U nastavaku serijala „Bošnjaci i Bosna kroz prizmu činjenica“, autor akademik dr. Ferid Muhić piše i odgovara na pitanja koja su vezana za osnivanje države Bosne, Povijesti Kraljevine Bosne i slijed borbe za autonomiju Bosnu.

---

Napomena: O Bošnjacima i Bosni napisano je i piše se mnogo tekstova, ispričano je i priča se bezbroj priča. Zašto je potreban ovaj tekst, koji je motiv ove priče!? Svaki tekst i sve priče o Bošnjacima i Bosni izloženi su kroz neku ličnu prizmu. Neko je Bošnjake i Bosnu gledao kroz prizmu političkih interesa ili ideoloških stereotipa; neko da iskali svoj otrov mržnje prema Bošnjacima i da opravda pohlepu prema njihovoj zemlji Bosni; neko da izrazi svoju ljubav i prema Bošnjacima i prema Bosni; neko kroz prizmu kulturološke arogancije i vjerske netrpeljivosti; neko iz oholosti sopstvene neukosti... Niko kroz prizmu činjenica! Zato je potreban ovaj tekst o Bošnjacima i Bosni kroz prizmu činjenica, to je motiv ove priče: da se jasno kaže ko su Bošnjaci i kakva je zemlja Bosna.
Da bi se omogućilo maksimalno prisustvo činjenica, izlaganje je organizovano kao interakcija tematski koncipirane Liste pitanja koja obuhvata bitne aspekte ove teme i sažetih odgovora potkrijepljenih činjenicama.

---

Osnivanje države Bosne
1. Uloga Vizantije u istoriji Bosne?
2. Ko je prvi bošnjački vladar Bosne?
3. Čime Povelja Kulina Bana potvrđuje Bosnu kao državu Bošnjaka?

Povijest Kraljevine Bosne
1. Kada je osnovana Kraljevina Bosna?
2. Koliko vladara je imala Kraljevina Bosna i ko su oni?
3. Kada je Kraljevina Bosna bila najveća i koji prostor je zauzimala?
4. Koliko dugo je postojala Kraljevina Bosna?
5. Kada i kako je prestala postojati Kraljevina Bosna?
6. Šta je učila Bosanska crkva?

Bosna u sastavu Osmanlijske države
1. Kako je teklo osmansko osvajanje Bosne?
2. Kakav status je imala Bosna u okvirima Osmanlijske države (Osmanli Devlet)?
3. Društvene i političke okolnosti u Bosni za vrijeme Osmanlijske Države?


1. Šta je dovelo do bune kapetana Huseina Gradaščevića, Zmaja od Bosne?
2. Koji su bili krajnji ciljevi ove bune?
3. Posljedice intervencije Omera paše Latasa
4. Zašto su Bošnjaci za razliku od Albanaca prestali biti multi religijska i postal monoreligijska nacija?
*****


