Komentari
Iza horizonta: bošnjačka emigracija u Novi svijet prije 1941. godine, autori Faruk Bogućanin i Mahir Dizdar
KAPITALNO DJELO O PRVOM VALU BOŠNJAČKE EMIGRACIJE PREKO OKEANA
|
|
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 18. January 2026. 18:01:54
Nedavno je u Sarajevu predstavljena knjiga Iza horizonta: bošnjačka emigracija u Novi svijet prije 1941. godine, autora Faruka Bogućanina i Mahira Dizdara. Riječ je o prvom sveobuhvatnom i sistematičnom istraživanju ranih migracija Bošnjaka u prekookeanske zemlje, tj. SAD, Kanadu, Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland, u periodu koji je do sada ostajao gotovo potpuno neistražen.
Autori, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a danas nastanjeni u Sjedinjenim Državama, više od dvadeset godina posvetili su arhivskim istraživanjima, terenskom radu i prikupljanju usmenih svjedočanstava. Njihov dugogodišnji trud rezultirao je akademskim djelom koje po prvi put na jednom mjestu objedinjuje ključne podatke, dokumente i priče o bošnjačkim emigrantima s početka 20. stoljeća. Iako su Bogućanin i Dizdar ranije objavljivali pojedinačne članke i istraživačke priloge u elektronskim medijima, ova knjiga predstavlja krunu njihovog rada — temeljnu studiju koja otvara prostor za nova istraživanja i dublje razumijevanje historije bošnjačke dijaspore.
Historijski gledano, nakon austrougarske okupacije i početka deosmanizacije Bosne, Bošnjaci su u periodu prije Drugog svjetskog rata organizirano iseljavali samo prema Turskoj. Taj trend je u osnovi započeo odmah nakon okupacije 1878. godine, intenzivirao se nakon aneksije BiH 1908. godine, a nastavljen je iz Sandžaka, Kosova i Makedonije između dva svjetska rata kao i nakon Drugog svjetskog rata, sve do 1970. godine. Iseljavanje prema zapadu, a posebno u prekookeanske zemlje, bilo je vrlo ograničeno i ekonomski motivisano. Tu se u osnovi radilo o mlađim osobama koji su pokušali otići u neku od zemalja Novog Svijeta, zaraditi nešto novca i vratiti se u domovinu. Prema istraživanju autora, tada se u ove zemlje iselilo nešto više od 2.000 Bošnjaka: 60% iz Hercegovine, 30% iz Bosanske Krajine i 10% iz Prizrenske Župe na Kosovu. Pored njih postoje i pojedinačni slučajevi dolaska Bošnjaka iz Sandžaka i Crnogorskog primorja kao i južnoslavenskih muslimana, Torbeša, iz Makedonije. U jedanaest slučajeva su evidentirani i dolasci bračnih drugova, tj. deset ženskih i jedne muške osobe. Iseljavanje se odvijalo željeznicom do neke od većih evropskih luka gdje je vršeno ukrcavanje na prekookeanske brodove: Trsta i Rijeke u Austro-Ugarskoj; Napolija i Genove u Italiji; Bremena i Hamburga u Njemačkoj; Cherbourga, Le Havrea i Marseillesa u Francuskoj; Patrasa u Grčkoj; Rotterdama u Holandiji; Antwerpena u Belgiji; Liverpoola, Southamptona i Glasgowa u Ujedinjenom Kraljevstvu, i drugih. Također, ovaj period u preko 90% slučajeva karakteriše iseljavanje za SAD, s nekoliko desetina iseljenika za Južnu Ameriku (Argentinu i Urugvaj), nekoliko desetina za Australiju i Novi Zeland, te svega dvije osobe za Kanadu. Autori su pojedinačno evidentirali oko 75% svih iseljenika, odnosno gotovo 1.600 pojedinaca, i njihovi spiskovi su također prikazani u ovoj knjizi. Neka od imena koja su navedena u ovom članku su potvrđena nakon izdavanja knjige tako da je ovo i njihov prvi pomen u javnosti.
Sjedinjene Američke Države
Iseljavanje za SAD je krajem 19. stoljeća i do 1903. g. bilo je pojedinačno. Prvi nezvanični bošnjački imigrant prije 1941. godine je Hasan Omeragić (1863-1960?) iz Gusinja u Sandžaku. Sin je Jusufa Omeragića i Zade Bektešević. Gusinje je u vrijeme njegovog rođenja pripadalo Novopazarskom Sandžaku Bosanskog ejaleta i takvo stanje je trajalo do Berlinskog kongresa 1878. g. Nakon neuspjelog dodjeljivanja Gusinja i Plava Crnoj Gori, ovo područje je uključeno u Pećki sandžak Kosovskog vilajeta (1880-1912). Hasan je došao 2. ili 3. marta 1890. g. u New York, brodom Lombardia koji je plovio iz Napulja za Kanadu, a onda za SAD. U kasnijim useljeničkim dokumentima naveo je da je došao u Pennsylvaniju kod prijatelja Rize Hassana. U New Yorku je najprije obavljao fizičke poslove, a i radio je i kao ulični prodavač. Tu je 1927. g. oženio Mildred Martinovu iz Ukrajine koja je već bila udata za nekog Bodina nakon čega je služila zatvorsku kaznu za bigamiju. Od 1943. g. živio je u Bostonu gdje je radio u restoranu i također bio postolar i čistač cipela. Zadnji dokument iz njegovog života potiče iz 1954. godine. Formalno je promijenio ime u John Hassan. Postoje nepotvrđeni podaci da je umro u blizini Bostona 1960. godine. [1]
