Kada evropski parlamentarac dr. Tomislav Sokol zaprijeti Bosni i Hercegovini da će se „jedno jutro probuditi s trećim entitetom“, to više nije politička analiza, nego kolonijalni govor sile. To nije evropski jezik prava, nego balkanski žargon ucjene. I nije to lapsus mlađahnog političara, nego svjesno ponavljanje matrice koju decenijama slušamo iz Zagreba i Mostara, Beograda i Banje Luke, s istim ciljem – razgradnjom Bosne i Hercegovine.

Nakon Maxa Primorca iz The Heritage Foundation, s kojim sam imao javnu polemiku u Oslobođenju, Tomislav Sokol iz Zagreba je pokazao u svom televizijskom nastupu tri stvari: duboko nerazumijevanje ustavnog poretka Bosne i Hercgovine, svjesno vrijeđanje jednog naroda i opasnu spremnost da prijetnju pretvori u politički program. Kada Bošnjake uporno naziva „muslimanima“, on ne griješi terminološki – on vrijeđa politički. To je stara Dodikova škola: svesti narod na vjersku oznaku kako bi se delegitimirao kao politički subjekt i predstavio kao smetnja državi u kojoj živi stoljećima.

Sokol kaže da je „muslimanska politika“ prepreka evropskom putu Bosne i Hercegovine. To je notorna neistina. Evropski put Bosne i Hercegovine blokiraju upravo politike koje on brani: etničke ucjene, blokade institucija, savez HDZ-a sa SNSD-om i trajno odbijanje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Evropa ne traži treći entitet, nego jednakost građana. Ne traži „legitimno predstavljanje naroda“, nego legitimno predstavljanje ljudi.

Posebno je opasna Sokolova tvrdnja da bi se izmjene Izbornog zakona mogle dogoditi „drugim putem“. To „drugo“ u političkom rječniku Balkana uvijek je značilo pritisak, nametanje, silu ili dogovor iza leđa građana. Tako se, g. Sokol, ne gradi evropska budućnost, nego protektoratska kolonija. Bosna i Hercegovina nije eksperimentalni poligon za ambicije Zagreba, niti rezervna karta za neostvarene snove o „hrvatskim federalnim jedinicama“. Kao ni Beograda, svakako.

Priča o trećem entitetu nije nova. Ona je kontinuitet politike koja je devedesetih godina prošlog stoljeća završila presudama za Udruženi zločinački poduhvat, kojom je obuhvaćen i predsjednik Franjo Tuđman. U tim presudama jasno su navedena imena, ciljevi i metode. Zanimljivo je da se u današnjoj Hrvatskoj te presude ili relativiziraju ili prešućuju. A bez suočavanja s istinom nema ni evropske vjerodostojnosti.

Sokol, kao evropski parlamentarac, morao bi znati da se Izborni zakon ne može mijenjati bez promjene Ustava. Morao bi znati da su presude „Sejdić-Finci“, „Zornić“, „Pilav“ i druge obavezujuće. Morao bi znati da Venecijanska komisija zagovara jačanje građanskog principa, a ne njegovo gušenje. Ako to ne zna – nije kompetentan. Ako zna, a ipak prijeti – onda je opasan.

Bošnjaci nisu narod bez pamćenja. Platili su visoku cijenu da bi naučili šta znače prijetnje upakovane u „političke savjete“. Naučili su da se država ne brani šutnjom, nego argumentima i odlučnošću. Bosna i Hercegovina teži Evropskoj uniji, ali ne po cijenu vlastitog nestanka. Ne po cijenu nove etničke amputacije. Ne po cijenu da se probudi u nečijem snu o „konačnom rješenju“.

Mi u Bosni pjevamo: „Da sam sokol i da imam krila, ja bih cijelu Bosnu preletila.“ To je pjesma ljubavi prema zemlji, a ne plan njenog komadanja. Sokolu iz Zagreba poručujem: Bosnu možete preletjeti samo u pjesmi. Nikako drugačije. U stvarnosti, ona nije ničija kolonija, ničiji entitet u najavi i ničiji politički plijen.

Ako Evropa ima ikakav smisao, onda je to odbrana dostojanstva, jednakosti i prava. Sve suprotno od onoga što nam nudi dr. Tomislav Sokol. Bosnu nećemo dati – ni prijetnjama, ni ucjenama, ni „jutrima“ u kojima bi se neko drugi radovao njenom buđenju u okovima.