1. Ko je bio prvi bošnjački vladar Bosne i koji vladari su vladali Bosnom do kralja Tvrtka I.? (pitanja 10, 11, sažeti u jedno br. 5)
Prvi Bošnjak, vladar na teritoriji Bosne, bio je Ban Borić (1154. – 1164.). Na osnovu podatka da je Ban Borić na strani Mađara učestvovao u bitci kod Braničeva protiv Vizantijske vojske, smatra se da je na ovu poziciju postavljen od mađarske države i da je u statusu vazala, bio obavezan da to učini. Poslije njegove smrti (vjerovatno 1164, iako se sreće i podatak da je umro 1157 godine, Vizantija je na pripojila Bosnu u sastav svoje države (1167. – 1180.). Dolaskom bana Kulina na prijesto, Bosna vraća svoju samostalnost (1180. – 1204.). Pokušaj Vizantije da ponovo osvoji Bosnu, Kulin ban je osujetio pobjedom nad nad vizantijskom vojskom 1183 godine; Kulina je naslijedio njegov sin ban Stjepan Kulinić (1204. – 1232.). Iako se oslanjao na čvrstu odanost papi i ugarsko-hrvatskoj kruni, imao je problema s lokalnom plemstvom, koje ga je na kraju i zbacilo. Stjepanov sin, Sebislav, je upravljao Usorom na sjeveru uz pomoć kralja sve do 1240. Na vlast 1232. godine dolazi ban Matej Ninoslav, do 1250. Ninoslavov nasljednik, ban Prijezda I. (1250. – 1287.). Njegov sin, ban Prijezda II. na prijestolju je bio tri godine do svoje smrti 1290. Njegovo bansko mjesto u Bosni naslijedio je Stjepan I. Kotroman, osnivač dinastije Kotromanića. Svrgnutog bana Stjepana I. 1314. nasljeđuje njegov sin Stjepan II. Kotromanić. Poslije višegodišnjih borbi sa Šubićima i Mađarima, 1322. naslijedio ga je ban Stjepan II. Kotromanić, koji sređuje unutrašnje odnose i učvršćava svoj položaj, nagrađujući vjerno plemstvo. Ban Stjepan II. Kotromanić 1326. godine pridodaje Bosni veći dio humske zemlje te tako prvi put trajnije povezuje (Vrh)Bosnu s Humom, odnosno Hercegovinom. Do tada je Hum bio relativno samostalan pod vlašću lokalnih plemićkih obitelji. Stjepan II. Kotromanić je pripojio banovini Bosni i teritoriju od Neretve do Cetine (oko dvjesto kilometara dalmatinske obale), Donje krajeve, Usoru i Soli. Porazio je vojsku cara Dušana 1350 i tako odbio njegov napad na Bosnu. Ban Stjepan II. Kotromanić je umro 1353. i pokopan je u franjevačkom samostanu u Visokom. Nakon bana Stjepana II. bansku stolicu preuzima petnaestogodišnji nećak, Tvrtko I. Kotromanić (1353. – 1391.), zadnji ban i prvi kralj tokom čije vladavine će Bosna doživjeti najveći uspon i najviše proširiti svoju teritoriju.

2. Čime Povelja Kulina Bana potvrđuje Bosnu kao državu Bošnjaka?
Izdata 29. avgusta 1189. godine Povelja Kulina bana expressis verbis potvrđuje suverenost Bosne kako države Bošnjaka – dobrih Bošnjana. Kao takva, Povelja predstavlja prvi pisani dokument izdat od vladara suverenih država na prostorima centralnog Balkana. Napisana je na bosanskom jeziku, Bosančicom – originalnim pismom kojim se na teritoriji Bosne pisalo tokom cijelog Srednjeg Vijeka, nekoliko stoljeća paralelno sa arapskim, odnosno osmanskim-turskim pismom, sve do kraja 19. vijeka, posebno mežu ženskim stanovništvom.

3. Da li je Bosanska crkva bila jeretička i šta je učila?
Suprotno vladajućoj verziji, koja je tretira kao hriščansku jeretičku crkvu srednjovjekovne države Bosne, Crkva bosanska nije bila ni hrišćanska, ni jeretička, nego je predstavljala posebnu religiju. Poznati i pod imenom bogumili, patereni i katari, vjernici Crkve bosanske progonjeni su kao jeretici i od rimokatoličke i od grčko-ortodoksne crkve, dok je država Bosna ukazom Pape proglašena za Refugium hereticorum - zbjeg jeretika! Učenje Crkve bosanske po svom karakteru je bilo naglašeno aktivističko: tako da su i moralne norme i način života bili određeni njenim načelima. Zahtjev da se život svih ljudi potpuno uskladi sa vjerovanjem, isključivao je podređivanje sljedbenika Crkve bosanske bilo kojoj drugoj crkvi. Konkretno, to je podrazumijevalo obavezu vjernika crkve bosanske da se mole pet puta dnevno(rano u jutro, u podne, poslije podne, kod zalaska sunca i treći sat noću), slaveći Boga. Veliku pažnju poklanjali su ličnoj higijeni, dok su post i davanje milostinje bili obavezni. Definisana kao “narodna cekva”, “naša crkva”, odnosno, “naš zakon”, bila je usmjerena na internalizaciju vjere, na njeno unutrašnje prihvatanje i aktivno umošenje u svakodnevni životo vjernika, Crkva bosanska je odbacila ideju institucionalizacije i gradnje veličanstvenih crkvenih hramova,
U doktrinarnom kontekstu, Crkva bosanska je bila eksplicite dualistička – konretno manihejska crkva, zasnovana na tezi o simultanom postojanju dva suprotna i nepomirljiva principa: načelu Dobra i načelu Zla, načeku Svjetla i načelu Tame. Vremenom su se učenja Crkve bosanske proširila na Sjevernu Italiju i Južnu Francusku, povezujući se tako sa prethodno več postojećom manihejskom tradicijom u Sredozemlju, koju je u ranoj mladosti, nakratko prihvatio i Sv. Augustin.
Kod nas je tezu o Crkvi bosanskoj kao zasebnoj religiji i učenju a ne o hrišćanskoj jeresi, najdoslijednije i najargumentiranije promovisao autor Zećo Alica u djelima “Svjetlost istine Crkve bosanske”, i “Bosna i Manihejstvo”.