Drugi poznati useljenik u SAD je Ibrahim Ljutović iz Hercegovine koji se nastanio u Californiji. Nažalost, jedini dokument koji postoji o njemu je navod u listu Bošnjak iz 1892. g. gdje se govori o njegovom životu u San Franciscu.[3]
Iseljavanje se nastavlja 1901. godine s dolaskom Ibre Saradžića iz Trebinja. Naredne, 1902. godine dolaze samo tri Bošnjaka: Hasan Kurtović, Ahmed Gatačkić i Ahmet Maltez, svi iz Trebinja. Ovi prvi iseljenici se doseljavaju mahom u Californiju. 1903. godine se počinju doseljavati manje grupe Bošnjaka, prvo iz Hercegovine, a potom i iz Krajine. Novi iseljenici iz Hercegovine se nastanjuju u Chicagu i obližnjem Garyju, kao i Californiji gdje obavljaju fizičke poslove, rade u čeličanama, rudnicima, na izgradnji podzemlje željeznice i slično. Za razliku od njih, Krajišnici mahom gravitiraju Pennsylvaniji i okolnim saveznim državama gdje je dominiralo rudarstvo. Neki iseljenici ostaju u New Yorku. Iseljavanja dostiže vrhunac 1907. godine kada u SAD dolazi preko 350 Bošnjaka. To iseljavanja nakratko zastaje aneksijom BiH od strane Austrougarske 1908. godine, da bi se ponovo nastavilo. Nakon Prvog balkanskog rata 1912. g., u SAD počinju pristizati i grupe Bošnjaka iz Prizrenske Župe i Makedonije, uglavnom u Gary u Indiani i Cleveland u Ohiju. Godinu kasnije dolaze i neki Bošnjaci iz južnog Sandžaka i s crnogorskog Primorja. Iseljavanje staje sa Prvim svjetskim ratom 1914. godine. Nakon rata, u međuratnom periodu, dolazi samo do pojedinačnih dolazaka. Jedan dio Bošnjaka iz Chicaga nešto prije 1910. g. prelazi u Montanu gdje su radili u rudnicima srebra. Također, dio Bošnjaka iz Californije prelazi u Arizonu gdje su također radili u rudnicima, a kasnije i na infrastrukturnim projektima. Manji broj Bošnjaka također radi u Milwaukeeju, Detroitu, Leadvilleu u Coloradu i još nekim mjestima.
Jedna od najtragičnijih priča je svakako vezana za četiri Bošnjaka iz sela Ostružnica u blizini Badića u općini Bosanske Krupa: Husein Sivić (40), Ejdo Rekić (38), Ćerim Balkić (26) i Redžo Delalić (25). Oni su se 10. aprila 1912. godine u Engleskoj ukrcali na Titanic, brod u posjedu kompanije White Star Line, koji je iz Southamptona krenuo na svoje djevičansko putovanje u New York. Konačna destinacija im je trebao biti Harrysburg, gradić u Pennsylvaniji, gdje se nalazila veća zajednica krajiških Bošnjaka. Nakon pređene dvije trećine planirane rute, Titanic je udario u ledenu santu i ubrzo je potonuo na dno Atlantika. Od ukupno 2.200 putnika na brodu, svega 700 se uspjelo spasiti čamcima koji su spušteni sa broda. Četiri Bošnjaka, iako su vjerovatno imali pojaseve za spašavanje i uspjeli su iskočiti iz broda, brzo su pogledli zbog hipotermije budući da je temperatura vode bila između -2 i 0 stepeni celzijusa. Sretnike koji su našli mjesta u čamcima spasio je brod Carpathia, tj. plovilo koje je ujedno prevezelo najviše Bošnjaka iz Evrope za SAD prije Prvog svjetskog rata. Vlasnik nastradalog broda, kompanija White Star Line, osnovala je fond za pomoć kojim je poslana jednokratna pomoć porodicama žrtava. Tako su pomoć dobili supruga i troje djece Huseina Sivića, supruga Hanče i četvero djece Ejde Rekića, otac Ćerima Balkića (Mujo) i otac Redže Delalića (Džafo).
Naslovnica New York Timesa od 16. aprila 1912. g. i spisak ukrcanih putnika s imenima četiri Bošnjaka[5]
Bošnjaci SAD-a rano su pristupili organiziranju društvenog života i formiranju humanitarnih organizacija kako bi se međusobno pomagali za slučaj bolesti, povrede i smrti. Tako je u Chicagu već 1906. g. od strane lokalnih hercegovačkih Bošnjaka formirano Uzajamno potpomagajuće društvo „Džemijetul Hajrijje“. Njegovo djelovanje se proširilo i na ostale savezne države gdje je bilo jače prisustvo Bošnjaka, tj. Los Angeles 1908. g., Gary u Indiani 1913. g., Wilpen u Pennsylvaniji 1915. g. i Butte u Montani 1916. g. Ubrzo nakon toga, 1917. godine, Bošnjaci u Los Angelesu osnovali su još jedno dobrototvorno društvo pod imenom Zvijezda. Društvo Džemijetul Hajrije je 1928. godine preraslo u savezno udruženje. Bošnjaci na području Velikih jezera, tj. u Chicagu i Garyju, također su se okupljali u kafečajnicama koje su bile u vlasništvu Trebinjca Smaje Kravića i Gačanina Mustafe Sarića u Chicagu, Gačanina Sulje Hasanbegovića i Stočanina Maše Hairlića u Garyju u Indiani, itd. Neki Bošnjaci su vodili restorane, posjedovali trgovine i slično.
