Neku noć poziv iz Amerike, tačnije sa verande njegove kuće, Charlotte, Sjeverna Karolina. Zove Ibrahim B. rodom iz Kotor Varoši, zaljubljenik lijepe bosanske riječi. Svojim baritonom, nakon pozdrava reče.
- Slušaj me sad. Ponovi opet o sebi sve pa nastavlja a da pitanju nema mjesta. Ono lani kada sam dolazio u Bosnu, sjeo ja u Gradsku kafanu u Zenici. Uz kahvu ja kontam, kako upoznati pisca. Tu je velim!

Ustajem i vidim zgradu pozorišta. Sjetih se jedne promocije knjige, on promotor baš tu u bašči pozorišta, onako u blijedim hlačama i još bljeđoj košulji, recituje stihove. Predstavim se portiru na ulazu u pozorište i odmah pitam, zna li kako mogu doći do pisca? Said Šteta, tu je negdje...

- Nikad čuo! Otrese portir i samo dodade, eto ti tamo biblioteka pa ga tamo traži.

Nađem ja ulaz u biblioteku a tamo dvije žene. Jedna, čini se razborita, ova druga baš se i ne čini.
- Dobar dan. Ja sam Ibrahim, dolazim iz Amerike i htio bih upoznati pisca. Said Šteta se zove.
Nisam do kraja ni izgovorio ime pisca a ona druga veli.

- Nikad čula! Još me pita hoću li se učlaniti u biblioteku. Objasnim da ovdje nemam adresu i da sam još u Americi, da tamo živim a ovdje sam samo danas. Ona sve to ignoriše i kao nema veze, mogu se ja učlaniti. Ona što se činila razboritom, zagleda me i veli da ne zna koga tražim ali da upitam direktora, možda on zna. Odlazim za njom između polica sa knjigama. Ulazimo u kancelariju i ja se opet predstavljam. Ja sam Ibrahim, rodom iz Kotor Varoši, dolazim iz Amerike u Bosnu i htio bih upoznati pisca. Said Šteta se zove...
- Iz Kotor Varoši? Presijeca me upitno direktor i nastavlja. Znaš li Alagu, igrao dobro košarku?
- Znam! Velim ja njemu. Ali nisam ovdje zbog Alage. Htio bih upoznati pisca. Imate li kontakt?
- A znaš li da je Alaga umro? Nastavlja čovjek za koga žene rekoše da je direktor, kao da ništa ne pitam.
- Ma ne znam bolan. U Zenici sam danas i vraćam se za Ameriku. Imate li kontakt ili nemate?

Čovjek napokon vadi mobitel i dade mi broj telefona. Tu malo zastaje Ibrahim pa onda nastavlja priču o književnosti i nekim ljudima. Pričamo o rahmetli Isnamu Taljiću. Njemu je u Ameriku poslao knjigu “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke”, zavezanu kanapom. A meni je godinama u noći ostavljao poruke na moje rukopise. Malo je spavao pa je čitao, bodrio me i ispravljao kada bi nalazio neku riječ da nije bosanska. Još mi Ibrahim reče da će potražiti pisca u njegovom rodnom selu Gorica kod Konjica. Tako razgovor potraja do kasno. Said Šteta je tamo, pomislih ali ništa mu ne rekoh. Ili je u kućici dolje pored jezera ili je gore iznad sela. Isto se zove Jezero, samo su gore mezarluci. Ostadoh budan zadugo. Uzmem svoju prvu zbirku poezije, onako siromašno izdanje, baš ratno, ali prvo, pa me vezuje uspomenama.
“Gorda tuga i ljubav, oznake su ljudskog i pjesničkog senzibiliteta Saida Štete koji nošen hercegovačkim suncem, vodama i prkosom, pjeva.” Pokojni dr Željko Škuljević, profesor i drag prijatelj, napisao je ovu rečenicu prije trideset jednu godinu i ugradio u recenziju na moju zbirku poezije “Ni šetač više nisam ulicom.” Onda se u sjećanju vratim na devetnaest gazija, mojih junaka “Batonovih priča.” Sa tom smo knjigom obišli sedamnaest gradova i mjesta. Od gradske sale u Zenici pa južno do Počitelja i gore do Bužima. Onda se sjetih mojih junaka iz treće knjige “Tragom čaja od papaje”. Mog dragog hadžije u priči “Prozor”, čistača ulice Nećka, Romkinje Fadile što u Novom Radakovu u kanti za smeće pronašla velike novce i vratila vlasniku. Ove dvije knjige su pohranjene u biblioteci u Zenici gdje rade one dvije žene. Onda pomislim kako je moj roman “Vodeničar” bez mene, jer ja zasigurno nikada tamo neću kročiti, obišao Australiju, kročio na Maldive, bio u Zanzibaru, u Americi, u Istanbulu na oba kontinenta, širom Evrope i još putuje svijetom. Uzimam “Jorgan” moju petu knjigu, koja u naslovu nosi priču nagrađenu prvom nagradom u Cirihu, Švicarska. Priča u nastajanju vezana za kuću porodice Pojskić, koja je bila baš gdje je sad stadion “Čelika” na Bilinom Polju. Zatim priča “Violončelo” o rahmetli doktoru Muliću, vrsnom pedijatru i njegovom sinu ekonomisti. Tu je i priča “Muha,” nagrađena trećom nagradom “Naše riječi” u Zenici. Govori o ratnom drugu Muharemu, rahmet mu duši. I priča “Svatovi” o mom ratnom drugu Nedžadu-Nećku. Poginuo petog juna, devedeset druge a ja mu trebao biti vjenčani kum. I priča o slijepom hafizu Bajramu, što izgorio u vatri, tu u Zenici. Puno je priča napisanih, neke nove se pišu. Ima rukopisa koji godinama čekaju da ugledaju sunce. Ima! Samo nema pisca!

Sutradan ujutro prolazim gradom, poledica je pa ne dižem glavu, kad neko zove. Sjećaš li me se?
Podižem glavu, ispred mene brat mog ratnog druga Nermina Karahmeta. Poginuo, nije slobode dočekao. I on je kod mene bio u ratu. Dva brata, ko jabuke, lijepi, plavi. Rekoh mu, ti si Nerminov brat! Lice mu se ozari a ja opet spustim pogled. Redaju mi se u tragovima stihovi pjesme “Poema za dva druga” gdje pjevam o Nerminu. Ja šetač više nisam zenička ulico oprosti ....koraci neki drugi umjesto mojih će proći...
Koraci škripe na ledenoj prtini pored rijeke Bosne. Slijeću galebovi, pa kao da nisam tu u Zenici, već negdje uz more. Možda baš i nisam. Jer nema me na bezobraznim festivalima. Nema na skupovima gdje se redaju zvijezde jer ja to ne umijem biti. Na mojoj obući je goričko blato da me podsjeća da se ne otimam nebu. Nema me ni u gradskoj biblioteci, potvrđeno. Nema me ni kod Rifke u podcastu. A kada me nema tamo onda je izvjesno da me zaista nema. Realno!