1. Kada je osnovana Kraljevina Bosna?
Tvrtko I krunisan je za kralja u Milama kod Visokog 1377. godine, kako je utvrdio Ibrahim Pašić, a ne u manastiru Mileševi kod Prijepolja, kako se pogrešno smatralo, odnosno, namjerno pokušalo nametnuti. On je krunisan dvostrukim vijencem, odnosno dvostrukom krunom, čime je stavio do znanja da je postao kralj Srbije i Bosne. Okrunjen je 1377. za "kralja Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju" u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo jedno od krunidbenih mjesta i kasnijih kraljeva i banova u Bosni. Nakon pripajanja na području Dalmacije i Hrvatske (majka mu je bila iz obitelji Šubić) prisvaja i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije.

2. Koliko vladara je imala Kraljevina Bosna i ko su bili oni?
Plemići nisu htjeli priznati Tvrtkova sina za vladara, nego su kraljem proglasili starog i nesposobnog člana dinastije, Stjepana Dabišu (1391. – 1395.). Kako bi obranili vlast plemići nakon Dabišine smrti 1395. za nasljednicu biraju Dabišinu ženu Jelenu Grubu 1395. – 1398.), Kako je Jelenu na vlast doveo Hrvoje Vukčić, zapravo je on sam bio pravi vladar bosanske banovine. Inter-regnum završava 1398. godine, kada na prijestolje dolazi najmlađi sin Tvrtka I. Stjepan Ostoja. Hrvoje Vukčić je zbacio kralja Ostoju 1404. i i za kralja Bosne proglasio starijeg Tvrtkovog sina Tvrtka II. Kotromanića. Sandalj Hranić i Pavao Radinović vođe su otpora i podupiru kralja Ostoju, koji s njihovom pomoći opet dolazi na vlast 1409. Poslije smrti Stjepana Ostoje 1418. vlada je njegov sin Stjepan Ostojić i ostaje na prijestolju do 1421. godine. Konačno 1421. godine kralj Tvrtko II. Kotromanić ponovo preuzima prijestolje. Njegovu vladavinu obilježava razvitak gospodarstva i gradova te jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Sultan Murat II. s velikom vojskom bezuspješno napada kraljevstvo 1424. i 1426. Kralj Tvrtko II. privremeno gubi vlast tokom pobune plemića Sandalja Hranića i Radivoja Ostojića, Nakon smrti vojvode Sandalja 1435. Tvrtko II. se vraća na prijesto i ostaje kralj do svoje smrti 1443 godine. Godine 1443. plemstvo postavlja na vlast kralja i bana Stjepana Tomaša, koji je tako postao prvi kralj Bosne kog je priznao papa 1444 godine, Ostao je na vlasti do 1461 godine. Sandalj Hranić Kosača je imao posjede od Mileševa do Cetine, a nakon smrti Pavla Radinovića 1415. i Hrvoja Vukčića 1416. postaje najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio ga je nećak Stjepan Vukčić Kosača (1435. – 1466.). Za novoga kralja i bana Bosne 1461. je postavljen Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša. U snažnom osmanskom naletu stara kraljevska tvrđava Bobovac pala je 20. lipnja 1463., a kralj Stjepan Tomašević je pobjegao u utvrdu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje se predati, nakon čega biva pogubljen u Jajcu. Stara Bosna (i njen ostatak Kraljevina, stari posjed Kotromanića) je pala čime je prestala postojati Bosansko Kraljevstvo.