Najveći broj bošnjačkih iseljenika u SAD vratio se je u domovinu. Za razliku od njih, nekoliko stotina njih su odlučili ostati u ovoj zemlji. Veći dio njih su ostali neženje i umrli su kao samci budući da u to vrijeme nije bilo Bošnjakinja, odnosno osoba slične kulture, tradicije i religije s kojima su mogli formirati bračnu zajednicu. Svega nekolicina Bošnjaka je dovela bračne drugove iz domovine, npr. M. Velagić (Krajišnik iz Steeltona u Pennsylvaniji), Hamid Durmišević (Ljubinac iz Los Angelesa), Mustafa Sarić (Gačanin iz Chicaga), Osman Mehmedbašić (Stočanin iz Detroita), Mujko Salman (Stočanin iz Sacramenta u Californiji) i još nekolicina njih. Ostali su se oženili kršćankama sličnog društvenog statusa, uglavnom ženama istočnoevropskog porijekla. 1928. godine bilježimo i prvi bošnjački razvod u SAD-u kada su se razveli Hamid i Pašana Durmišević u Los Angelesu.
Neki emigranti su imali smisla za privredništvo tako da su bili vlasnici kafečajnica, manjih zgrada sa stanovima za izdavanje, restorana i slično. Zaim Sadović iz Trebinja čak je radio i kao inženjer za automobilsku kompaniju General Motors u Detroitu, a kasnije je preselio u Francusku. Smail Čataković iz Cazina bio je veliki sindikalni organizator u Pennsylvaniji. Mujko Salman iz Stoca je kod Sacramenta u Californiji pokrenuo vinariju i ona postoji i danas. Huso Vladavić iz Stoca je u Los Angelesu imao građevinsku firmu i pružao je usluge gradskoj upravi. Arif Dilić iz Gacka bio je rukovodilac u građevinskoj kompaniji Paschen u Chicagu. Prvi bošnjački policajac bio je Gačanin Salih Hasanbegović u Garyju u Indiani.
Među rijetkim fakultetski obrazovanim Bošnjacima u SAD-u iz tog doba bili su Ragib Karamehmedović iz Trebinja, živio u Chicagu, i Hivzo Hadžiselimović iz Kotor Varoši, radio kao glumac u Los Angelesu, a umro u Jugoslaviji. Ulfeta Sarić, r. Tanović iz Gacka, koja se pridružila mužu 1929. godine, završila je žensku gimnaziju u Mostaru sredinom 1920-ih godina. Među neformalnim bošnjačkim imamima iz tog perioda nalaze se braća Alija i Munib Krehić iz Ljubuškog.
Zadnji živi emigrant u SAD iz ovog perioda bio je Bajro Selimović iz Bileće koji se doselio 1938. g. u Chicago kod svog amidže, Šućrije Selimovića, a umro je 2006. godine u 83-oj godini života. Zadnja preživjela žena emigrant, član zajednice, bila je Helen Grzybek, jugoslavenska Poljakinja, učiteljica iz Kalinovika koju je u SAD 1939. godine doveo Adam-Asim Dilić, u SAD-u rođeni sin Gačanina, Arifa Dilića. Umrla je u okolini Chicaga 2011. godine u 100-oj godini života.
Kanada
Kanada je nekoliko decenija bila tranzitno područje za desetine Bošnjaka koji su se nastanjivali u SAD-u. Brodovi bi nekada prvo dolazili do kanadskih luka poput Halifaxa, Montreala i Quebeca, a potom bi skretali u New York ili bi putnici kopnenim prevozom prelazili granicu u dolazili u New York. Desetine Bošnjaka su početkom druge decenije 20. stoljeća radili u Montani i okolnim saveznim državama u rudnicima, šumskoj industriji i potom na infrastrukturnim projektima. Neki od njih su 1912. i 1913. godine prelazili kanadsku granicu i radili na sezonskim poslovima. Međutim, svi bi se potom vraćali u SAD gdje su nastavljali život.
Jedina dva evidentirana slučaja doseljavanja u Kanadu su u međuratnom periodu. Prvo je 1925. g. došao Jusuf Šlaković iz Bara na crnogorskom Primorju, najprije u Yorkton u Saskatchewanu, a potom u Vancouver u British Columbiji. Šlaković je završio nižu gimnaziju u Podgorici, a potom Trgovačku akademiju u Beogradu. U Kanadi je boravio nekoliko godina. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata, bio je općinski službenik kao i predsjednik Općine Mrkojevići. Tokom rata, bio je predsjednik NOO općine Bar. Po završetku rata, biran je za poslanika Republičkog Vijeća Narodne Skupštine NR Crne Gore.[6] Osim njega, u Kanadu je 1928. godine doselio i Meho Hebib iz Gacka. Najprije je živio u Torontu, a potom u Sudburyju na sjeveru Ontarija gdje je radio u rudniku. Bio je prohrvatski orijentisan nakon Drugog svjetskog rata, a usko je sarađivao s nekim poslijeratnih iseljenicima u SAD-u. Bio je oženjen Hrvaticom i ukopan je u Sudburyju.
Južna Amerika
Iseljavanje Bošnjaka u Južnu Ameriku bilo je vrlo ograničeno u ovom periodu. Do zemalja ovog kontinenta dolazilo se početkom 20. stoljeća za više od 30 dana i mali broj naših ljudi odlučio se za pečalbu na ovo područje. Autoru su uspjeli identificirati svega četrdesetak slučajeva doseljavanja iz Hercegovine, Krajine, Prizrenske Župe na Kosovu i Makedonije. Pretpostavljamo da je stvarni broj naših iseljenika u Južnu Ameriku u ovom periodu barem dva puta veći. Jedine dvije useljeničke zemlje za naše sunarodnike bile su Argentina i Urugvaj. Naši iseljenici su obavljali fizičke poslove, radili u lukama, na poljoprivrednim poslovima i slično. Najveći broj njih se vratio u domovinu. Neki su ostali, poput braće Adema i Osmana Bojčića iz Vojevića kod Ravnog u nekadašnjoj općini Trebinje, a umrli su u gradiću Salta na sjeveru Argentine.
