U posljednje vrijeme svjedočimo sve češćim pokušajima reinterpretacije identiteta Bošnjaka kroz koncept tzv. „bosanstva“. Takve interpretacije često se prikazuju kao duboka analiza historije, ali u suštini predstavljaju selektivno čitanje izvora i ideološku manipulaciju. Oni koji promoviraju „bosanstvo“ pokušavaju opravdati napade na Bošnjake pod plaštom historiografije, zanemarujući činjenice, kontekst i kritičku metodologiju.

Suad Kurtćehajić je u svom odgovoru priznao: ranije je prihvatao paušalne priče i nesvjesno obmanjivao narod, šireći bajke koje su, kako sam kaže, jačale nacionalni ponos. On priznaje da je samo djelimično svjestan svojih ranijih grešaka i da sada planira ozbiljnije istraživati historiju. Ovo priznanje je ključno: vlastitim riječima potvrđuje da su njegova ranija tumačenja bila pojednostavljena, subjektivna i nesigurna. Napadi na Bošnjake kroz „bosanstvo“ stoga nemaju istorijski ni naučni legitimitet.

Tvrtkova povelja Dubrovčanima iz 14. stoljeća, na koju se često pozivaju „pristalice bosanstva“, autentičan je i vrijedan dokument. Međutim, njena svrha nije bila definisanje etničkog identiteta, nego regulisanje pravnih i diplomatskih odnosa između bosanske krune i Dubrovačke komune. Terminologija tog vremena, uključujući Tvrtkove titule, imala je političko i teritorijalno značenje. Titula „kralj Srba, Bosne, Primorja i Zapadnih Strana“ u Banja Luci i „Tvrtko bosanski kralj“ u Sarajevu pokazuje da se tadašnji pojmovi ne mogu čitati kroz moderni etnički okvir. Svako izvlačenje dokaza o savremenom „bosanstvu“ iz ove povelje predstavlja metodološku grešku.


Tvrdnja da povelja „ne ostavlja dilemu“ nije istorijska, već retorička – služi da se potvrdi unaprijed zadana interpretacija i ojača ideološki cilj. Historijski izvori zahtijevaju kontekst, poređenje i kritičku analizu. Oni ne daju jednostavne odgovore i ne mogu služiti kao legitimacija za subjektivne teorije o identitetu. Selektivno čitanje izvora, kojem Kurtćehajić pribjegava, pokazuje upravo to: povijest se koristi za opravdavanje ideoloških stavova, a ne za istinsko razumijevanje prošlosti.

Kurtćehajićevo priznanje da je ranije širio „bajke“ i da sada želi ozbiljno istražiti historiju daje Bošnjacima snažan argument. Njegovo vlastito svjedočanstvo pokazuje da subjektivno „bosanstvo“ nije zasnovano na činjenicama. Napadi na Bošnjake koji se oslanjaju na taj pojam nisu argumentovani – oni su rezultat površnog i selektivnog pristupa historiji, koji zanemaruje stvarne dokaze i kritičku metodologiju.


Bošnjaštvo je historijski i kulturno nasljeđe s jasnim kontinuitetom. Ono ne treba biti predmet manipulacije ni reinterpretacije kroz ideološke konstrukcije. Identitet Bošnjaka gradi se na činjenicama, kritičkoj analizi izvora i poštovanju historijskog konteksta. Svaki pokušaj da se Bošnjastvo redefiniše kroz subjektivno „bosanstvo“ pada pred činjenicama i vlastitim priznanjem onih koji su prethodno širili netačne interpretacije.

Zaključno, Bošnjaci ne trebaju opravdavati svoje postojanje kroz reinterpretacije ili ideološke konstrukcije. Napadi na Bošnjake kroz Kurtćehajićevo „bosanstvo“ ne samo da su neutemeljeni, već i kontraproduktivni, jer potvrđuju snagu činjenica i kritičkog pristupa historiji. Bošnjaštvo se brani odgovornim čitanjem izvora, poštovanjem konteksta i jasnim razumijevanjem prošlosti – a ne bajkama ili ideološkim konstrukcijama. Vrijeme je da se ti napadi konačno prekinu i da istinska historijska istina nadvlada površne interpretacije.