Kolumne
IDEOLOŠKO RECENZIRANJE »BIHORACA« ĆAMILA SIJARIĆA
|
|
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 24. January 2026. 22:01:09
Književna kritika je važna koliko i sama književnost; teško onoj kulturi koja zanemaruje svoju književnu kritiku. Ali, nije dovoljno da književna kritika postoji tek radi reda: ona mora biti etičko i estetsko sito i rešeto za kvalitetnu i nepristranu procjenu književnog djela, ni po babu ni po stričevima, što se kaže. Shodno tome stručna recenzija ili kritika može biti pozitivna ili negativna. Obje su jednako važne kako za samog autora, tako i za čitalačku publiku.
Nažalost, književna kritika je vrlo često instrumentalizirana od strane vladajućih režima i moćnika, koji iz ideoloških pobuda pomoću nje etički katastrofalna književna djela proglase vrhunskom umjetnošću i uvrste ih u obavezne školske lektire. Sjetimo se samo slučaja Gorski vijenac i Na Drini ćuprija, ili nekih drugih „umjetnina“, koje su zatrovane vjerskom i drugom mržnjom prema drugačijima.
Zanimljiv slučaj ideološki obojene recenzije književnog djela predstavljamo ovdje: radi se o Romanu Bihorci (1955) autora Ćamila Sijarića, koji je na anonimnom konkursu Izdavačkog preduzeća „Narodna prosvjeta“ Sarajevo osvojio prvu nagradu u iznosu od 1.000.000 dinara. Recenziju je napisao Slavko Jelovac.
Za one koji nisu knjigu pročitali navodimo kraći sadržaj:
Radnja romana se odvija u bihorskom selu Rašlje nakon uspostavljanja Kraljevina SHS na tom području. Selo je naseljeno muslimanima, za koje KSHS nema nikakvog interesovanja osim uzimanja poreza. Selo je usljed toga pod „tuđinskom“ vlašću izolirano od svijeta i usmjereno na vlastitu sposobnost preživljavanja. Jedini prosvjetni put oni vide u vjeri, zato traže hodžu prosvjetitelja, kojeg pronalaze i dovode u selo. Sijarić se odlučuje za fizički nejaku, karakterno nestabilnu i plašljivu osobu niskog rasta, neambicioznu i pohlepnu. Njegova osnovna djelatnost je pisanje zapisa za novac: zapisi protiv bolesti, zapisi stoci, zapisi za sve što seljaka muči … Već na početku romana Sijarić pokaže nesnalažljivost hodže, opisujući njegov dolazak u selo:
„Put je vodio pokraj groblja. Ono odgrađeno. Stoka ga grdno razgazila, ugnjecala. Na sredini suho, pusto stablo, bijeli se na njemu kora, strče kratke grane – čini se ruke, prazne, pružene za nečim … Pod stablom kljuse, - golo, mokro, dlaka mu velika, pa se slijepila, čupka starež travu, kreće teško jer je bagljivo, ne gleda nikuda do u zemlju – u grivi mu se splelo klupko čičaka. Reklo bi se da je ničije, da mu se na repu ne crveni ukras – komad nečijeg stara pojasa. Hadžija stade i diže ruke, da se mrtvima pomoli za dušu. Otište se tako do pola molitve, pa je brzo prekide, jer je gledao pravo u kljuse, te ispade da se za njega moli. Okrenu se ustranu i poče iznova…“
U selu hodža izriče kritiku domaćinu Halimači vezano za stanje groblja, a ovaj je iznenađen objasnio da je u pitanju zapušteno grčko groblje, a ne muslimansko. Kako to nisi shvatio, brate u vjeri!
Evidentno je da svi Sijarićevi likovi „Bihoraca“ nemaju poštovanja do vjere, izuzev hodže, kojeg inače svi zovu Hadžija, ne interesujući se za njegovo pravo ime i prezime.
Nije posve jasna intencija pod kojom je Sijarić tako pisao. Licentia poetica, možda.
Paralelno dramaturškoj liniji seljana Rašlje Sijarić ovlaš vuče i onu, vezanu za Vranešku dolinu i katastrofu za njene stanovnike islamske vjeroispovijesti, koja ih je zadesila povlačenjem Otomanskog carstva sa tih prostora. Izbjeglice od Mojkovca, Kolašina, Šahovića … koji su preživjeli pogrome i genocid, utočište nalaze širom Sandžaka, tako dolaze i u planinsko selo Rašlje. Sijarić ih naziva Kolašincima, ili pak izbjeglicama, ne dajući čitaocu priliku da sazna uzroke njihove golgote. Njihov dolazak je promijenio dinamiku življenja Rašljana. Izraziti likovi su starina Iso, njegova snaha Đuza i njeni djeverovi Belo i Nuško. Oni imaju dukate koji postaju mamac za Halimaču, poglavicu sela, kao i za hodžu.