Australija i Novi Zeland
Iako je putovanje do najudaljenijih dijelova zemaljske kugle, poput Australije i Novog Zelanda, trajalo preko 40 dana, to nije zastrašilo neke Bošnjake da se otisnu na ovaj kontinent. Putovanje se uglavnom odvijalo iz neke od evropskih luka, preko Mediterana, Sueckog kanala i Indijskog okeana. Autoru su uspjeli identificirati imenično preko dvadeset Bošnjaka u ove dvije države, tj. većinu njih na Novom Zelandu i svega nekoliko slučajeva u Australiji.
Prvi Bošnjaci su došli su iz Trebinja na Novi Zeland novembra 1904. g. Njih dvanaest ili trinaest se ukrcalo na brod Barbarossa u Napoliju u Italiji i iskrcali su se u Sydneyu u Australiji da bi potom prešli u Auckland na Novom Zelandu. Zajedno sa svojim komšijama, dalmatinskim Hrvatima, radili su na poljima kauri drveta iz kog se vadila smola koja se koristila u industrijske svrhe. Njima se 1906. g. pridružila grupa od još pet Trebinjaca. U njoj je bio najpoznatiji Mustafa Fetahagić. On je 1907. g. protestirao pred novozelandskim vlastima insistirajući da se Bošnjaci pred njihovim sudovima mogu pojavljivati s fesom na glavi. Fetahagić je dobio i podršku austrougarskog konzula na Novom Zelandu. Ova grupacija se održala svega nekoliko godina. Osman Fetahagić, Mehmed Čapin i Lutvija Volić su 1905. godine preko Pacifika prešli u San Francisco u Californiji, a potom u Chicago i Garyu na području Velikih jezera. Drugi su se vratili u domovinu ili su prešli u Australiju. Tako je i Mustafa Fetahagić prešao u pokrajinu Queensland u Australiji. Zbog austrougarskih simpatija, oduzeto mu je australijsko državljanstvo 1919. g. i potom je protjeran iz zemlje. Umro je u ratnom prognaništvu u Gračanici kod Tuzle 1943. godine.
U Australiju se je direktno doselilo nekoliko Bošnjaka. Među njima je i Munib Zupčević iz Čičeva kod Trebinja koji je doselio 1924. godine, a 1937. g. je iz domovine doveo suprugu, Rahimu. Većina Bošnjaka u Australiji je živjela u pokrajini Queensland gdje su radili na sječi šećerne trske, poljoprivrednim radovima i slično. Gore navedeni Zupčevići držali su i kafani, a potom i prodavnicu hrane.
Svaka dobra integracija se završi asimilacijom
Autori su na kraju knjigu posebnu pažnju skrenuli na problem neizbježne asimilacije u otvorenim društvima zapadnog svijeta. Budući da su ona uspostavljena na sistemu vrijednosti kršćanskih društava zapadne i južne Evrope, to se u njima vrši homogenizacija oko dominantne društvene grupacije, tj. potomaka zapadno- i južnoevropskih kršćana. Ovaj proces je postepen, multigeneracijski, ali je, za sada, nezaustavljiv. Posebni gubitnici u ovom procesu su manjinske nekršćanske vjerske i kulturne zajednice koje vremenom doživljavaju potpun i katastrofalan gubitak identiteta (muslimani, budisti, jevreji, itd.). Najprije dolazi do gubitka jezika, potom kulture i tradicije, a na kraju se gubi i religija. Autori su izvršili detaljnu rekonstrukciju porodičnih stabala desetina Bošnjaka koji su u periodu prije Drugog svjetskog rata zasnovali porodice u ovim društvima. Nažalost, biološko potomstvo niti jednog od njih danas ne baštini jezik, kulturu, tradiciju ili religiju svojih bošnjačkih predaka.
Drugi val migracije u prekookeanske zemlje
Bogućanin i Dizdar trenutno rade i na knjizi o drugom valu emigracije Bošnjaka u prekookeanske zemlje poslije Drugog svjetskog rata i ona bi trebala ugledati svjetlost dana na ljeto 2026. godine s planiranom promocijom u Sarajevu. Za razliku od prvog vala emigracije koji je bio geografski ograničen, drugi val je bio političke prirode i u njemu su učestvovale osobe iz svih autohtonih bošnjačkih krajeva, gradova i sela, iz svih društvenih slojeva, te s balansiranijim iseljavanjem u različite dijelove svijeta. Knjiga na nekih 500 stranica će također sadržavati detaljne spiskove putnika u sve prekookeanske zemlje, tj. ukupno nekih 1.000 imena za koje se smatra da predstavljaju barem 50% svih bošnjačkih prekookeanskih iseljenika u tom periodu. Bošnjački iseljenici iz ovog perioda su se iseljavali za Kanadu, SAD, Argentinu, Čile, Brazil, Boliviju, Peru, Venecuelu, Australiju, Novi Zeland i Novu Kaledoniju. Autori su također obradili bošnjačku iseljeničku zajednicu na Bliskom Istoku u postratnom periodu (Sirija, Liban, Palestina), budući da su mnogi od tih emigranata naknadno iselili u prekookeanske zemlje.
FUSSNOTE:
1] National Archives of Kansas City. Dokument br. A5479574. Nažalost, detalji dolaska poput datuma i godine i imena broda su još uvijek pod upitnikom budući da je ne postoji originalni brodski manifest i gore navedeni podaci su zasnovani na izjavi g-dina Omeragića državnim vlastima. Autori pretpostavljaju da bi stvarna godina rođenja mogla biti oko 1875. g., a da je vjerovatnija godina dolaska kraj 1890-ih godina.
2] Ibid.
3] Bošnjak. List za politiku, pouku i zabavu. Broj 6. 11. februar 1892. g.
4] Ibid
5] Newspapers.com. The New York Times, Tue, Apr 16, 1912, str. 1. Također, Ancestry.com. UK, RMS Titanic, Outward Passenger List, 1912 [database on-line]. Provo, UT, USA.
6] Adžić Novak. Iz barske baštine (12). Radio Bar. https://barinfo.me/mr-novak-adzic-iz-barske-bastine-12/.
