Poezija
O ANTIRATNOJ POEZIJI BRAHA ADROVIĆA
|
|
Autor: B.net
Objavljeno: 15. December 2025. 15:12:40
Prije petnaestak dana iz štampe je izašla zbrika „Antiratne pjesme“ autora Braha Adrovića. Knjiga sadrži stotinjak antiratnih pjesma koje su napisane u vaktu ratova na prostoru ex Yu.
Braho Adrović (1947) je rođen u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a pedagošku akademiju u Nikšiću. Bio je dopisnik Pobjede, TV Crne Gore, kao i drugih medija, časopisa... Objavio je veliki broj knjiga poezije. Zastupljen je u više antologija u zemlji i inostranstvu.
U nastavku možete pročitati osvrt na pomenutu knjigu iz pera prof. dr. Sofije Kalezić.
Braho Adrović je rođen 1947. godine u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a Pedagošku akademiju (grupa srpskohrvatski jezik i književnost) u Nikšiću. Bio je član prve redakcije lista studenata Crne Gore „Studentska riječ“, a jedno vrijeme i odgovorni urednik tog glasila. Više od deset godina bio je novinar Pobjede, a oko dvije i po decenije novinar Televizije Crne Gore - dopisnik iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja. Bio je VD direktora Centra za kulturu u Beranama i u dva mandata potpredsjednik opštine Berane.
Adrović je bio jedan od osnivača i zamjenik glavnog i odgovornog urednika revije Novi dani koja je jedno vrijeme izlazila u Beranama. Bio je član redakcije i stalni saradnik lista Sloboda, urednik za poeziju časopisa Mostovi koji je izlazio u Pljevljima i jedan od pokretača i članova redakcije obnovljenog izdanja časopisa Tokovi. Kao honorarni saradnik, objavljivao je u listovima Arena, Vjesnik i Agencija „Tanjug“.
Objavio je knjige poezije Biti živ, Juče na ulici, Hiljadu dana ljubavi, Balkanske elegije, Rat u kući, Objava nezaborava, Gorki vijenac, Vječno uzaludno, S one strane nade, Ljudi i neljudi, Izabrane pjesme, Velika šetalica, Dobričine i roman Porijeklo grijeha (Berane, 2016).
Adrović je zastupljen u mnogim antologijama i izborima poezije. Učestvovao je na većini važnijih književnih festivala i susreta na prostorima bivše Jugoslavije, kao i u Bugarskoj, Luksemburgu i Njemačkoj.
Za svoj književni rad dobio najveće opštinsko priznje Nagradu „21. jul“ u Beranama. Dobitnik je prve nagrade na susretu mladih pjesnika Crne Gore u Podgorici, nagrade za stvaralaštvo za mlade „Krilata seošnica“, „Mirko Banjević“ za knjigu poezije Ljudi i neljudi, prve nagrade na manifestaciji „Pjesnici sa Lima o Limu“ u Bijelom Polju i nagrade za najbolju humorističko satiričnu pjesmu na Crnogorskom festivalu humora i satire 2017. u Danilovgradu. Objavio je i četiri televizijska dokumenarna flma - „Mlinarica“, “Vječiti gubitnik Selmo“, “Beranska gimnazija” i “Krila Berana”.
Godine 2025. Adrović je domaću književnu scenu obogatio svojom novom poetskom zbirkom Antiratne pjesme koja, kako i njen naziv upućuje, ima antiratni karakter i smisao. Moto ove zbirke zvuči kao emotivno i gorko razračunavanje s idejom da umjetnost - konkretno antiratna poezija - može da zaustavi rat ili spriječi nasilje. Ton je rezigniran, gotovo oproštajni, autor priznaje nemoć „najdobronamjernijih riječi i stihova“ pred stvarnom silom granata i raketa. Izrazi „zbogom antiratna poezijo“ nosi težinu lične frustracije i osjećaj izdaje - ne zbog poezije same, već zbog svijeta koji ne mari za njene poruke. U književnom smislu, ovaj se moto uklapa u tradiciju tekstova koji preispituju smisao umjetnosti u trenucima krize (npr. Miroslav Krleža i Mak Dizdar), gdje se javlja pitanje: da li je riječ ikada dovoljno moćna protiv oružja? Prva pjesma u ovoj zbirci nosi naziv Rat:
„Do neke nove prilike...
A preživjeli oplakuju svoje mrtve, izranjavane i nestale,
Svoju sudbinu zlu,
Imetak svoj koji više nemaju,
I prizivaju pravdu, koje nema,
Koja i ako nekada dođe,
Kasno dođe,
I rijetko, vrlo rijetko,
Pogađa pravoga.
