Postdejtonska politička realnost je od Bošnjaka tražila izgradnju institucija, ali potonje su morali graditi i s druga dva konstitutitvna naroda, Srbima i Hrvatima, te međunarodnim faktorom involviranom u sve državotvorne procese.

U tridesetogodišnjem razdoblju, neki procesi su išli brže, neki sporije, ali je, u konačnici, država jačala, a u njoj i Bošnjaci kao najbrojniji faktor.

Jasmin Mujanović, u autorskoj knjizi Bošnjaci: nacija nakon genocida, aktuelno dejtonsko uređenje naziva sektaškim, što nije daleko od istine. Bošnjaci su, uprkos i takvom ustrojstvu, uspjeli da postignu dosta uspjeha.

Mirnodopski period iza nas doprinio je jačanju Bošnjaka na intelektualnom, političkom i ekonomskom polju. Ovdje ne mislim samo na bošnjačku populaciju u matici Bosni i Hercegovini, već i u ostalim državama regiona.

Bošnjaci, osim što su politički faktor u Bosni i Hercegovini (nekada veći – nekada manji), imaju parlamentarce u svim državama nekadašnjeg jugoslovenskog prostora te zamjenicu premjera na Kosovu i ministra vanjskih poslova Crne Gore, što znači da su političku participaciju prilično dobro iskoristili i utjecaj proširili izvan Bosne i Hercegovine.

Jasno je da nove promjenjive okolnosti na globalnom planu od Bošnjaka traže novo pomjeranje granica u vlastitom djelovanju. Usmjeravanje većeg interesa političkog Sarajeva na Bošnjake u susjedstvu trebalo bi biti prioritet neke nove bošnjačke politike, jer, osim prirodnog motiva za povezivanje, oni su snažan kohezivni faktor za uspostavljanje saradnje s državama u kojima žive.
Njihova snaga vidljiva je i na međunarodnom lobističkom planu, što je potvrđeno u prethodnim danima kada su Bošnjaci iz Sandžaka, porijeklom iz Crne Gore, prisustvovali večeri s novim gradonačelnikom New Yorka Zohranom Mamdanijem i njegovim saradnicima. Nova progresivnija bošnjačka politika nameće se kao logičan slijed okolnosti, a njeni obrisi viđeni su u posljednjim mjesecima u tri nepovezana događaja (Stolac, potenciranje debalansa u institucijama i potez Zijada Krnjića), ali podjednako važna za izgradnju bošnjačkog političkog samopouzdanja.

Bošnjaci danas, bilo u Sarajevu, Novom Pazaru, Cazinu, Rožaju, Prizrenu ili Skoplju, nikada nisu bili u boljoj političko-ekonomskoj poziciji!

Ova činjenica ih obavezuje da unaprijede političke ciljeve, jer ih aktuelno stanje upućuje na takvo nešto. Ukoliko se vratimo na vrijeme od prije skoro 120 godina, jasno je da djelovanje MNO-a, ili petnaestak godina kasnije JMO-a, nije funkcionisalo u ambijentu kakav Bošnjaci imaju sada, što ih obavezuje da, u domenu vlastitih mogućnosti, unaprijede vlastitu društveno-političku poziciju.
Jer, ukoliko su predstavnici JMO-a mogli da iz vlastite pregovaračke pozicije osiguraju poprilično dobre uslove za Bosnu i Hercegovinu prije stotinu godina, onda 2026. godine Bošnjaci, pri sastavljanju vlasti, moraju i mogu još bolje!

Važno je da donosioci odluka u ime Bošnjaka steknu samopozdanje te se u pregovorima posluže onom studentskom parolom iz 1968. godine: „Budimo realni, tražimo nemoguće“, jer su srpska i hrvatska strana tu agendu koristile kao sredstvo kada god im se ukazala prilika.

Imperativ jeste da se Bošnjaci riješe „političkog merhametluka“, jer dopuštanjem da njihovu političku kvotu koriste svi ostali, a da hrvatsku i srpsku isključivo konzumiraju Hrvati i Srbi, čine sebi očiglednu nepravdu!

U konačnici, jedna neugodna istina jeste da, što su Bošnjaci jači i organiziraniji, jača je država Bosna i Hercegovina. Znaju to i destruktivni i nekooperativni faktori među Srbima i Hrvatima, stoga im pogoduju fragmentirani i zbunjeni Bošnjaci, koji potenciraju šta neće, a ne bore se za ono što hoće!

Cilj Bošnjaka mora biti unapređenje postojećeg stanja, s jasno definisanim zahtjevima. Jedino tako će biti ozbiljno shvaćeni od svih aktera koji imaju uticaj na današnjicu i budućnost države Bosne i Hercegovine. (Preporod.info)