6] Ancestry.com. U.S., Naturalization Records, 1840-1957 [database on-line]. Lehi, UT, USA. Također. Findagrave.com.
Autori, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a danas nastanjeni u Sjedinjenim Državama, više od dvadeset godina posvetili su arhivskim istraživanjima, terenskom radu i prikupljanju usmenih svjedočanstava. Njihov dugogodišnji trud rezultirao je akademskim djelom koje po prvi put na jednom mjestu objedinjuje ključne podatke, dokumente i priče o bošnjačkim emigrantima s početka 20. stoljeća. Iako su Bogućanin i Dizdar ranije objavljivali pojedinačne članke i istraživačke priloge u elektronskim medijima, ova knjiga predstavlja krunu njihovog rada — temeljnu studiju koja otvara prostor za nova istraživanja i dublje razumijevanje historije bošnjačke dijaspore.
 Trend iseljavanja Bošnjaka u prekookeanske zemlje prije Drugog svjetskog rata |
Historijski gledano, nakon austrougarske okupacije i početka deosmanizacije Bosne, Bošnjaci su u periodu prije Drugog svjetskog rata organizirano iseljavali samo prema Turskoj. Taj trend je u osnovi započeo odmah nakon okupacije 1878. godine, intenzivirao se nakon aneksije BiH 1908. godine, a nastavljen je iz Sandžaka, Kosova i Makedonije između dva svjetska rata kao i nakon Drugog svjetskog rata, sve do 1970. godine. Iseljavanje prema zapadu, a posebno u prekookeanske zemlje, bilo je vrlo ograničeno i ekonomski motivisano. Tu se u osnovi radilo o mlađim osobama koji su pokušali otići u neku od zemalja Novog Svijeta, zaraditi nešto novca i vratiti se u domovinu. Prema istraživanju autora, tada se u ove zemlje iselilo nešto više od 2.000 Bošnjaka: 60% iz Hercegovine, 30% iz Bosanske Krajine i 10% iz Prizrenske Župe na Kosovu. Pored njih postoje i pojedinačni slučajevi dolaska Bošnjaka iz Sandžaka i Crnogorskog primorja kao i južnoslavenskih muslimana, Torbeša, iz Makedonije. U jedanaest slučajeva su evidentirani i dolasci bračnih drugova, tj. deset ženskih i jedne muške osobe. Iseljavanje se odvijalo željeznicom do neke od većih evropskih luka gdje je vršeno ukrcavanje na prekookeanske brodove: Trsta i Rijeke u Austro-Ugarskoj; Napolija i Genove u Italiji; Bremena i Hamburga u Njemačkoj; Cherbourga, Le Havrea i Marseillesa u Francuskoj; Patrasa u Grčkoj; Rotterdama u Holandiji; Antwerpena u Belgiji; Liverpoola, Southamptona i Glasgowa u Ujedinjenom Kraljevstvu, i drugih. Također, ovaj period u preko 90% slučajeva karakteriše iseljavanje za SAD, s nekoliko desetina iseljenika za Južnu Ameriku (Argentinu i Urugvaj), nekoliko desetina za Australiju i Novi Zeland, te svega dvije osobe za Kanadu. Autori su pojedinačno evidentirali oko 75% svih iseljenika, odnosno gotovo 1.600 pojedinaca, i njihovi spiskovi su također prikazani u ovoj knjizi. Neka od imena koja su navedena u ovom članku su potvrđena nakon izdavanja knjige tako da je ovo i njihov prvi pomen u javnosti.
 Luka u Trstu početkom 20. stoljeća (izvor: Progetto.cz, Republica Ceca) |
Iseljavanje za SAD je krajem 19. stoljeća i do 1903. g. bilo je pojedinačno. Prvi nezvanični bošnjački imigrant prije 1941. godine je Hasan Omeragić (1863-1960?) iz Gusinja u Sandžaku. Sin je Jusufa Omeragića i Zade Bektešević. Gusinje je u vrijeme njegovog rođenja pripadalo Novopazarskom Sandžaku Bosanskog ejaleta i takvo stanje je trajalo do Berlinskog kongresa 1878. g. Nakon neuspjelog dodjeljivanja Gusinja i Plava Crnoj Gori, ovo područje je uključeno u Pećki sandžak Kosovskog vilajeta (1880-1912). Hasan je došao 2. ili 3. marta 1890. g. u New York, brodom Lombardia koji je plovio iz Napulja za Kanadu, a onda za SAD. U kasnijim useljeničkim dokumentima naveo je da je došao u Pennsylvaniju kod prijatelja Rize Hassana. U New Yorku je najprije obavljao fizičke poslove, a i radio je i kao ulični prodavač. Tu je 1927. g. oženio Mildred Martinovu iz Ukrajine koja je već bila udata za nekog Bodina nakon čega je služila zatvorsku kaznu za bigamiju. Od 1943. g. živio je u Bostonu gdje je radio u restoranu i također bio postolar i čistač cipela. Zadnji dokument iz njegovog života potiče iz 1954. godine. Formalno je promijenio ime u John Hassan. Postoje nepotvrđeni podaci da je umro u blizini Bostona 1960. godine. [1]
 |
Drugi poznati useljenik u SAD je Ibrahim Ljutović iz Hercegovine koji se nastanio u Californiji. Nažalost, jedini dokument koji postoji o njemu je navod u listu Bošnjak iz 1892. g. gdje se govori o njegovom životu u San Franciscu.[3]
 |
Iseljavanje se nastavlja 1901. godine s dolaskom Ibre Saradžića iz Trebinja. Naredne, 1902. godine dolaze samo tri Bošnjaka: Hasan Kurtović, Ahmed Gatačkić i Ahmet Maltez, svi iz Trebinja. Ovi prvi iseljenici se doseljavaju mahom u Californiju. 1903. godine se počinju doseljavati manje grupe Bošnjaka, prvo iz Hercegovine, a potom i iz Krajine. Novi iseljenici iz Hercegovine se nastanjuju u Chicagu i obližnjem Garyju, kao i Californiji gdje obavljaju fizičke poslove, rade u čeličanama, rudnicima, na izgradnji podzemlje željeznice i slično. Za razliku od njih, Krajišnici mahom gravitiraju Pennsylvaniji i okolnim saveznim državama gdje je dominiralo rudarstvo. Neki iseljenici ostaju u New Yorku. Iseljavanja dostiže vrhunac 1907. godine kada u SAD dolazi preko 350 Bošnjaka. To iseljavanja nakratko zastaje aneksijom BiH od strane Austrougarske 1908. godine, da bi se ponovo nastavilo. Nakon Prvog balkanskog rata 1912. g., u SAD počinju pristizati i grupe Bošnjaka iz Prizrenske Župe i Makedonije, uglavnom u Gary u Indiani i Cleveland u Ohiju. Godinu kasnije dolaze i neki Bošnjaci iz južnog Sandžaka i s crnogorskog Primorja. Iseljavanje staje sa Prvim svjetskim ratom 1914. godine. Nakon rata, u međuratnom periodu, dolazi samo do pojedinačnih dolazaka. Jedan dio Bošnjaka iz Chicaga nešto prije 1910. g. prelazi u Montanu gdje su radili u rudnicima srebra. Također, dio Bošnjaka iz Californije prelazi u Arizonu gdje su također radili u rudnicima, a kasnije i na infrastrukturnim projektima. Manji broj Bošnjaka također radi u Milwaukeeju, Detroitu, Leadvilleu u Coloradu i još nekim mjestima.
