Narode moj,
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je neobičnim paradoksom: što je istina jasnija, to se više energije ulaže da se zamagli. Što je pobjeda očitija, to se upornije pokušava preimenovati u poraz. Zato je nužno izgovoriti ono što se danas nastoji prešutjeti, relativizirati ili izvrnuti: mi smo pobjednici, a ne poraženi.

Ne pobjednici u trivijalnom, trijumfalističkom smislu, nego u onom povijesnom i civilizacijskom. Pobjednici jer smo opstali. Jer smo, suočeni s projektom našeg nestanka, ostali narod sa imenom, jezikom, vjerom, pamćenjem i državnim okvirom. Pobjednici jer nismo pristali da budemo izbrisani, iako je cijena tog nepristajanja bila strašna.

Ako to nekome među nama nije jasno, neka se okrene oko sebe. Neka pogleda koliko se truda, vremena i resursa ulaže da se ta činjenica ospori. Da se pobjeda predstavi kao izdaja, otpor kao zabluda, a opstanak kao greška. Nijedna prava pobjeda u povijesti nije ostala bez onih koji su je pokušali poništiti – ne zato što nije bila stvarna, nego upravo zato što jeste.

Posebno je simptomatična uporna potreba da se složena i tragična povijest svede na jednu pojednostavljenu optužbu, najčešće personificiranu u liku Alije Izetbegovića. Ta naracija nije izraz brige za istinu, nego potreba da se razbije kontinuitet našeg političkog i moralnog opstanka. Jer narod koji povjeruje da je njegov opstanak rezultat izdaje, a ne borbe, postaje narod koji se lahko odriče sebe.

Da budemo jasni: pobjeda ne znači da je sve bilo savršeno, niti da nije bilo grešaka, slabosti i unutarnjih lomova. Ali povijest se ne sudi po tome je li bila čista, nego po tome je li bila pravedna i nužna. A naša borba bila je upravo to – nužna borba za goli opstanak.

Zato danas nije najveća opasnost vanjski neprijatelj, nego unutarnji zaborav. Ne poraz izvana, nego sumnja iznutra. Kada počnemo prihvatati tuđe interpretacije vlastite patnje, tada počinjemo gubiti ono što smo najteže izborili – pravo na vlastito značenje.

Ovo pismo nije poziv na mitologizaciju, nego na trezveno pamćenje. Nije poziv na mržnju, nego na samopoštovanje. Jer narod koji ne zna da je pobijedio, lahko se uvjeri da nije vrijedan ni opstanka.

A mi to jesmo dokazali da smo pobjednici što je za njih njihov poraz, kojeg ne podnose.

Ali mi moramo biti spremni da nosimo i podnosimu našu pobjedu uz Allahovu pomoć! Amin!