Eto, to ti je rat!
Pa haj, ratuj čovječe,
Brate moj!
Udari na čovjeka!
Brata tvog.“
Ova pjesma pokazuje ciklus rata kao predvidljiv scenario licemjerja i patnje. Riječ je o snažnoj antiratnoj pjesmi punoj ogorčenja, ironije i gorke istine. Način umjetničkog izražavanja je jednostavan, a slike su snažne: zlo koje proključa i izliva se poput lave, moćnici koji hladno posmatraju, preobražaj u mirotvorce kad je šteta već učinjena i ljudi koji ostaju s prazninom, gubitkom i kasnom „pravdom“.
Pjesnik je prikazao četiri važne faze svakog ratovanja - fazu nasilja kad zlo, vođeno ljudskim slabostima ili pohlepom, eksplodira; licemjerja moćnih jer oni koji imaju uticaj ili odgovornost gledaju mirno, a možda su i potajno uključeni; prividnog mira – prekida nasilja jer su zaraćene strane postigle svoj cilj i fazu tišine prije novog zla – zlo se samo privremeno povlači, čekajući novu priliku. Pjesma se završava se ironičnim pozivom „Pa haj, ratuj čovječe“ - kao gorak podsjetnik da rat uvijek pogađa brata, bližnjega, nas same. Pjesma Rat predstavlja snažnu moralnu optužnicu protiv rata i onih koji ga omogućavaju, noseći emotivnu i političku poruku. Pjesma koristi slikovite metafore („otrov po tuđim avlijama“, „kao vulkanska lava“) i ironiju („Preobuku u odijela mirotvoraca“). Ton je gorak i sarkastičan, što pojačava emotivni naboj.
Molitva za Ukrajinu je jednostavna, ali snažna pjesma, koja koristi iskrenost i moralnu jasnoću da prenese poruku mira. Njena snaga leži u emocionalnoj direktnosti, ponavljanju ključnih motiva i u spoju ličnog s univerzalnim. Ona nije samo pjesma o Ukrajini, nego i o svim narodima koji su prošli kroz rat i razumiju bol napadnutih. Ona čini snažan i emotivni vapaj protiv rata, pun empatije prema onima koji se brane i prema nepravdi koja pogađa nevine ljude.
Tematski, pjesma koristi kontrast proljeća kao simbola života, ljubavi i obnove, i rata kao simbola smrti, rušenja i zla. Ponavljanjem stihova o molitvi i proklinjanju zla, autor daje ritmičku i emocionalnu snagu poruci. Posebno je upečatljiva paralela između Ukrajine danas i vlastite domovine u prošlosti - povezujući lična i univerzalna stradanja. Pjesma nosi snažnu antiratnu poruku i izražava solidarnost s ukrajinskim narodom. Autor odbacuje rat kao sredstvo rješavanja sukoba, te naglašava pravo na odbranu, ali i univerzalnu povezanost svih ljudi (“svi smo braća po duši”). Poruka je dvostruka: lična - povezivanje patnje Ukrajine s vlastitim iskustvom ratnog razaranja i univerzalna - osuda rata, bilo gdje i kad god se on odigrava.
Pjesma je podijeljena u strofe od po četiri stiha (kvartine), što daje jasan ritam. Unutar nje ima tematskih ponavljanja ("Za Ukrajinu se molim", "proklinjem zlo"), čime se postiže naglašavanje emocije i stava lirskog subjekta. Pjesma gradi emociju u tri koraka: lični stav - odbijanje rata, empatija za one koji se brane; univerzalno gnušanje - osuda razaranja života, ljubavi i prirode, te poziv na molitvu i prokletstvo zla kao aktivni čin solidarnosti i moralnog otpora. Autor podsjeća na vlastito iskustvo rata (“Juče su tako rušili našu domovinu”), čime se pjesma iz intimne i individualne perspektive podiže na nivo kolektivnog i globalnog iskustva.
I kroz ostale Adrovićeve pjesme (Čovjek i vijek, Slušanje vijesti, Mašine zla, Ljubav i sloboda, Propovijedanje ljubavi; Svijet na stranputici (Ruševine ljudi, Crno more, Arapska istorija, Povratak mrtvih, Varalica, Meta, Heroji mira i nada, Palestina, Dječija suza, Osveta pustinje); Rat u kućnom dvorištu (Strah, Ime zla, „Rat i mir“, Pjesma o ružnom); Znaci vremena (Ruševine, Crna kutija, Balkan, Velikaši, Znaci nevremena, Njihovi i naši, Zle oči, Pasji život, Seobe, Kad su padale kruške, Tvoje zlo); Zapisi iz crne kutije (Crna kutija zla, Rat u kući, Elegija za Suadu, Izbjeglice, Etničko čišćenje, Sramota je Srebrenica, Rušenje, Tekla rijeka, Rat izbliza... ) rat se ne prikazuje kao herojski čin, nego kao zlo koje se pokreće iz ljudske pohlepe, mržnje i manipulacije. Njime upravljaju i podstiču ga moćnici, koji ga koriste dok im treba, a potom glume mirotvorce. Pravda, kad i dođe, uvijek kasni i rijetko pogađa one koji su je zaslužili.