 |
Jedna od najtragičnijih priča je svakako vezana za četiri Bošnjaka iz sela Ostružnica u blizini Badića u općini Bosanske Krupa: Husein Sivić (40), Ejdo Rekić (38), Ćerim Balkić (26) i Redžo Delalić (25). Oni su se 10. aprila 1912. godine u Engleskoj ukrcali na Titanic, brod u posjedu kompanije White Star Line, koji je iz Southamptona krenuo na svoje djevičansko putovanje u New York. Konačna destinacija im je trebao biti Harrysburg, gradić u Pennsylvaniji, gdje se nalazila veća zajednica krajiških Bošnjaka. Nakon pređene dvije trećine planirane rute, Titanic je udario u ledenu santu i ubrzo je potonuo na dno Atlantika. Od ukupno 2.200 putnika na brodu, svega 700 se uspjelo spasiti čamcima koji su spušteni sa broda. Četiri Bošnjaka, iako su vjerovatno imali pojaseve za spašavanje i uspjeli su iskočiti iz broda, brzo su pogledli zbog hipotermije budući da je temperatura vode bila između -2 i 0 stepeni celzijusa. Sretnike koji su našli mjesta u čamcima spasio je brod Carpathia, tj. plovilo koje je ujedno prevezelo najviše Bošnjaka iz Evrope za SAD prije Prvog svjetskog rata. Vlasnik nastradalog broda, kompanija White Star Line, osnovala je fond za pomoć kojim je poslana jednokratna pomoć porodicama žrtava. Tako su pomoć dobili supruga i troje djece Huseina Sivića, supruga Hanče i četvero djece Ejde Rekića, otac Ćerima Balkića (Mujo) i otac Redže Delalića (Džafo).
 |  |
Naslovnica New York Timesa od 16. aprila 1912. g. i spisak ukrcanih putnika s imenima četiri Bošnjaka[5]
Bošnjaci SAD-a rano su pristupili organiziranju društvenog života i formiranju humanitarnih organizacija kako bi se međusobno pomagali za slučaj bolesti, povrede i smrti. Tako je u Chicagu već 1906. g. od strane lokalnih hercegovačkih Bošnjaka formirano Uzajamno potpomagajuće društvo „Džemijetul Hajrijje“. Njegovo djelovanje se proširilo i na ostale savezne države gdje je bilo jače prisustvo Bošnjaka, tj. Los Angeles 1908. g., Gary u Indiani 1913. g., Wilpen u Pennsylvaniji 1915. g. i Butte u Montani 1916. g. Ubrzo nakon toga, 1917. godine, Bošnjaci u Los Angelesu osnovali su još jedno dobrototvorno društvo pod imenom Zvijezda. Društvo Džemijetul Hajrije je 1928. godine preraslo u savezno udruženje. Bošnjaci na području Velikih jezera, tj. u Chicagu i Garyju, također su se okupljali u kafečajnicama koje su bile u vlasništvu Trebinjca Smaje Kravića i Gačanina Mustafe Sarića u Chicagu, Gačanina Sulje Hasanbegovića i Stočanina Maše Hairlića u Garyju u Indiani, itd. Neki Bošnjaci su vodili restorane, posjedovali trgovine i slično.
Najveći broj bošnjačkih iseljenika u SAD vratio se je u domovinu. Za razliku od njih, nekoliko stotina njih su odlučili ostati u ovoj zemlji. Veći dio njih su ostali neženje i umrli su kao samci budući da u to vrijeme nije bilo Bošnjakinja, odnosno osoba slične kulture, tradicije i religije s kojima su mogli formirati bračnu zajednicu. Svega nekolicina Bošnjaka je dovela bračne drugove iz domovine, npr. M. Velagić (Krajišnik iz Steeltona u Pennsylvaniji), Hamid Durmišević (Ljubinac iz Los Angelesa), Mustafa Sarić (Gačanin iz Chicaga), Osman Mehmedbašić (Stočanin iz Detroita), Mujko Salman (Stočanin iz Sacramenta u Californiji) i još nekolicina njih. Ostali su se oženili kršćankama sličnog društvenog statusa, uglavnom ženama istočnoevropskog porijekla. 1928. godine bilježimo i prvi bošnjački razvod u SAD-u kada su se razveli Hamid i Pašana Durmišević u Los Angelesu.