3. Kada je Kraljevina Bosna bila najveća i koji prostor je zauzimala?
Bosna je teritorijalno bila najveća za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I. u razdoblju od 1377. – 1391. godine, kada je obuhvatala primorske gradove od Zadra do Novog u Boki Kotorskoj, sa izuzetkom poluostrva Pelješac, uključujući i najveća ostrva Dalmacije. U skladu sa vladajućim običajem navođenja svih teritorija koje, maker i djelomice ulaze u sastqav države kojom suveren vlada, njegova puna titula je glasila: “Kralj Stefan Tvrtko I. kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”.

4. Koliko dugo je postojala Kraljevina Bosna?
Ukupno 86 godina, od krunisanja kralja Tvrtka I. 1377. godine, do smrti kralja Stjepana Tomaševića, 1463. godine. Ako se ima u vidu da su u tom periodu u Evropi gotovo preko noći nastajale i nestajale mnoge manje države, dok su druge, veće i moćnije od srednjovjekovne Kraljevine Bosne, propadale za par decenija; ako se zna da je, na primjer SSSR, najveća država svih vremena, postojala 69 godina (od decembra 1922. do decembra 1991. godine); da je SFR Jugoslavija, opstala jedva 47 godina, onda ovo naizgled kratko postojanje Kraljevine Bosne kao suverene države postaje impresivna potvrda da je riječ o snažnoj, dobro organizovanoj i žilavoj feudalnoj državi čije je samo stvaranje i posebno, tako dug opstanak istinski podvig, imajući u vidu da je za susjede imala neprijateljski nastrojene praktično najmoćnije države Evrope tog vremena.

5. Kada i kako je prestala postojati Kraljevina Bosna?
Ljeta Gospodnjeg 1463. Kraljevina Bosna je prestala postojati, iako su neki dijelovi još dugo ostali praktično slobodni u formalno vazalskom odnosu prema osmanlijskoj carevini, uz obavezu plaćanja godišnjeg poreza.

6. Kako je teklo osmansko osvajanje Kraljevine Bosne?
Nakon osvajanja Beograda i Smedereva, 1459. godine, čime je zavladao cijelim Balkanskim Poluostrvom južno od rijeka Dunava i Save i istočno od rijeke Drine, sultan Mehmed II Fatih je 1463. godine krenuo u pihod na Bosnu. Osvajanje tvrđave Bobovac i ubrzo zatim pad grada Jajca, prinudili su posljednjeg kralja Bosne, Stjepana II Tomaševića da spas potraži u tvrđavi Ključ. Opkoljen i tamo predao se i bio pogubljen. Ipak, žestoki sukobi Mađarske kraljevine (posebno yaa vrijeme kralja Matije Korvina), sa osmanlijskom carevinom potrajali su još duže od cijelog stoljeća, pa su pogranična područja Zapadne Bosne sa gradovima Jajcem i Bihaćem, na duži ili na kraći period prelazila iz jednih u druge ruke, što je neke istoričare navelo da poslednje osvajanje Bihaća od strane Osmalijske carevine, 19. maja 1592. godie, odrede kao datum definitivnog pada Kraljevine Bosne.

