Ovogodišnji Davos nije ekonomski forum. On je pozornica jednog čovjeka. Donald Trump je uspio ono što rijetko kome polazi za rukom: da globalnu raspravu o rastu, klimatskim rizicima i nejednakosti svede na pitanje – ko ima pravo posegnuti za tuđim teritorijem ako ima dovoljno sile. Grenland je u toj priči tek metafora. Komad leda, kako ga Trump cinično naziva, ali zapravo komad svijeta bogat mineralima, geopolitičkom pozicijom i simboličkom težinom međunarodnog poretka.

Trump ništa ne radi bez interesa. U tom smislu, njegova „opsesija“ Grenlandom nije hir, nego hladna računica. Ipak, uvjeren sam da je prijetnja vojnom intervencijom bila blef – grub, i opasan, ali blef. Napad na teritorij države članice NATO-a značio bi frontalni udar na savez koji SAD formalno predvode. Član 5. se u Trumpovoj retorici pojavljuje kao batina, ali ne i kao obaveza. Čak i kada bi Amerika posegnula za silom, taj famozni član vjerovatno ne bi bio aktiviran. To je suština trumpizma: sila bez pravila, obaveza bez odgovornosti.

Problem je što taj blef ima realne posljedice. Trump je demonstrirao neviđenu kaubojštinu: prijetnje aneksijama, uvođenje carina kao kaznene ekspedicije, hapšenja predsjednika drugih država, vojne akcije bez međunarodnog legitimiteta. Time čini ono na što je Emmanuel Macron s pravom upozorio – gura svijet u „opasan pomak prema svijetu bez pravila“. Ruši se međunarodni poredak, gazi se međunarodno pravo, obesmišljava Povelja Ujedinjenih nacija, a sama ideja UN-a svodi se na smetnju ambicijama jednog centra moći.

U tom duhu treba čitati i Trumpovu odluku da „kazni“ osam evropskih zemalja – Dansku, Norvešku, Švedsku, Francusku, Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemsku i Finsku – uvođenjem dodatnih carina sve zbog slanja vojnika na Grenland u okviru vježbi. To nije bila sigurnosna mjera, nego demonstracija sile. Posljedica: dovođenje u pitanje samog NATO pakta, uz otvoreno zadovoljstvo u Moskvi. Rusija u ovome vidi potvrdu da Zapad više nije monolitan, da se transatlantsko povjerenje raspada iznutra.

NATO danas očito nije jedinstven. Mark Rutte, generalni sekretar, djeluje oprezno, gotovo ambivalentno, dok većina evropskih lidera – od Ursule von der Leyen, preko Macrona i Starmera, do Kaje Kallas – jasno poručuje: Grenland pripada Grenlanđanima, a suverenitet nije roba. Zanimljivo je da Trump za svoje planove nije dobio ni podršku radikalne desnice s kojom je godinama koketirao: Weidel, Chrupalla, Le Pen, Bardella, Karlsson – svi su se distancirali. To govori da je prešao liniju iza koje počinje politička neodbranjivost.

Kanadski premijer Mark Carney je jasno stao uz Evropu, odbacujući carine i pozivajući na razgovore, dok je Kanada otišla i korak dalje: njene oružane snage su, prvi put u posljednjih stotinu godina, izradile model hipotetičke američke invazije. Sama ta činjenica govori više od hiljadu diplomatskih izjava o dubini krize povjerenja.

Trumpova prijetnja carinama dovela je do suspenzije trgovinskog sporazuma EU–SAD. I to je ključni trenutak: Evropa je prvi put pokazala da je spremna odgovoriti, makar institucionalno. Ipak, kao što se često dešava kod Trumpa, drama je završila naglim obratom. Nakon razgovora s Rutteom, povukao je odluku o carinama, objavio „okvir budućeg sporazuma“ o Grenlandu i Arktiku i predstavio to kao pobjedu za sve. Blef je odradio svoju funkciju.

Ali šteta je već učinjena. Ovo je najgori trenutak u gotovo osamdesetogodišnjoj historiji NATO-a. Evropa, godinama politički i vojni privjesak SAD-a, sada je suočena s golom istinom: oslanjanje na vanjsku silu nije strategija, nego iluzija. Izgradnja vlastitih vojnih kapaciteta, pa čak i evropske vojske bez SAD-a, više nije tabu tema, nego nužnost. Ukrajina je to brutalno ogolila.

Naravno, put Evrope neće biti jednostavan. Italija Giorgie Meloni, Poljska Karola Nawrockog, Mađarska Viktora Orbána – to su unutrašnje kočnice. No većina evropskih država odbija Trumpovu ideju tzv. „Odbora za mir“, tijela koje bi on vodio i koje je, po svojoj logici, direktna alternativa Ujedinjenim nacijama. To nije mirovna inicijativa, nego pokušaj institucionalne privatizacije svjetskog poretka. Države bi, prema nacrtu povelje, morale platiti milijarde za mjesto za stolom, dok bi Trump imao široke ovlasti – kočijaš novog svjetskog poretka.

Rusija oklijeva. Lavrov već daje signale podrške američkim tezama o Grenlandu, ali Putin, kao lider velike sile i narcisoidni rival, teško će pristati da bude junior partner u Trumpovom projektu. Dvadesetak zemalja se zasad priključilo tom „Odboru“, ali važne evropske države – Norveška, Francuska, Slovenija... – rekle su ne.

A Bosna i Hercegovina? Ona se, realno, malo pita. I upravo zato bi bilo mudro da se ne uključuje ni u kakve „odborne“ avanture. Imamo dovoljno problema u vlastitoj kući. No ne treba imati iluzija: ako bi ponuda stigla, srpski dio vlasti bi je dočekao raširenih ruku, iz čistog poltronstva prema Trumpu.

Grenland je, na kraju, više od teritorija. On je lakmus-papir epohe. Pokazao je koliko su krhke institucije, koliko su savezništva uvjetna i koliko brzo „svijet s pravilima“ može skliznuti u svijet sile. Trumpov blef je razotkriven, ali igra se nastavlja. A Evropa, po prvi put nakon dugo vremena, mora odlučiti hoće li ostati objekat tuđih fantazija ili subjekt vlastite sudbine.