 Članovi društva Džemijjetul Hajrije u Chicagu 1923. godine (izvor: r.a. Muharem Zulfić) |
Neki emigranti su imali smisla za privredništvo tako da su bili vlasnici kafečajnica, manjih zgrada sa stanovima za izdavanje, restorana i slično. Zaim Sadović iz Trebinja čak je radio i kao inženjer za automobilsku kompaniju General Motors u Detroitu, a kasnije je preselio u Francusku. Smail Čataković iz Cazina bio je veliki sindikalni organizator u Pennsylvaniji. Mujko Salman iz Stoca je kod Sacramenta u Californiji pokrenuo vinariju i ona postoji i danas. Huso Vladavić iz Stoca je u Los Angelesu imao građevinsku firmu i pružao je usluge gradskoj upravi. Arif Dilić iz Gacka bio je rukovodilac u građevinskoj kompaniji Paschen u Chicagu. Prvi bošnjački policajac bio je Gačanin Salih Hasanbegović u Garyju u Indiani.
Među rijetkim fakultetski obrazovanim Bošnjacima u SAD-u iz tog doba bili su Ragib Karamehmedović iz Trebinja, živio u Chicagu, i Hivzo Hadžiselimović iz Kotor Varoši, radio kao glumac u Los Angelesu, a umro u Jugoslaviji. Ulfeta Sarić, r. Tanović iz Gacka, koja se pridružila mužu 1929. godine, završila je žensku gimnaziju u Mostaru sredinom 1920-ih godina. Među neformalnim bošnjačkim imamima iz tog perioda nalaze se braća Alija i Munib Krehić iz Ljubuškog.
Zadnji živi emigrant u SAD iz ovog perioda bio je Bajro Selimović iz Bileće koji se doselio 1938. g. u Chicago kod svog amidže, Šućrije Selimovića, a umro je 2006. godine u 83-oj godini života. Zadnja preživjela žena emigrant, član zajednice, bila je Helen Grzybek, jugoslavenska Poljakinja, učiteljica iz Kalinovika koju je u SAD 1939. godine doveo Adam-Asim Dilić, u SAD-u rođeni sin Gačanina, Arifa Dilića. Umrla je u okolini Chicaga 2011. godine u 100-oj godini života.
Kanada je nekoliko decenija bila tranzitno područje za desetine Bošnjaka koji su se nastanjivali u SAD-u. Brodovi bi nekada prvo dolazili do kanadskih luka poput Halifaxa, Montreala i Quebeca, a potom bi skretali u New York ili bi putnici kopnenim prevozom prelazili granicu u dolazili u New York. Desetine Bošnjaka su početkom druge decenije 20. stoljeća radili u Montani i okolnim saveznim državama u rudnicima, šumskoj industriji i potom na infrastrukturnim projektima. Neki od njih su 1912. i 1913. godine prelazili kanadsku granicu i radili na sezonskim poslovima. Međutim, svi bi se potom vraćali u SAD gdje su nastavljali život.
Jedina dva evidentirana slučaja doseljavanja u Kanadu su u međuratnom periodu. Prvo je 1925. g. došao Jusuf Šlaković iz Bara na crnogorskom Primorju, najprije u Yorkton u Saskatchewanu, a potom u Vancouver u British Columbiji. Šlaković je završio nižu gimnaziju u Podgorici, a potom Trgovačku akademiju u Beogradu. U Kanadi je boravio nekoliko godina. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata, bio je općinski službenik kao i predsjednik Općine Mrkojevići. Tokom rata, bio je predsjednik NOO općine Bar. Po završetku rata, biran je za poslanika Republičkog Vijeća Narodne Skupštine NR Crne Gore.[6] Osim njega, u Kanadu je 1928. godine doselio i Meho Hebib iz Gacka. Najprije je živio u Torontu, a potom u Sudburyju na sjeveru Ontarija gdje je radio u rudniku. Bio je prohrvatski orijentisan nakon Drugog svjetskog rata, a usko je sarađivao s nekim poslijeratnih iseljenicima u SAD-u. Bio je oženjen Hrvaticom i ukopan je u Sudburyju.
 |
Iseljavanje Bošnjaka u Južnu Ameriku bilo je vrlo ograničeno u ovom periodu. Do zemalja ovog kontinenta dolazilo se početkom 20. stoljeća za više od 30 dana i mali broj naših ljudi odlučio se za pečalbu na ovo područje. Autoru su uspjeli identificirati svega četrdesetak slučajeva doseljavanja iz Hercegovine, Krajine, Prizrenske Župe na Kosovu i Makedonije. Pretpostavljamo da je stvarni broj naših iseljenika u Južnu Ameriku u ovom periodu barem dva puta veći. Jedine dvije useljeničke zemlje za naše sunarodnike bile su Argentina i Urugvaj. Naši iseljenici su obavljali fizičke poslove, radili u lukama, na poljoprivrednim poslovima i slično. Najveći broj njih se vratio u domovinu. Neki su ostali, poput braće Adema i Osmana Bojčića iz Vojevića kod Ravnog u nekadašnjoj općini Trebinje, a umrli su u gradiću Salta na sjeveru Argentine.
 |
Iako je putovanje do najudaljenijih dijelova zemaljske kugle, poput Australije i Novog Zelanda, trajalo preko 40 dana, to nije zastrašilo neke Bošnjake da se otisnu na ovaj kontinent. Putovanje se uglavnom odvijalo iz neke od evropskih luka, preko Mediterana, Sueckog kanala i Indijskog okeana. Autoru su uspjeli identificirati imenično preko dvadeset Bošnjaka u ove dvije države, tj. većinu njih na Novom Zelandu i svega nekoliko slučajeva u Australiji.