7. Da li je ulaskom u sastav Osmanlijske države, Bosna izgubila svoju moć i vlastelu, a njeni stanovnici ostali bez svojih dotadašnjih prava?
Nakom pada Osmanlijske Carevine, oficijalna historiografija je period njene vladavine ma cijelom Balkanu pa tako i u Bosni, označila kao period “turskog ropstva“. Ova faktografski netačna, terminološki besmislena sintagma smišljena u političkim centrima tadašnjih velikih sila, odmah je bila oduševljeno prihvaćena u svim novoosnovanim državama na cijelom Balkanu, gdje se do danas zadržala kao oficijalna historiografska verzija. U skladu sa ovim ideološki kreiranim mitom, Bosna je prikazana u najcrnjim bojama, kao “tamni vilajet“ u kom hara bezakonje, samovolja, bijeda, gdje je nemuslimansko stanovništvo obespravljeno i progonjeno na svakom koraku a vlastela ove nekadašnje snažne države, koja je do juče vladala na teritoriji od rijeke Une do novog Pazara i Kosovske Mitrovice, i od Jadranskog Mora do rijeke Save, izgubila je vlast i na svojim posjedima i u sopstvenoj kući.
Povijesno realna Bosna, međutim, bila je sušta suprotnost ovoj mržnjom prožetoj islamofobičnoj krivotvorini. Koliko god bila snažna kao suverena država prije dolaska Osmanlija, Bosna je, paradoksalno, sa gubitkom samostalnosti, preko svojih namjesnika na najvišim funkcijama u Vlastima Osmanlijske carevine, u najvećem dijelu tog navodnog “ropstva“ objektivno stekla daleku veću moć nego prije svog pada! Može zvučati sasvim nevjerovatno, ali u određenim periodima ta moć je bila veća nego moć svih feudalnih vladara Balkana prije dolaska Osmanlijske države na Balkanu. Politička moć Bošnjaka i Albanaca koji su bili uključeni u državni aparat Osmanli Devlet – stoljećima najmoćnije države u Evropi – višestruko je bila veća od one kojom su raspolagali vladari ovih država, uključujući i vladare Bosne. Najistaknutiji Bošnjak u političkom životu Osmanlijske carevine, Mehmed Paša Sokolović (Rudo, 1506-1579), u toku svoje karijere duge 38 godina (1541-1578), od čega je preko 14 godina bio na poziciji Velikog Vezira, dakle, poslije sultana, prvi čovjek ove države u periodu njene najveće moći, za vrijeme vladavine tri sultana: Sulejmana I veličanstvenog, Selima II i Murata III. Dio ove svoje neuporedive političke moći Mehmed Paša Sokolović je usmjerio prema rodnoj Bosni. U periodu u kom je bio Veliki Vezir, Bosna je doživjela veliki ekonomski napredak i najveću političku stabilnost u cijeloj carevini a time dakako i u cijeloj Evropi. Uz mnoge vakufe rasute po cijeloj Bosni, ostavio je za sobom i veliki most na Drini, najveći na cijeloj evropskoj teritoriji Osmanlijske Carevine i svakako jedan od najljepših mostova u svijetu tog vremena.
Odlike imperijalne vlasti, koje su u nekoliko prvih godina vlasti nesumnjivo morale postojati i u Bosni, po logici društvenog života vrlo brzo su bile zamijenjene uspostvljanjem stabilnog stanja sa opštim karakteristikama političkog i društvenog uređenja kakvo je postojalo u cijeloj Carevini. Na ideološki karakter i objektivnu neistinitost mita o “pet stotina godina turskog ropstva“ na Balkanu, najefikasnije upućuje činjenica da su u cijeloj svjetskoj historiji osvajanja, svi okupirani narodi, već u drugoj generaciji, a po pravilu i znatno ranije, prihvatali novo stanje, jer ni jedan narod ne može živjeti u psihozi okupacije cijelih pet stoljeća. Tako na primjer, svi narodi koji su se, širom svijeta našli u državama pod vlašću kolonijalnih okupatora, prihvatili su te države kao sopstvenu realnost i organizovali su svoj život u skladu s tim. Sjetimo se da danas više niko ne kvalifikuje ni jednu državu koje postoje na tlu sve tri Amerike, iako su sve one objektivno bile klasične okupatorske države, ekomoski i pravno utemeljene na ropstvu sve do druge polovine 19. vijeka (u SAD ropstvo je ukinuto tek 1865. godine), dok su u svim aspektima društvenog života po svim relevantnim parametrima predstavljale neuporedivo brutalnije forme okupatorske vlasti, od one koja je postojala u Osmanlijskom Carstvu.
Ovo je posebno naglašeno u dramatičnoj razlici, bolje reći u dijametralnoj suprotnosti ova dva pristupa kolektivnim i individualnim pravima okupiranog stanovništva. Dok su sve evropske kršćanske kolonijalne države autohtonim narodima na tlu sve tri Amerike, Australiji kao i u kolonoziranim dijelovima Afrike, totalno uskratili sva kolektivna i individualna prava, njihove hramove sravnili sa zemljom, jezike i kulture zabranili, same ove narode najvećim dijelom istrijebili do ruba fizičkog nestanka, a preostale smjestili u rezervate, Osmanli Devlet, je, u skladu sa zakonima islamske države, priznala sva prava narodima osvojenih teritorija koinkretno, na cijelom Balkanu uključujući i Bosnu, uspostavila visok stepen kulturne autonomije svih naroda, uključujući nepovredivo pravo na privatno i javno prakticiranje sopstvene religije, samostalnost lokalnih crkvi i nepovredivost vjerskih hramova i njihovih manja, pravo na otvaranje škola na sopstvenim jezicima, kao i individualnu slobodu kretanja i rada na cijeloj teritoriji ove ogromne države na tri kontinenta!
U svjetlu ovih činjenica postaje jasno zašto u Bosni, koja je, uz Albaniju i Kosovo, jedna od tri države u Evropi sa većinskim muslimanskim stanovništvom, sve do prve polovine 19-og vijeka nije bilo zle krvi među muslimanskim i nemuslimanskim življem. Svi navodni “primjeri“ inter-religijske i inter-etničke mržnje između muslimana i hrišćana, Bošnjaka i Srba, o kojoj potpuno neosnovano piše, između ostalih nobelovac Ivo Andrić, su književna izmišljotina Mržnja o kojoj je riječ, u Bosnu je najprije uvezena, a zatim tvrdo utemeljena nezakonitim ekonomskim pritiscima, oduzimanjem zemljišta i imanja, te drugim nepravdama i diskriminacijom generalno muslimana, posebno Bošnjaka i Albanaca islamske vjeroispovijesti, nadovezanih na višestruko ponovljene sistematski provedene akcija vlasti novo-osnovane države i njene aktivne podrške najbrutalnijem fizičkom nasilju iprogonima, masovnim zločinima i višestrukim genocidima nad Bošnjacima.
Prema tome, prestanak postojanja Kraljevine Bosne, nije značio i prestanak postojanja ključnih elemenata njene državnosti. Naprotiv, ovi elementi su tokom nekoliko stoljeća omogućili Bosni posebno visok stepen autonomije unutar cijelog Osmanlijskog carstva. Podupirući ovu tezu brojnim argumentima i manje poznatim činjenicama, Dr. Mirza Savfet-beg Bašagić je pokazao da je u mnogo čemu tokom ovog perioda (Sandžak, Pašaluk, Elajet) Bosna funkcionisala kao „država u državi“. Zastupljenost Bošnjaka na najvišim pozicijama državne administracije, povoljno su uticali i na ekonomski napredak, kulturni razvoj i poštovanje Bošnjaka kao naroda u Bosni i na cijeloj teritoriji ogromne Osmanlijske carevine konstituisane na kategoriji “milata“-a kao zajednice svih njenih naroda, pretečom Commonwealtha-a.