Da bi se dokopao bogatstva Halimača sklapa brak između Đuze i hodže i njenim novcem otvara dućan. Đuza je sušti kontrast hodžina karaktera – ona posjeduje pamet i izuzetnu fizičku snagu. U Vraneškoj dolini su joj uz muža ubijeni osam bližnjih rođaka. Uprkos tome njena hrabrost i dostojanstvo su vrhunski. Sijarić piše o događaju na seoskoj livadi:
„Đuza je ustala da pokaže snagu. Krupna udovica, plećata. Glava joj velika, lice široko, blijedo, lijevo oko sasvim zatvoreno. S kuka joj na kuk zategla pregača. U vrh pregače biju pletenice, debele, kosmate, u njima đinđuvi sa ulara, kolo od sata, zub od vuka. U lice joj naiđe rumen – zastidjela se pred muškarcima. Priđe vreći. Bila je vreća puna žita, zašiljčana, zavezana kanafom.
Starcu se po bradi prosu radost: znao je on snagu svoje snahe. Ako se dopane kojem Rašljaninu, udaće se za njega, i on će se smiriti uz nju.
Žena obgrli rukama vreću, pogleda starca, krupnim, blagim okom, zatim prižmuri, nabra sive vjeđe, nape snagu. Vreća pođe od zemlje, polako, teško, i stade joj na pas.
Tišina poleže po ljudima. Ne miče se niko, ne zbori, ne diše. Čulo se samo kraj vrata dijete, kako slatko doji svoju majku: mljac, mljac.
Halimača otvorio usta, raširio oči: on tako čini kad se čemu divi.
…
- Stani, - veli on udovici. A njoj kao da je bilo žao – kao da je htjela još da diže. Halimača izađe i dovede Hadžiju, veli mu:
- Tvoja sreća i moja sreća … evo ti žene. De diži, ženo.
Đuza zametnu ruku za leđa, stade uz vreću, postoja dugo, gleda starca. Njemu je iz ruke ispala kašika i kriva velika čobanska britva. Nije joj rekao da se čuva, ako nije time što se uplašio.
- Da vi'š, Hadžija. Nije ti to tara-vara, no snaga, - veli odlučno Halimača - kao trgovac kad hvali dućan.
Žena se polako previ u pasu, obzinu zubima zavezak vreće, i poče polako da je diže. I opet joj vreća sjede na pas. A zatim se okrenu uokrug – jednom, pa drugi put, pa treći, pa sve brže, i samo joj se čuju opanci kako oštro frškaju po zemlji. Ona diže ruke, potkoči vreću i diže je na glavu. Stajala je mirno, sva napeta kao luk. Takni je – i luk će se slomiti. Ono njeno jedino oko gledalo je tvrdo i prodorno.“
Vjerujemo da je Sijarić u Đuzinim sposobnostima simbolično vidio snagu i hrabrost muslimanskog naroda Vranješke doline, koji se bori za svoj opstanak. A možda i svih sandžačkih muslimana. Kim bilir.
Sudbina Sijarevićevih Kolašinaca je bila žalosna: nakon odlaska Bela i Nuška u komitu selo okupiraju žandarmi. Uz pomoć seoskog špijuna Kaplara nastaje mučenje i premlaćivanje preostale grupe izbjeglica. Najgore je prošao starac Iso, otac odbjeglih sinova. Bjegunce zatim na veliko zadovoljstvo Halimače istjeruju iz Rašlja u bestrag.
Za crnogorsko izdanje „Bihoraca“ (Biblioteka „Luča“, Titograd, 1963.) recenziju je napisao Slavko Leovac. Oko toga nećemo puno trošiti mastilo: Leovac u potpunosti nipodaštava Sijarićev književni talent. Spočitava mu kopiranje ako ne i plagiranje ruskih i srpskih pisaca, Andrića, Njegoša i drugih. Spočitava mu također „patetičan“ opis seksualnih akata, što je zaista Leovčev totalni promašaj, jer Sijarić u „Bihorcima“ nije ni patetično niti pornografski opisao nijedan seksualni akt. Opisao je nekoliko seksualnih predigri, veoma erotično i nimalo patetično.