Prvi Bošnjaci su došli su iz Trebinja na Novi Zeland novembra 1904. g. Njih dvanaest ili trinaest se ukrcalo na brod Barbarossa u Napoliju u Italiji i iskrcali su se u Sydneyu u Australiji da bi potom prešli u Auckland na Novom Zelandu. Zajedno sa svojim komšijama, dalmatinskim Hrvatima, radili su na poljima kauri drveta iz kog se vadila smola koja se koristila u industrijske svrhe. Njima se 1906. g. pridružila grupa od još pet Trebinjaca. U njoj je bio najpoznatiji Mustafa Fetahagić. On je 1907. g. protestirao pred novozelandskim vlastima insistirajući da se Bošnjaci pred njihovim sudovima mogu pojavljivati s fesom na glavi. Fetahagić je dobio i podršku austrougarskog konzula na Novom Zelandu. Ova grupacija se održala svega nekoliko godina. Osman Fetahagić, Mehmed Čapin i Lutvija Volić su 1905. godine preko Pacifika prešli u San Francisco u Californiji, a potom u Chicago i Garyu na području Velikih jezera. Drugi su se vratili u domovinu ili su prešli u Australiju. Tako je i Mustafa Fetahagić prešao u pokrajinu Queensland u Australiji. Zbog austrougarskih simpatija, oduzeto mu je australijsko državljanstvo 1919. g. i potom je protjeran iz zemlje. Umro je u ratnom prognaništvu u Gračanici kod Tuzle 1943. godine.
U Australiju se je direktno doselilo nekoliko Bošnjaka. Među njima je i Munib Zupčević iz Čičeva kod Trebinja koji je doselio 1924. godine, a 1937. g. je iz domovine doveo suprugu, Rahimu. Većina Bošnjaka u Australiji je živjela u pokrajini Queensland gdje su radili na sječi šećerne trske, poljoprivrednim radovima i slično. Gore navedeni Zupčevići držali su i kafani, a potom i prodavnicu hrane.
 Mustafa Fetahagić u australijskom zatvoru 1919. godine (izvor: National Archives of Australia) |
Autori su na kraju knjigu posebnu pažnju skrenuli na problem neizbježne asimilacije u otvorenim društvima zapadnog svijeta. Budući da su ona uspostavljena na sistemu vrijednosti kršćanskih društava zapadne i južne Evrope, to se u njima vrši homogenizacija oko dominantne društvene grupacije, tj. potomaka zapadno- i južnoevropskih kršćana. Ovaj proces je postepen, multigeneracijski, ali je, za sada, nezaustavljiv. Posebni gubitnici u ovom procesu su manjinske nekršćanske vjerske i kulturne zajednice koje vremenom doživljavaju potpun i katastrofalan gubitak identiteta (muslimani, budisti, jevreji, itd.). Najprije dolazi do gubitka jezika, potom kulture i tradicije, a na kraju se gubi i religija. Autori su izvršili detaljnu rekonstrukciju porodičnih stabala desetina Bošnjaka koji su u periodu prije Drugog svjetskog rata zasnovali porodice u ovim društvima. Nažalost, biološko potomstvo niti jednog od njih danas ne baštini jezik, kulturu, tradiciju ili religiju svojih bošnjačkih predaka.
 |
Bogućanin i Dizdar trenutno rade i na knjizi o drugom valu emigracije Bošnjaka u prekookeanske zemlje poslije Drugog svjetskog rata i ona bi trebala ugledati svjetlost dana na ljeto 2026. godine s planiranom promocijom u Sarajevu. Za razliku od prvog vala emigracije koji je bio geografski ograničen, drugi val je bio političke prirode i u njemu su učestvovale osobe iz svih autohtonih bošnjačkih krajeva, gradova i sela, iz svih društvenih slojeva, te s balansiranijim iseljavanjem u različite dijelove svijeta. Knjiga na nekih 500 stranica će također sadržavati detaljne spiskove putnika u sve prekookeanske zemlje, tj. ukupno nekih 1.000 imena za koje se smatra da predstavljaju barem 50% svih bošnjačkih prekookeanskih iseljenika u tom periodu. Bošnjački iseljenici iz ovog perioda su se iseljavali za Kanadu, SAD, Argentinu, Čile, Brazil, Boliviju, Peru, Venecuelu, Australiju, Novi Zeland i Novu Kaledoniju. Autori su također obradili bošnjačku iseljeničku zajednicu na Bliskom Istoku u postratnom periodu (Sirija, Liban, Palestina), budući da su mnogi od tih emigranata naknadno iselili u prekookeanske zemlje.
 Knjiga o drugom valu emigracije u pripremi |
FUSSNOTE:
1] National Archives of Kansas City. Dokument br. A5479574. Nažalost, detalji dolaska poput datuma i godine i imena broda su još uvijek pod upitnikom budući da je ne postoji originalni brodski manifest i gore navedeni podaci su zasnovani na izjavi g-dina Omeragića državnim vlastima. Autori pretpostavljaju da bi stvarna godina rođenja mogla biti oko 1875. g., a da je vjerovatnija godina dolaska kraj 1890-ih godina.
2] Ibid.
3] Bošnjak. List za politiku, pouku i zabavu. Broj 6. 11. februar 1892. g.
4] Ibid
5] Newspapers.com. The New York Times, Tue, Apr 16, 1912, str. 1. Također, Ancestry.com. UK, RMS Titanic, Outward Passenger List, 1912 [database on-line]. Provo, UT, USA.
6] Adžić Novak. Iz barske baštine (12). Radio Bar. https://barinfo.me/mr-novak-adzic-iz-barske-bastine-12/.
6] Ancestry.com. U.S., Naturalization Records, 1840-1957 [database on-line]. Lehi, UT, USA. Također. Findagrave.com.
