Današnji svijet nije sazdan na znanju, nego na predrasudama. One su njegov temeljni građevni materijal. Predrasude se lakše prenose od činjenica, brže od istine i dugotrajnije od razuma. Upravo zato opstaju, čak i onda kada ih stvarnost iz dana u dan demantira.

Nedavno sam dobio jedan mail od čitaoca mojih kolumni koji me je natjerao da ponovo razmislim o toj globalnoj arhitekturi predrasuda, posebno onoj koja se uporno gradi oko muslimana i islama. Slika je uvijek ista: musliman kao nasilnik, islam kao izvor terora, a vjera kao opravdanje zločina. Ta slika se ne provjerava – ona se podrazumijeva.

Ali, hajde da se, barem na trenutak, zadržimo na činjenicama.

Prvi svjetski rat nije izazvan od muslimana. Drugi svjetski rat također nije. Ukrajinsko-ruski rat, koji je odnio desetine hiljada života i promijenio geopolitičku mapu Evrope, nisu započeli muslimani. Nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki nisu bacili muslimani nego kršćani (Amerikanci). Istrebljenje desetina miliona starosjedilaca u Sjevernoj i Južnoj Americi, kao ni uništenje autohtonog stanovništva Australije, nisu djelo muslimana.

Ni nasilna asimilacija i protjerivanje muslimana iz Bugarske u vrijeme komunističke vlasti Todora Živkova nije bila islamski projekt, već ideološki čin jedne ateističke države. Čak ni posljednji neredi u Teheranu, u kojima su gorjele džamije, nisu logički ni vjerski mogli biti djelo muslimana – jer nijedan vjernik ne pali vlastitu bogomolju. Tu su prste, kao i mnogo puta ranije, imale strane obavještajne strukture, izraelski Mossad i američka CIA.

Pa ipak, etiketa se ne mijenja.

Tu dolazimo do ključne tačke: dvostrukih standarda. Kada kršćanin počini zločin, to je krivično djelo. Kada musliman, pak, počini isto, to postaje – terorizam. Vjera se ne pripisuje zločinu selektivno, nego isključivo onda kada to odgovara političkom narativu.

Islam, međutim, uči upravo suprotno od onoga što mu se pripisuje. On uči redu, radu, zakonu, pravdi i odgovornosti. Uči da se život ne oduzima, da se nepravda ne čini i da se zajednica ne razara. Svaki čin nasilja, terora i nepravde suprotan je učenju islama. Zato su muslimani širom svijeta jasno i nedvosmisleno osudili ISIL, organizaciju koja je zloupotrijebila vjeru za brutalne političke ciljeve.
Ako se okrenemo i savremenim društvenim statistikama, slika postaje još neugodnija za one koji vole jednostavne optužbe. Među zemljama s najvećim stopama prostitucije nema nijedne islamske države. Na vrhu su Tajland, kao budistička zemlja, te niz evropskih kršćanskih država. Najviše stope krađa bilježe se u razvijenim, pretežno kršćanskim društvima, uz Indiju kao hinduistički izuzetak. Alkoholizam, kao masovna društvena pošast, gotovo je isključivo vezan za kršćanske zemlje Istočne i Zapadne Evrope, Australije i Sjeverne Amerike.

Najopasnije kriminalne bande svijeta, kao i najveći narko-karteli, nemaju islamsko porijeklo. Njihovi lideri dolaze iz kršćanskog kulturnog kruga ili su potpuno nereligiozni. Pa ipak, niko ne govori o „kršćanskom kriminalu“ ili „budističkom terorizmu“.

Zato ovo nije tekst o tome da su muslimani bezgrešni, nego o tome da su predrasude selektivne. Zločin nema vjeru, ali propaganda ima metu. A islam je, očito, postao globalno prihvatljiva meta.
Islam je vjera mira, a ne terora. Sve ostalo je konstrukcija – korisna za politike straha, ali pogubna za istinu.