logici, ne čita kao mirovni sporazum, nego kao katalog želja iz 1995. godine.
Izrael se u cijeloj priči pojavljuje kao kulisa. Kao dokaz važnosti. Kao pozadina za politički selfi. Jer kad kod kuće nema aplauza, uvijek možeš otići daleko i glumiti državnika. To je stara balkanska taktika: što si dalje, to si ozbiljniji.
Najopasnija stvar u ovoj izjavi nije ni diplomatska konfuzija, ni politička nepismenost. Najopasnija je poruka da Bosna i Hercegovina mora imati neprijatelje da bi neko ovdje imao smisao. Da mir nije cilj, nego problem. Da stabilnost smeta.
Dodik ne ratuje s neprijateljima. On ratuje s idejom normalne države. Jer u normalnoj državi nema stalne uzbune, a bez uzbune, nema Dodika.
Zato ovo nije lapsus. Ovo je program. Program u kojem je mir sumnjiv, zakon neprijatelj, a država privremena smetnja.
I dok Dodik u Jerusalimu traži globalne saveznike protiv imaginarnih neprijatelja, Bosni i Hercegovini bi bilo sasvim dovoljno da se riješi jednog sasvim realnog problema: politike koja živi od mržnje prema miru.
„Naši neprijatelji su i neprijatelji Izraela“, poručio je iz Jerusalima, kao da govori o rivalima u malonogometnoj ligi, a ne o miru i sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Svijet je, očito, jednostavno mjesto: ko ne voli Dodika, automatski je globalna prijetnja.
Sastanak je, kaže, bio jedan od najboljih u posljednjim decenijama. Što i ne čudi. Kad nemaš dobre sastanke kod kuće, svaki osmijeh u inostranstvu izgleda historijski. Posebno ako se tamo ne spominju sudovi, presude i zakoni koji kod kuće stalno kvare raspoloženje.
A sudovi su, naravno, glavna trauma. Ne zato što nisu pravedni, nego zato što postoje. Jer sud koji sudi Dodiku, to nije sud, to je zavjera. Ako je neko osuđen „zbog tri prsta“, onda je logično rješenje da se ukinu sudovi. Ili država. Ili stvarnost. Redoslijed nije bitan.
Posebno je zanimljivo Dodikovo insistiranje na „povratku na slovo Dejtona“. Ali ne cijelog. Samo onog dijela koji daje vojsku, novac, sudove i obavještajne službe. Državu, ravnotežu i mir može preskočiti. Dejton se, po toj logici, ne čita kao mirovni sporazum, nego kao katalog želja iz 1995. godine.
Izrael se u cijeloj priči pojavljuje kao kulisa. Kao dokaz važnosti. Kao pozadina za politički selfi. Jer kad kod kuće nema aplauza, uvijek možeš otići daleko i glumiti državnika. To je stara balkanska taktika: što si dalje, to si ozbiljniji.
Najopasnija stvar u ovoj izjavi nije ni diplomatska konfuzija, ni politička nepismenost. Najopasnija je poruka da Bosna i Hercegovina mora imati neprijatelje da bi neko ovdje imao smisao. Da mir nije cilj, nego problem. Da stabilnost smeta.
Dodik ne ratuje s neprijateljima. On ratuje s idejom normalne države. Jer u normalnoj državi nema stalne uzbune, a bez uzbune, nema Dodika.
Zato ovo nije lapsus. Ovo je program. Program u kojem je mir sumnjiv, zakon neprijatelj, a država privremena smetnja.
I dok Dodik u Jerusalimu traži globalne saveznike protiv imaginarnih neprijatelja, Bosni i Hercegovini bi bilo sasvim dovoljno da se riješi jednog sasvim realnog problema: politike koja živi od mržnje prema miru.
