Kolumne
SOKOLOVI KUKAVIČIJEG GNIJEZDA
|
|
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Objavljeno: 08. January 2026. 23:01:46
Kako bi začinio iščuđavanja, pratim trend interesovanja “čitalačke” publike kojoj za oko zapadaju uglavnom estradna dešavanja. Čak i onda kada se toj istoj publici otvoreno najavljuje novi genocid, drugačije ne može, nego li “u sridu” pa i ja perom u hartiju.
Nije čudo što mađar Benjamin Kallay, inače ministar financija Austrougarske Monarhije i kao takav, drugi po redu upravitelj nad Bosnom i Hercegovinom, 1901. godine izjavljuje da će prihvatiti svaki naziv jezika u BiH oko kojeg se slože Srbi i Hrvati. Dvije godine poslije, osniva se niz novih udruženja koje baštine ideju srpstva i hrvatstva. Konačno, 4. oktobra 1907. godine zvaničnom njegovom naredbom se bosanski jezik naziva srpsko – hrvatski. Gramatika bosanskog jezika izdata 1890. godine je 1909. preimenovana u Gramatiku srpsko-hrvatskoj jezika, a 1913. godine zvanično je u nastavni plan i program ušao naziv srpsko – hrvatski jezik. Ovo je povijest!
O agrarnoj reformi i oduzimanju zemljišnih posjeda od muslimana Bošnjaka i dodjele istih kmetovima, neki drugi put. Podsjećam, to je urađeno onim istim Bošnjacima kao najbrojnijem narodu u BiH, koje presuđeni lajavac iz Laktaša naziva pogrdno “muslimanima koji su napustili veru pradedovsku.”
A Bošnjaci još se čude...
Čudo je da Zastupnik HDZ-a u Evropskom parlamentu Tomislav Sokol nedavno kaže: “Ako Muslimani ne budu spremni na kompromis i ako se ne urazume, dobit će rješenje koje je iz njihove perspektive puno gore. Ako ne budu spremni na reformu Izbornog zakona u dogledno vrijeme, jedno jutro će se probuditi s trećim entitetom.”
Čudo je da četnik sa Jevrejskog groblja, svjedok, a sud će utvrditi je li i učesnik ubijanja djece u opkoljenom Sarajevu, trenutno i donekle, predsjenik R Srbije, otvarajući “ratnu bolnicu” (vezujem se za naziv iste, op.a.) u Trebinju, kaže: “Bolje je jedan dan kao sokol živjeti, nego sto godina kao miš se skrivati.” Opet ono, jedan na prema sto??? Bošnjaci se čude! Nisam začuđen niti iznenađen.
Sokolovi kukavičijeg gnijezda, reći ću za sokola u EU parlamentu, ali i onog sokola u Trebinju.
Kontinuitet politike zla iz Beograda i Zagreba je povjesna činjenica. Cvetković - Maček, Mihajlović - Pavelić, Milošević - Tuđman, Karadžić-Boban, Dodik-Čović, te trenutno dva sokola, dvije budale, jesu vremenska slagalica tog zla. Iza tog zla stoji crkva i svjedoci smo da je ista blagosiljala najteže zločine. Kada bi Islamska zajednica odobrila i najmanji zločin ja više ne bi bio član iste. U tome je naša razlika. Stoga me ne čudi ni neku noć u redakciji beogradskog tabloida, kada na proslavi najvećeg hrišćanskog praznika, predsjednica Skupštine Srbije, sa smiješkom na licu, prati izvođenje pjesme sa stihovima “vrati se vojvodo na Dinaru ponovo, vrati se vojvodo gdje si četnov'o.” Bilo je tu i drugih pjesama ali zarad slabosti želudaca čitalaca, neću ih ovdje spomenuti.
"Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijer pokaže svoj trag," kaže narodna izreka. Dok ovo pišem ista se potvrđuje. Bošnjački prvaci u vlasti ali i oni u intelektualnom miljeu, tek u svojoj avliji ostavljaju vidljive tragove uz tarabu. Toliko doseže njihov level spoznaje. Ali ni to me ne čudi.
Brinu me čestiti građani Bosne i Hercegovine, svi, bez obzira na etnički ili bilo koji drugi predznak. Brine me narod Bošnjaci, da i pored jedanaest zabilježenih genocida nad njima, ništa nisu naučili iz povijesti. Moram ovdje spomenuti i grlice među Bošnjacima. One u vlasti koji ne mogu proći ni kompezacijsku listu a mogu biti vlast. One koji plešu na stolu ko kakva cajka a obnašaju dužnost ministra. One, kojima je Tito prvi rod a kunu se Allahom. One koji nisko lete a završili su visoke škole da im ni adresu ne znaju. I mičiguze, koji zarad boja pokreta kojem pripadaju, odustaju biti Bošnjaci, pa su bajagi ništa u popisu. Ne zaboravljam ni one koji deklarativno vole Bosnu, proliju koju suzu na šehitlucima ali im prsti neće iz pekmeza, čak ni onda kad su opozicija.
