Jedna nepažljiva rečenica može povrijediti hiljade ljudi, posebno kada dolazi od onih koji bi trebali biti primjer dostojanstva, jedinstva i sabura. Ovaj lični komentar je reakcija na izjavu efendije Kemala Murića koja je duboko potresla i razočarala velik dio naše dijaspore.

Nedavno je efendija Kemal Murić objavio komentar koji je duboko uvrijedio veliki broj naše braće i sestara iz dijaspore. U svom obraćanju na društvenim mrežama napisao je:„NIKO NIJE PROTIV DIJASPORE, ali ih molimo da se ošišaju, zaliječe zube i poprave auta prije nego dođu. Zapostavili su nas majstori frizeri i zubari! Ili nemaju tu struku na Zapadu ili nemaju para, u čemu je fora?!“

Komentar koji sam pročitao više puta, ne vjerujući da dolazi od jednog efendije. Bez drugog objašnjenja ili pokušaja da se riječima da smisao, ove rečenice zvuče zlonamjerno, oholo i u najmanju ruku neprimjereno vjerskom službeniku.

Pošto dolazi od uleme, većina nas je pomislila da je to napisana poruka u brzini, možda nepromišljeno, i da ef. Murić nije mislio ono što je napisao. U to ime, mnogi iz dijaspore su očekivali jednostavan, častan gest – objavu izvinjenja i objašnjenje da nije imao namjeru da vrijeđa nikoga, nego možda da ukaže na neku šalu ili navodnu pojavu.

Ali umjesto toga, efendija se opet oglasio – ovoga puta video snimkom iz svog automobila, dok vozi, gledajući više u kameru nego na put ispred sebe. Snimak u kojem, da se čovjek zapita, zar treba čekati da neko strada da bi se shvatilo da se ne može snimati i voziti u isto vrijeme?

I čekaš da čuješ izvinjenje, pojašnjenje, makar i nevoljno priznanje da su riječi bile grube. Međutim, ni riječi o frizerima kod kojih „dijasporci“ navodno stvaraju gužve, ni o zubarima, ni o automehaničarima. Umjesto toga, efendija priča o nečem sasvim drugom – o tome kako neko u kasnim satima svira ispred njegove kuće, kako se „dijasporci“ parkiraju na trotoarima i remete javni red.

Pa se čovjek zapita: zar stvarno misliš da se samo ljudi iz dijaspore parkiraju na trotoaru? Nisi li se i sam ikada parkirao ispred nečije kuće ili prodavnice? Zar stvarno vjeruješ da je to obilježje dijaspore, a ne zajednički problem kulture i nepoštovanja propisa?

Ef. Murić je u videu, ljut i vidno uznemiren, govorio i o tome kako mu „dijasporci“ dolaze da im uči rukju. Toliko ljut da sam pomislio da će početi nabrajati imena onih kojima je rukju učio – kao da je to nešto čega se treba stidjeti. Ako ljudi iz dijaspore traže tvoju pomoć, zar to nije znak povjerenja, a ne povod za ironiju?

Žalosno je vidjeti kad ulema, od koje se očekuje smirenost i mudrost, počne vrijeđati one koji raznose ime domovine širom svijeta, koji pomažu svoje porodice, grade kuće, donose novac i ulažu u zajednice iz kojih su potekli. Kad takav ton dođe od vjerskog autoriteta, mnogi drugi ga počnu slijediti – pa se iz godine u godinu čuju rečenice poput: „Evo ih opet ovi dijasporci“, ili „Evo ih stranci“.

A ti „stranci“, efendija, dolaze da obiđu svoje roditelje, da budu s rodbinom, da prisustvuju vjenčanjima, dženazama, da pomognu svojim ljudima. Ne dolaze zbog zubara ni frizera – dolaze jer im je duša tamo gdje su im korijeni.

Zato, efendija Muriću, prije nego što ponovno uđeš u auto i upališ kameru, sjeti se ajeta koji i sam citiraš: „I ne remetite red na zemlji kad je red uspostavljen.“ Red se čuva čestitošću riječi, dostojanstvom i samokontrolom, posebno kad se nosi titula vjerskog učitelja.

Mi iz dijaspore nismo neprijatelji, već braća koja, iako daleko, nose ljubav prema svojoj domovini. A umjesto da nas učite pokornosti, možda bi ponekad trebalo da učite zahvalnosti — jer dijaspora nije zaboravila vas, iako joj vi ponekad zaboravite pokazati poštovanje.

Nadati se je da će ovaj slučaj poslužiti kao podsjetnik svima – posebno onima koji nose odgovornost javne riječi – da rane koje stvore riječi teško zacjeljuju. Dijaspora i domovina su jedno tijelo, a svaka uvreda njenom dijelu boli cijelinu. Samo međusobnim poštovanjem možemo sačuvati ono što nas povezuje — vjeru, narod i dostojanstvo.


Ernad Rafetov AGOVIĆ
Luksemburg