Seksualni akti gore ili dole, recimo ono najvažnije: Slavko Leovac, vođen ideološkim motivima, u svojoj recenziji romana „Bihorci“ ni jedno jedino slovo nije posvetio stradalnicima Vranješke doline, Sijarićevim „Kolašincima“. Za njega su zločini i etničko čišćenje te osramoćene doline normalna pojava, opjevana u Gorskom vijencu i kod vladajućeg srpsko-crnogorskog režima prihvaćena kao modus operandi u vladanju multietničkom državom, Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, u čijem imenu nema ni Bošnjaka ni muslimana.
Nažalost, književna kritika je vrlo često instrumentalizirana od strane vladajućih režima i moćnika, koji iz ideoloških pobuda pomoću nje etički katastrofalna književna djela proglase vrhunskom umjetnošću i uvrste ih u obavezne školske lektire. Sjetimo se samo slučaja Gorski vijenac i Na Drini ćuprija, ili nekih drugih „umjetnina“, koje su zatrovane vjerskom i drugom mržnjom prema drugačijima.
Zanimljiv slučaj ideološki obojene recenzije književnog djela predstavljamo ovdje: radi se o Romanu Bihorci (1955) autora Ćamila Sijarića, koji je na anonimnom konkursu Izdavačkog preduzeća „Narodna prosvjeta“ Sarajevo osvojio prvu nagradu u iznosu od 1.000.000 dinara. Recenziju je napisao Slavko Jelovac.
Za one koji nisu knjigu pročitali navodimo kraći sadržaj:
Radnja romana se odvija u bihorskom selu Rašlje nakon uspostavljanja Kraljevina SHS na tom području. Selo je naseljeno muslimanima, za koje KSHS nema nikakvog interesovanja osim uzimanja poreza. Selo je usljed toga pod „tuđinskom“ vlašću izolirano od svijeta i usmjereno na vlastitu sposobnost preživljavanja. Jedini prosvjetni put oni vide u vjeri, zato traže hodžu prosvjetitelja, kojeg pronalaze i dovode u selo. Sijarić se odlučuje za fizički nejaku, karakterno nestabilnu i plašljivu osobu niskog rasta, neambicioznu i pohlepnu. Njegova osnovna djelatnost je pisanje zapisa za novac: zapisi protiv bolesti, zapisi stoci, zapisi za sve što seljaka muči … Već na početku romana Sijarić pokaže nesnalažljivost hodže, opisujući njegov dolazak u selo:
„Put je vodio pokraj groblja. Ono odgrađeno. Stoka ga grdno razgazila, ugnjecala. Na sredini suho, pusto stablo, bijeli se na njemu kora, strče kratke grane – čini se ruke, prazne, pružene za nečim … Pod stablom kljuse, - golo, mokro, dlaka mu velika, pa se slijepila, čupka starež travu, kreće teško jer je bagljivo, ne gleda nikuda do u zemlju – u grivi mu se splelo klupko čičaka. Reklo bi se da je ničije, da mu se na repu ne crveni ukras – komad nečijeg stara pojasa. Hadžija stade i diže ruke, da se mrtvima pomoli za dušu. Otište se tako do pola molitve, pa je brzo prekide, jer je gledao pravo u kljuse, te ispade da se za njega moli. Okrenu se ustranu i poče iznova…“
U selu hodža izriče kritiku domaćinu Halimači vezano za stanje groblja, a ovaj je iznenađen objasnio da je u pitanju zapušteno grčko groblje, a ne muslimansko. Kako to nisi shvatio, brate u vjeri!
Evidentno je da svi Sijarićevi likovi „Bihoraca“ nemaju poštovanja do vjere, izuzev hodže, kojeg inače svi zovu Hadžija, ne interesujući se za njegovo pravo ime i prezime.
Nije posve jasna intencija pod kojom je Sijarić tako pisao. Licentia poetica, možda.
Paralelno dramaturškoj liniji seljana Rašlje Sijarić ovlaš vuče i onu, vezanu za Vranešku dolinu i katastrofu za njene stanovnike islamske vjeroispovijesti, koja ih je zadesila povlačenjem Otomanskog carstva sa tih prostora. Izbjeglice od Mojkovca, Kolašina, Šahovića … koji su preživjeli pogrome i genocid, utočište nalaze širom Sandžaka, tako dolaze i u planinsko selo Rašlje. Sijarić ih naziva Kolašincima, ili pak izbjeglicama, ne dajući čitaocu priliku da sazna uzroke njihove golgote. Njihov dolazak je promijenio dinamiku življenja Rašljana. Izraziti likovi su starina Iso, njegova snaha Đuza i njeni djeverovi Belo i Nuško. Oni imaju dukate koji postaju mamac za Halimaču, poglavicu sela, kao i za hodžu.