8. Koje okolnosti i koji motivi su doveli do bune Huseina Gradaščevića, „Zmaja od Bosne“ 1831-32. godine?
Husein-kapetan Gradaščević (Gradačac, 31. avgust 1802 – 17. avgust 1834, Istanbul). Rođen u uglednoj porodici begova i kapetana koji su tradicionalno uživali povjerenje centralnih vlasti i iskazivali lojalnost prema svojoj državi. Prekretnica je za Gradaščevića nastupila završetkom Rusko-turskog rata i potpisivanjem Jedrenskog mira 14. septembra 1829. godine. Prema odredbama tog sporazuma, Osmanlijsko Carstvo moralo je dati autonomiju Srbiji, čin koji je uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji, uz autonomiju, dato i šest nahija koje su tradicionalno pripadale Bosni, uključujući cijelu Mačvu od ušća Drine u Savu, i područja na desnoj obali Drine do Užica. Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih područja iniciran je pokret za autonomiju. Uz ovo, bunu su inicirali i dublji politički i socijalni razlozi, kao i samovolja vezira namjesnika koji su u ovom periodu upravljali Bosnom. Nasuprot tezama da je buna Hisein-kapetana Gradaščevića bila pokret za nezavisnost (oslobođenje) Bosne od turske vladavine, postojeće činjenenice nedvosmisleno potvrđuju da je osnovni cilj bune bio vraćanje ugroženih prava bosanskih ajana i kapetana koja su im u svim aspektima društenog života već davala visok stepen autonomije i efikasno onemogućavala samovolju vezira vezira imenovanih da upravljaju Bosnom. Prema tome, pravi cilj bune bio je da Bosna ostane u sastavu carevine, kao neosvojiv bastion i stub odbrane na njenim najzapadnijim granicama. Tek sa porazom ove bune i posebno brutalnim represivnim mjerama koje je, pod komandom ozloglašenog Omer paše Latasa, Visoka Porta preduzela u znak odmazde vojnom silom i krvavim odmazdama usmjerenim na obezglavljivanje bosanskog plemstva, izgubili su se elementi bosanske državnosti, kao i posebna prava i privlegije koje su Bošnjaci uživali na osnovu zasluga njihovih predaka stečenih u ratovima za odbranu zajedničke države – Osmanlijske carevine. Bitan doprinos osvjetljavanju ovog perioda dao je autor Halid Kadrić u četvorotomnom djelu Kobno raspuće, svakako najdetaljnijem i najkompetentnijem prikazu ličnosti Husein-kapetana Gradaščevića, motiva njegove bune i društveno političkih okolnosti tog vremena u Bosni.