Pjesma Ime zla se bavi zločinom u Šahovićima (danas Tomaševo), masakrom iz novembra 1924. godine, kada je ubijeno više stotina muslimana i Bošnjaka nakon lažnog optuživanja za ubistvo prvaka Boška Boškovića. Lirski subjekt prolazi kroz mjesto i opisuje prizore, osjećanja i njegovu moralnu osudu počinilaca. On nam prenosi ogorčenje i tugu zbog onoga što se dogodilo - masakra koji je ostavio trajnu ranu u sjećanju ljudi. Pjesma koristi jasan kontrast između ljudskosti i zvjerstva, između svjetla i tame, naglašavajući kako su počinioci izgubili pravo na ljudsko ime. Ponavljanje uvodnih i završnih stihova stvara se snažan okvir i daje osjećaj da sjećanje na zločin ne blijedi, nego ostaje poput rane koja se ne zatvara.
Ubijeno je, prema procjenama, između 600 i 900 muslimana, a selo je spaljeno. Preživjeli su raseljeni, a ime mjesta kasnije je promijenjeno. Pjesma jasno stoji u funkciji pamćenja ovog događaja i moralnog opominjanja. Pjesma nosi poruku da zlo ne smije biti zaboravljeno i da ljudskost nestaje kada se zločin opravdava osvetom. Time se pjesma uklapa u antiratnu i antiosvetničku književnu tradiciju.
U posljednjoj pjesmi u ovoj zbirci Šta nam ovo bi, lirski subjekt se ne miri s lažnim neznanjem ili naivnim pitanjem sadržanim u njenoj naslovnoj sintagmemi. Umjesto toga, on oštro podsjeća da su razlozi svima poznati, da nema mjesta iznenađenju i da odgovornost leži prvenstveno na onima koji su rat dopustili. Ton je ogorčen, ali i duboko tužan, pa predstavlja mješavinu bijesa prema sebi i drugima, osjećaja srama i žali za onim što je izgubljeno. Ovo je snažan i emotivan monolog - gotovo ispovijest - o razočaranju, gubitku i samoprijekoru, vezan za raspad jedne zajednice ili domovine, u ovom slučaju nazvane Krivaja, koja može biti i stvarno mjesto, ali više od toga simbol.
Osjećanja koja se kroz ovu pjesmu prepliću su optužba ("Mi smo Krivaju rasturili"), sram ("Pustinja je prvo napravljena u mozgu našem"), samospoznaja ("Nijesmo ništa doživjeli u odnosu na ono što smo zaslužili"), žal ("Krivaja bila, i više je nema"), odbijanje šale i banalizacije ("Ne bih stvarno volio da se sa tim stvarima šalimo"). Ona je ujedno i društvena kritika: iako priznaje moguće spoljašnje uticaje ("Da su nas podstrekivali sa strane"), autor ne dopušta da se odgovornost prebaci van - jasno kaže da je odluka, djelovanje i nedjelovanje bilo u rukama onih koji su tamo živjeli. Pjesma se završava rezignirano - s priznanjem da je priča već "ružna, krvava i sramotna" i da dalje pričanje znači "mlatiti praznu slamu". Ova pjesma izrasta u vješto konstruirani dramski monolog, s jakom emotivnom i stilskom izražajnošću.
Adrović izbjegava uljepšavanje; on ne traži opravdanja nego nas suočava s ružnom istinom, pa najveći broj datih pjesama imaju poseban ritam i strukturu koji pojačavaju njihovu emocionalnu snagu. Česta upotreba retoričkih pitanja stvara direktnu konfrontaciju, dok pauze i elipse (nedovršene rečenice) sugerišu da emocije prekidaju logičan tok.
Po Brahu Adroviću, rat je najgori oblik ljudske destrukcije. U njemu nema pobjednika - stradavaju nevini, dok oni koji ga podstiču rijetko nose posljedice. Pravda je spora, a ciklus nasilja se stalno ponavlja. Autor nas upozorava da rat nikada nije spontana pojava, već plod ljudske pohlepe i manipulacije. Njegova antiratna poezija ne sadrži samo osudu, već i vapaj za ljudskom sviješću, savješću i odgovornošću. Njen ton je ogorčen, sarkastičan i gorak, dok je izbor riječi direktan i bez uljepšavanja. Epilog pjesama često posjeduje ironiju koja djeluje jače i intenzivnije nego da je poruka izrečena na otvoren način.