Da bi se dokopao bogatstva Halimača sklapa brak između Đuze i hodže i njenim novcem otvara dućan. Đuza je sušti kontrast hodžina karaktera – ona posjeduje pamet i izuzetnu fizičku snagu. U Vraneškoj dolini su joj uz muža ubijeni osam bližnjih rođaka. Uprkos tome njena hrabrost i dostojanstvo su vrhunski. Sijarić piše o događaju na seoskoj livadi:
„Đuza je ustala da pokaže snagu. Krupna udovica, plećata. Glava joj velika, lice široko, blijedo, lijevo oko sasvim zatvoreno. S kuka joj na kuk zategla pregača. U vrh pregače biju pletenice, debele, kosmate, u njima đinđuvi sa ulara, kolo od sata, zub od vuka. U lice joj naiđe rumen – zastidjela se pred muškarcima. Priđe vreći. Bila je vreća puna žita, zašiljčana, zavezana kanafom.
Starcu se po bradi prosu radost: znao je on snagu svoje snahe. Ako se dopane kojem Rašljaninu, udaće se za njega, i on će se smiriti uz nju.
Žena obgrli rukama vreću, pogleda starca, krupnim, blagim okom, zatim prižmuri, nabra sive vjeđe, nape snagu. Vreća pođe od zemlje, polako, teško, i stade joj na pas.
Tišina poleže po ljudima. Ne miče se niko, ne zbori, ne diše. Čulo se samo kraj vrata dijete, kako slatko doji svoju majku: mljac, mljac.
Halimača otvorio usta, raširio oči: on tako čini kad se čemu divi.
…
- Stani, - veli on udovici. A njoj kao da je bilo žao – kao da je htjela još da diže. Halimača izađe i dovede Hadžiju, veli mu:
- Tvoja sreća i moja sreća … evo ti žene. De diži, ženo.
Đuza zametnu ruku za leđa, stade uz vreću, postoja dugo, gleda starca. Njemu je iz ruke ispala kašika i kriva velika čobanska britva. Nije joj rekao da se čuva, ako nije time što se uplašio.
- Da vi'š, Hadžija. Nije ti to tara-vara, no snaga, - veli odlučno Halimača - kao trgovac kad hvali dućan.
Žena se polako previ u pasu, obzinu zubima zavezak vreće, i poče polako da je diže. I opet joj vreća sjede na pas. A zatim se okrenu uokrug – jednom, pa drugi put, pa treći, pa sve brže, i samo joj se čuju opanci kako oštro frškaju po zemlji. Ona diže ruke, potkoči vreću i diže je na glavu. Stajala je mirno, sva napeta kao luk. Takni je – i luk će se slomiti. Ono njeno jedino oko gledalo je tvrdo i prodorno.“
Vjerujemo da je Sijarić u Đuzinim sposobnostima simbolično vidio snagu i hrabrost muslimanskog naroda Vranješke doline, koji se bori za svoj opstanak. A možda i svih sandžačkih muslimana. Kim bilir.
Sudbina Sijarevićevih Kolašinaca je bila žalosna: nakon odlaska Bela i Nuška u komitu selo okupiraju žandarmi. Uz pomoć seoskog špijuna Kaplara nastaje mučenje i premlaćivanje preostale grupe izbjeglica. Najgore je prošao starac Iso, otac odbjeglih sinova. Bjegunce zatim na veliko zadovoljstvo Halimače istjeruju iz Rašlja u bestrag.
Za crnogorsko izdanje „Bihoraca“ (Biblioteka „Luča“, Titograd, 1963.) recenziju je napisao Slavko Leovac. Oko toga nećemo puno trošiti mastilo: Leovac u potpunosti nipodaštava Sijarićev književni talent. Spočitava mu kopiranje ako ne i plagiranje ruskih i srpskih pisaca, Andrića, Njegoša i drugih. Spočitava mu također „patetičan“ opis seksualnih akata, što je zaista Leovčev totalni promašaj, jer Sijarić u „Bihorcima“ nije ni patetično niti pornografski opisao nijedan seksualni akt. Opisao je nekoliko seksualnih predigri, veoma erotično i nimalo patetično.
Seksualni akti gore ili dole, recimo ono najvažnije: Slavko Leovac, vođen ideološkim motivima, u svojoj recenziji romana „Bihorci“ ni jedno jedino slovo nije posvetio stradalnicima Vranješke doline, Sijarićevim „Kolašincima“. Za njega su zločini i etničko čišćenje te osramoćene doline normalna pojava, opjevana u Gorskom vijencu i kod vladajućeg srpsko-crnogorskog režima prihvaćena kao modus operandi u vladanju multietničkom državom, Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, u čijem imenu nema ni Bošnjaka ni muslimana.