Nakon dva milenija opstojnosti Bosne, nakon upada na njene prostore i vladavine tri velika carstva, nakon brisanja cijelog jednog naroda iz državotvorne uloge (ono što je preživjelo silovanja, klanja i ubijanja u 2.svjetskom ratu, op.a.) a svođenje republike Bosne i Hercegovine, na zaustavljeni projekat koji se samo nastavio devedesetih, Bosna i Bošnjaci su preživjeli, pljačku, logore, progone, ubijanja. Preživjet će ovo. Evo, ovdje vam obećavam da će Bosna preživjeti sve pa i one gore spomenute budale.
Gledam neku noć dokumentarni film o komandantu sa Drine. Majka ga ljubi i ispraća. Majka ko majka, ima to sedmo čulo, sluti da neće izaći na dobro. Plače! Plačem i ja. Mislim, koliko je samo časnih sinova Bosne dalo svoje živote za domovinu. Ako su mogli oni, ako smo mogli mi rame uz rame s njima, bosi i goloruki, braniti i odbraniti, šta je to danas?
Šta to činimo u svome krugu da sačuvamo Bosnu, bosanski jezik, kulturu, zemlju i vodu, od grabljivica?
Koliko ulažemo u obrazovanje umjesto što se preko dvadeset godina bavimo kupljenim diplomama? Koliko njegujemo kulturu sjećanja? Stidimo se najčasnijih sinova dok se sa zidova krevelje ratni zločinci.
A da nije krvi i kostiju časnih sinova Bosne, po kojima hode raznorazni macimudani u vlasti, u intelektualnom miljeu, pa Boga mi i među ulemom poprilično ih ima, davno bi Bosna bila plijen sokolova. Na kraju poručujem grlicama “iz političkog Sarajeva” jer se isti mire s tim da ih lajavac i krivousti zovu i radodajkama, samo da ostanu u vlasti, da u ove hladne, sniježne dane, posjete jedan izvor bistre vode u okolini Zenice. Čobani za taj izvor imaju poseban naziv, pa neće li se uhavizat bar malo...
Nije čudo što mađar Benjamin Kallay, inače ministar financija Austrougarske Monarhije i kao takav, drugi po redu upravitelj nad Bosnom i Hercegovinom, 1901. godine izjavljuje da će prihvatiti svaki naziv jezika u BiH oko kojeg se slože Srbi i Hrvati. Dvije godine poslije, osniva se niz novih udruženja koje baštine ideju srpstva i hrvatstva. Konačno, 4. oktobra 1907. godine zvaničnom njegovom naredbom se bosanski jezik naziva srpsko – hrvatski. Gramatika bosanskog jezika izdata 1890. godine je 1909. preimenovana u Gramatiku srpsko-hrvatskoj jezika, a 1913. godine zvanično je u nastavni plan i program ušao naziv srpsko – hrvatski jezik. Ovo je povijest!
O agrarnoj reformi i oduzimanju zemljišnih posjeda od muslimana Bošnjaka i dodjele istih kmetovima, neki drugi put. Podsjećam, to je urađeno onim istim Bošnjacima kao najbrojnijem narodu u BiH, koje presuđeni lajavac iz Laktaša naziva pogrdno “muslimanima koji su napustili veru pradedovsku.”
A Bošnjaci još se čude...
Čudo je da Zastupnik HDZ-a u Evropskom parlamentu Tomislav Sokol nedavno kaže: “Ako Muslimani ne budu spremni na kompromis i ako se ne urazume, dobit će rješenje koje je iz njihove perspektive puno gore. Ako ne budu spremni na reformu Izbornog zakona u dogledno vrijeme, jedno jutro će se probuditi s trećim entitetom.”
Čudo je da četnik sa Jevrejskog groblja, svjedok, a sud će utvrditi je li i učesnik ubijanja djece u opkoljenom Sarajevu, trenutno i donekle, predsjenik R Srbije, otvarajući “ratnu bolnicu” (vezujem se za naziv iste, op.a.) u Trebinju, kaže: “Bolje je jedan dan kao sokol živjeti, nego sto godina kao miš se skrivati.” Opet ono, jedan na prema sto??? Bošnjaci se čude! Nisam začuđen niti iznenađen.