9. Kakve posljedice je imala brutalna kaznena kampanja Omera paše Latasa?
Nakon sloma pikreta Husein-kapetana Gradaščevića, stanje u Bosni se veoma pogoršalo a nezadovoljstvo stanovništva je neprestano raslo. Nakon sve učestalijih nemira, 1849. godine je u Bsnaskoj Krajini izbila pobuna protiv nepovoljnih reformi nametnutih iz Istanbula koju tadašnji vezir u Bosni, Tahir paša nije uspio da uguši. Ovaj neuspjeh je ohrabrio bosansko plemstvo da se i u drugim područjima Bosne aktivno podigne protiv uvođenja reformi. Ustanak se posebno rasplamsao početkom 1850. godine, pod vođstvom hercegovačkog vezira Ali paše Rizvanbegovića. U maju 1850. godine, sultan je poslao u Bosnu poslao veliku vojsku kao kaznenu ekspediciju, pod komandom Omer paše Latasa, dajući mu odriješene ruke da svim sredstvima uguši ustanak. Do kraja avgusta ustanak je ugušen na najbrutalniji način. Hiljade ljudi, mahom civilnog stanovništva je pobijeno, mnoga sela su pretvorena u zgarišta, vođe pobune ali i svi najistaknutiji begovi i age, cvijet bosanskog plemstva su pohapšeni. Vođa pobune Ali paša Rizvanbegović je ubijen u zatvoru, 20. marta 1851. godine. Omer paša Latas je tokom represija pozatvarao i osudio na dugogodišnju robiju oko 1000 najugledniji begova i aga, dok je više od 400 okovane poslao u Istanbul. Bez svog plemstva, Bosna je ostala praktično paralisana a svaki pokret za vraćanje nekadašnjeg povlašćenog položaja koji je do tada uživala Bposna u okvirima Osmanliske carevine, bio je definitivno onemogućen. Zbog krvavog terora primijenjenog u gušenju ove pobune, Omer paša Latas je među narodom u Bosni ostao zapamćen kao najveći dušman i “đaur paša”.

