Pregovori o Ukrajini, završeni u Abu Dhabiju uz američko posredovanje, predstavljeni su javnosti kao „konstruktivni“. Ta riječ danas služi istoj svrsi kao i diplomatski osmijeh: da sakrije činjenicu da se suštinski nije pomaklo gotovo ništa. I neće se pomaknuti.

Pritisak koji se ovih dana pojačano vrši na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog ne znači da se približavamo miru, nego da se približavamo tački političkog cinizma u kojoj će se pokušati proizvesti privid rješenja. Rusija, kao klasična imperijalna sila, ne želi i ne može ispustiti ukrajinski Donbas. Ne isključivo zbog ekonomije ili industrije, nego zbog principa moći: teritorij koji je jednom nasilno otet mora ostati otet, jer bi svako povlačenje značilo priznanje poraza čitave imperijalne logike Kremlja.

Na drugoj strani, Zelenski nema politički, moralni, pa ni istorijski prostor da preda Donjeck i Luhansk. Čak i kada bi to htio ‒ a ne želi ‒ ne bi smio. Ukrajinsko društvo, iscrpljeno ali ne slomljeno, takav „mir“ ne bi prihvatilo. Ankete su u tom pogledu jasne, ali i bez njih stvar je očigledna: nijedna država ne preživljava dobrovoljno amputiranje vlastitog tijela pod pritiskom stranih sila.

Zašto onda tolika žurba?

Odgovor nije u Ukrajini, nego u Washingtonu. Amerikanci danas žele završetak rata ne zbog nekakvog savezništva iz vremena Bidenove administracije, nego zbog političkog ega Donalda Trumpa. Čovjeka koji je, prije ulaska u Bijelu kuću, samouvjereno tvrdio da će rat završiti za 24 sata. Danas, suočen s realnošću, pokazuje se koliko je ta izjava bila pogrešna, ali i koliko mu je važno da barem formalno „nešto“ završi.

Trumpova politička psihologija je poznata: on preferira velike, snažne i moćne. U tom poretku svijeta, Putin mu djeluje bliže nego Zelenski. Mali narodi i države, koje se bore za opstanak, u takvoj viziji služe kao moneta za potkusurivanje, a ne kao subjekti međunarodnog prava.

Rusija to savršeno razumije. Njen cilj danas nije vojni poraz Evrope ‒ jer zna da to ne može ‒ nego njeno političko poniženje. Moskva želi Evropu prikazati kao nemoćnu, razjedinjenu i neodlučnu. Ukrajina je u toj strategiji ogledalo: ako Zapad nije bio sposoban brzo i odlučno reagirati kada je Kijev bio napadnut, zašto bi reagirao sutra za Tallinn ili Rigu?

Analize evropskih sigurnosnih službi i upozorenja stručnjaka za hibridno ratovanje jasno govore: Rusiji nije potreban totalni rat s NATO-om. Dovoljna je ograničena provokacija ‒ na Baltiku, Svalbardu ili nekoj drugoj osjetljivoj tački ‒ da se testira članak 5. i pokaže politička paraliza Saveza. Svako oklijevanje, svaka unutrašnja rasprava, za Kremlj je pobjeda.

U međuvremenu, hibridni rat već traje: sabotaže infrastrukture, kibernetički napadi, dezinformacije, političko potkopavanje iznutra. Viktor Orban u toj slici nije anomalija, nego instrument ‒ kamen u cipeli Evrope koji stalno podsjeća koliko je Unija ranjiva iznutra.

Pregovori u Abu Dhabiju, sa svim imenima i protokolima, stoga ne znače približavanje mira, nego produžavanje iluzije da se mir može ispregovarati bez suočavanja s istinom. A istina je jednostavna i neugodna: ovaj rat se ne može završiti kompromisom koji bi zadovoljio i imperiju i narod koji se brani.

Ukrajina je danas više od teritorijalnog pitanja. Ona je test političke volje Zapada. Ako taj test padne, Donbas neće biti posljednja cijena. Biće tek prva.

Mir koji se danas nudi nije mir ‒ to je pauza u kojoj bi Rusija dobila vrijeme, a Evropa izgubila vjerodostojnost. A historija nas uporno uči: pauze kupljene na račun pravde uvijek završe skuplje nego ratovi koje se nismo usudili odlučno zaustaviti.