Sokolovi kukavičijeg gnijezda, reći ću za sokola u EU parlamentu, ali i onog sokola u Trebinju.
Kontinuitet politike zla iz Beograda i Zagreba je povjesna činjenica. Cvetković - Maček, Mihajlović - Pavelić, Milošević - Tuđman, Karadžić-Boban, Dodik-Čović, te trenutno dva sokola, dvije budale, jesu vremenska slagalica tog zla. Iza tog zla stoji crkva i svjedoci smo da je ista blagosiljala najteže zločine. Kada bi Islamska zajednica odobrila i najmanji zločin ja više ne bi bio član iste. U tome je naša razlika. Stoga me ne čudi ni neku noć u redakciji beogradskog tabloida, kada na proslavi najvećeg hrišćanskog praznika, predsjednica Skupštine Srbije, sa smiješkom na licu, prati izvođenje pjesme sa stihovima “vrati se vojvodo na Dinaru ponovo, vrati se vojvodo gdje si četnov'o.” Bilo je tu i drugih pjesama ali zarad slabosti želudaca čitalaca, neću ih ovdje spomenuti.
"Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvijer pokaže svoj trag," kaže narodna izreka. Dok ovo pišem ista se potvrđuje. Bošnjački prvaci u vlasti ali i oni u intelektualnom miljeu, tek u svojoj avliji ostavljaju vidljive tragove uz tarabu. Toliko doseže njihov level spoznaje. Ali ni to me ne čudi.
Brinu me čestiti građani Bosne i Hercegovine, svi, bez obzira na etnički ili bilo koji drugi predznak. Brine me narod Bošnjaci, da i pored jedanaest zabilježenih genocida nad njima, ništa nisu naučili iz povijesti. Moram ovdje spomenuti i grlice među Bošnjacima. One u vlasti koji ne mogu proći ni kompezacijsku listu a mogu biti vlast. One koji plešu na stolu ko kakva cajka a obnašaju dužnost ministra. One, kojima je Tito prvi rod a kunu se Allahom. One koji nisko lete a završili su visoke škole da im ni adresu ne znaju. I mičiguze, koji zarad boja pokreta kojem pripadaju, odustaju biti Bošnjaci, pa su bajagi ništa u popisu. Ne zaboravljam ni one koji deklarativno vole Bosnu, proliju koju suzu na šehitlucima ali im prsti neće iz pekmeza, čak ni onda kad su opozicija.
Nakon dva milenija opstojnosti Bosne, nakon upada na njene prostore i vladavine tri velika carstva, nakon brisanja cijelog jednog naroda iz državotvorne uloge (ono što je preživjelo silovanja, klanja i ubijanja u 2.svjetskom ratu, op.a.) a svođenje republike Bosne i Hercegovine, na zaustavljeni projekat koji se samo nastavio devedesetih, Bosna i Bošnjaci su preživjeli, pljačku, logore, progone, ubijanja. Preživjet će ovo. Evo, ovdje vam obećavam da će Bosna preživjeti sve pa i one gore spomenute budale.
Gledam neku noć dokumentarni film o komandantu sa Drine. Majka ga ljubi i ispraća. Majka ko majka, ima to sedmo čulo, sluti da neće izaći na dobro. Plače! Plačem i ja. Mislim, koliko je samo časnih sinova Bosne dalo svoje živote za domovinu. Ako su mogli oni, ako smo mogli mi rame uz rame s njima, bosi i goloruki, braniti i odbraniti, šta je to danas?
Šta to činimo u svome krugu da sačuvamo Bosnu, bosanski jezik, kulturu, zemlju i vodu, od grabljivica?
Koliko ulažemo u obrazovanje umjesto što se preko dvadeset godina bavimo kupljenim diplomama? Koliko njegujemo kulturu sjećanja? Stidimo se najčasnijih sinova dok se sa zidova krevelje ratni zločinci.
A da nije krvi i kostiju časnih sinova Bosne, po kojima hode raznorazni macimudani u vlasti, u intelektualnom miljeu, pa Boga mi i među ulemom poprilično ih ima, davno bi Bosna bila plijen sokolova. Na kraju poručujem grlicama “iz političkog Sarajeva” jer se isti mire s tim da ih lajavac i krivousti zovu i radodajkama, samo da ostanu u vlasti, da u ove hladne, sniježne dane, posjete jedan izvor bistre vode u okolini Zenice. Čobani za taj izvor imaju poseban naziv, pa neće li se uhavizat bar malo...
