Bliski istok ponovo klizi prema rubu velikog rata, ali ovoga puta bez iluzija i bez diplomatske magle koja je nekada služila kao alibi za odgađanje najgoreg. Sve upućuje na to da je odluka o vojnoj intervenciji SAD protiv Irana već donesena. Ono što danas gledamo nije dilema hoće li, nego kalkulacija kada i kako.
Volio bih da griješim. Ali niz političkih, vojnih i obavještajnih signala ukazuje na to da je rat već ucrtana opcija, privremeno odgođena iz operativnih, diplomatskih i taktičkih razloga. Američko povlačenje u vrijeme unutarnjih nemira u Iranu nije znak odustajanja, nego hladne procjene. Iran nije Venecuela. I upravo u toj razlici leži ključ opasnosti.

Nosači aviona plove ka Iranu. Iran je civilizacijska država, sa snažnim osjećajem nacionalnog kontinuiteta. Dobar broj Iranaca koji su protiv režima mula, u slučaju stranog napada, bez dileme bi stao u odbranu države. Simbolika iranskog princa Mohameda Reze, koji se slika pred Zidom plača u Jerusalemu s jevrejskom kapicom, govori više o raskolu iranske elite nego o raspoloženju naroda. Iranci su muslimani, ali prije svega Iranci – i to Washingtonu ne smije promaknuti.
Američke obavještajne službe danas intenzivno preispituju stvarnu moć iranskog raketnog sistema. Razlog je jednostavan: tokom nedavnog 12-dnevnog rata iranski projektili su, uprkos Željeznoj kupoli, napravili ozbiljnu štetu u Izraelu. Vijesti su cenzurirane, ali ulice Tel Aviva pamte ono što naslovnice prešućuju. Taj trenutak je bio strateško upozorenje – i Izraelu i SAD-u. Raspoređivanje američkih snaga u regiji dodatno potvrđuje ozbiljnost situacije. Nosač aviona USS Abraham Lincoln sa svojom udarnom skupinom već je u pokretu, dok se u širem području Bliskog istoka nalaze razarači opremljeni projektilima more–kopno. Sve su glasnije procjene da će još jedna udarna grupa nosača biti raspoređena u Sredozemno more – ne samo radi eventualnog napada na Iran, nego i radi zaštite Izraela i američkih interesa u regiji. Posjeta Izraelu komandanta CENTCOM-a admirala Brada Coopera, zajedno s Jaredom Kushnerom i američkim izaslanicima, ne ostavlja prostor za naivnost. Oni sigurno nisu došli razgovarati o trgovinskim sporazumima, o nabavi limuna ili humanitarnim paketima. Govorilo se o ratu. O ciljevima. O vremenu kada napasti. Izrael, bez ikakve sumnje, gura SAD prema sukobu s Iranom. Za Tel Aviv je iranski nuklearni program pitanje opstanka države. Izraelska strategija je jasna: neutralizirati iransku nuklearnu i vojnu prijetnju, a time istovremeno “zamrznuti” pitanje Gaze i preusmjeriti fokus međunarodne javnosti. Rat s Iranom bio bi veliki geopolitički šok koji bi potisnuo sve druge teme.

Steže se omča oko Irana. Stezanje omče oko Irana vidljivo je i daleko od Bliskog istoka. Očigledno je da se steže omča oko vrata Iranu, što se vidi po pritisku SAD na zemlje u Latinskoj Americi. Washington vrši snažan pritisak na latinoameričke zemlje da Hamas, Hezbolah i Iransku revolucionarnu gardu proglase terorističkim organizacijama. Neke države to čine iz uvjerenja (Argentina), a druge iz straha (Ekvador). Washington se ponaša kao žandarm novog svjetskog poretka, i to bez previše diplomatske suptilnosti. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi otvoreno je poručio: napad SAD-a značit će odgovor Islamske Republike po svim raspoloživim ciljevima. To nije prazna retorika. Iran je nakon posljednjeg rata vojno spremniji nego prije, svjestan vlastitih slabosti, ali i slabosti svojih neprijatelja. Nuklearno znanje se ne može bombardirati. Može se samo potisnuti – privremeno.
Američke sankcije, uvedene 3. jula 2025. godine, dio su strategije maksimalnog pritiska. Ciljaju iransku trgovinu naftom, financijske mreže povezane s IRGC-om i Hezbolahom. Iranov odgovor bio je radikalan: zabrana pristupa IAEA-i nuklearnim postrojenjima i uklanjanje nadzornih kamera, jer postoje indicije o špijunskoj aktivnosti pred 12-dnevni rat sa Izraelom. Iranci moraju početi najozbijnije spremanje za rat protiv intervencije SAD i Izraela Nepovjerenje je potpuno. Iran se danas oslanja na izvoz nafte Kini. Ali iskustvo Venecuele pokazuje koliko je takav oslonac varljiv. Kina vodi računa o sebi, ne o sudbini saveznika. Teheran to zna, ali nema mnogo alternativa.
U cijeloj ovoj priči ne treba zanemariti ni unutarnjopolitički faktor u SAD-u. Donald Trump žuri. Međuizbori u novembru su blizu, a ankete mu ne idu u prilog. Gubitak većine u Senatu i Kongresu značio bi paralizu njegove politike. Vanjska intervencija, u američkoj političkoj tradiciji, često služi kao sredstvo mobilizacije biračkog tijela.
Zato Iranci moraju biti svjesni jedne surove činjenice: cilj Izraela i SAD-a nije samo onesposobljavanje nuklearnog programa, nego i rušenje iranskog režima. Iran je danas najizrazitija muslimanska država koja se otvoreno suprotstavlja zapadnoj hegemoniji. Pakistan, istina, ima nuklearnu bombu, ali je daleko i geopolitički “upotrebljiviji”. Iran nije.
Ako rat dođe – a sve ukazuje da hoće – on neće biti kratak, čist niti lokaliziran. To neće biti još jedna intervencija s jasnim krajem. To će biti sukob koji će promijeniti Bliski istok, ali i globalni poredak. Iran je već danas pozornica novog rata. Ono što još ne znamo jeste kolika će biti cijena – i ko će je na kraju platiti.