10. Zašto su Bošnjaci, za razliku od Albanaca prestali biti multi religijski i postali monoreligijski narod?
Kao što svjedoče brojni historijski izvori, nakon uključivanja Bosne u sastav Osmanlijske carevine, Bošnjaci su još dugo bili multi religijska nacija. Dobar dio Bošnjaka gotovo još cijelo stoljeće, sredinom 16. vijeka, živio je u skladu sa normama Crkve bosanske, iako je ona davno prije toga oficijalno prestala djelovati; jedan dio Bošnjaka primio je katoličanstvo prije dolaska Osmanlija, dok su bošnjaci iz Istočne Bosne iako u znatno manjem broju, počeli prelaziti u grčko ortodoksno hrišćanstvo. ^[1] U kapitalnoj tetralogiji Kobno raspuće, Halid Kadrić nvodi fragmente iz prepiske Husein-bega Gradaščevića sa katoličkim i pravoslavnim sveštenicima iz Bosne, koji i o sebi i o svojoj pastvi govore kao o „Bošnjacima katolicima“, odnosno „Bošnjacima pravoslavcima“. Petnaestak godina kasnije, u djelu i Načertanije (1844), Ilija Garašanin stanovnike Bosne naziva isključivo “Bošnjaci“, jedan narod sa tri vjere. Činjenica da su Albanci i danas jedan narod sa tri vjere, a da Bošnjaci to više nisu, može se razumjeti u svjetlu bitno različitih okolnosti njihovog okruženja. Najkraće rečeno, Albanci se jezički potpuno izdvajaju od svih svojih susjeda: Grka, Makedonaca, Crnogoraca, Srba, Bošnjaka (iako indirektno, čak i Italijana, posebno u regionima Kalabrije i Sicilije u koje je emigriralo oko 350.000 Albanaca tokom 15. stoljeća), tako da prihvatanje različitih religija nije ni najmanje uticalo na njihovu nacionalnu homogenost. S druge strane, Islam kao univerzalna religija, nije ni rasno, ni etnički, ni nacionalno fokusiran, tako što su Bošnjaci koji su prihvatili Islam, bez bilo kakve kolizije sa novom religijom, zadržali svoj etnički, nacionalni, kulturni identitet. Međutim stvari su stajale sasvim drugačije sa bošnjacima koji su prihvatili rimoktaločnastvo odnosno grčku ortodoksiju. Identifikacija nacionalnog sa vjerskim, karakteristična za obadvije religijske verzije (kršćanstvo/hriščanstvo), automatski je Bošnjake koji su prihvatili rimokatoličanstvo i nacionalno prekvalifikovala u „Hrvate“, a one koji su prihvatili grčku ortodoksnu varijantu, u „Srbe“. Uz organizovanu velikodržavnu propagandu i pritiske kako vlasti iz Srbije, tako i iz Hrvatske, bliskost jezika sva tri naroda, omogućila je i ubrzala ovaj proces denacionalizacije Bošnjaka koji su konvertirali u kršćanstvo, odnosno, hrišćanstvo. Konkretno, to znači da napuštanje „naše vjere“ (Crkve bosanske) i prihvatanje islama nisu implicirali nikakvu „turkizaciju“ Bošnjaka, dok je prihvatanje katoličke, odnosno pravoslavne vjere, nužno podrazumijevalo i njihovu denacionalizaciju, konkretno „srbizaciju“, odnosno, „kroatizaciju“.

Fussnote:
^1] “1783. pisao je Dositeј Obradović, koji u nacionalnu zarednicu prvi stao uvoditi Turke Bošnjake i Hercegovce, budući da se zakon i vera može promeniti, a rod i jezik nikada". „Bošnjak i Ercegovac Turčin” — pisao je Obradović u svome prvom sastavu, koji je bio manifest celog njegovog rada —“on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su bili njegovi čukundedovi, tako će biti i negovi poslednji unuci: Bošnjaci, dogod Bog svet drži. Oni se zovu Turci, dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet, otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biti isto što su njihovi stari bili". (izvod iz poglavlja "Nacionalizovanje muslimana", "Pisci i knjige" autora Jovana Skerlića, izdate u Beogradu 1922. god.)

Nastavlja se…