Prof. dr Sofija Kalezić
Braho Adrović (1947) je rođen u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a pedagošku akademiju u Nikšiću. Bio je dopisnik Pobjede, TV Crne Gore, kao i drugih medija, časopisa... Objavio je veliki broj knjiga poezije. Zastupljen je u više antologija u zemlji i inostranstvu.
U nastavku možete pročitati osvrt na pomenutu knjigu iz pera prof. dr. Sofije Kalezić.
Braho Adrović je rođen 1947. godine u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a Pedagošku akademiju (grupa srpskohrvatski jezik i književnost) u Nikšiću. Bio je član prve redakcije lista studenata Crne Gore „Studentska riječ“, a jedno vrijeme i odgovorni urednik tog glasila. Više od deset godina bio je novinar Pobjede, a oko dvije i po decenije novinar Televizije Crne Gore - dopisnik iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja. Bio je VD direktora Centra za kulturu u Beranama i u dva mandata potpredsjednik opštine Berane.
Adrović je bio jedan od osnivača i zamjenik glavnog i odgovornog urednika revije Novi dani koja je jedno vrijeme izlazila u Beranama. Bio je član redakcije i stalni saradnik lista Sloboda, urednik za poeziju časopisa Mostovi koji je izlazio u Pljevljima i jedan od pokretača i članova redakcije obnovljenog izdanja časopisa Tokovi. Kao honorarni saradnik, objavljivao je u listovima Arena, Vjesnik i Agencija „Tanjug“.
Objavio je knjige poezije Biti živ, Juče na ulici, Hiljadu dana ljubavi, Balkanske elegije, Rat u kući, Objava nezaborava, Gorki vijenac, Vječno uzaludno, S one strane nade, Ljudi i neljudi, Izabrane pjesme, Velika šetalica, Dobričine i roman Porijeklo grijeha (Berane, 2016).
Adrović je zastupljen u mnogim antologijama i izborima poezije. Učestvovao je na većini važnijih književnih festivala i susreta na prostorima bivše Jugoslavije, kao i u Bugarskoj, Luksemburgu i Njemačkoj.
Za svoj književni rad dobio najveće opštinsko priznje Nagradu „21. jul“ u Beranama. Dobitnik je prve nagrade na susretu mladih pjesnika Crne Gore u Podgorici, nagrade za stvaralaštvo za mlade „Krilata seošnica“, „Mirko Banjević“ za knjigu poezije Ljudi i neljudi, prve nagrade na manifestaciji „Pjesnici sa Lima o Limu“ u Bijelom Polju i nagrade za najbolju humorističko satiričnu pjesmu na Crnogorskom festivalu humora i satire 2017. u Danilovgradu. Objavio je i četiri televizijska dokumenarna flma - „Mlinarica“, “Vječiti gubitnik Selmo“, “Beranska gimnazija” i “Krila Berana”.
Godine 2025. Adrović je domaću književnu scenu obogatio svojom novom poetskom zbirkom Antiratne pjesme koja, kako i njen naziv upućuje, ima antiratni karakter i smisao. Moto ove zbirke zvuči kao emotivno i gorko razračunavanje s idejom da umjetnost - konkretno antiratna poezija - može da zaustavi rat ili spriječi nasilje. Ton je rezigniran, gotovo oproštajni, autor priznaje nemoć „najdobronamjernijih riječi i stihova“ pred stvarnom silom granata i raketa. Izrazi „zbogom antiratna poezijo“ nosi težinu lične frustracije i osjećaj izdaje - ne zbog poezije same, već zbog svijeta koji ne mari za njene poruke. U književnom smislu, ovaj se moto uklapa u tradiciju tekstova koji preispituju smisao umjetnosti u trenucima krize (npr. Miroslav Krleža i Mak Dizdar), gdje se javlja pitanje: da li je riječ ikada dovoljno moćna protiv oružja? Prva pjesma u ovoj zbirci nosi naziv Rat:
„Do neke nove prilike...
A preživjeli oplakuju svoje mrtve, izranjavane i nestale,
Svoju sudbinu zlu,
Imetak svoj koji više nemaju,
I prizivaju pravdu, koje nema,
Koja i ako nekada dođe,
Kasno dođe,
I rijetko, vrlo rijetko,
Pogađa pravoga.
Eto, to ti je rat!
Pa haj, ratuj čovječe,
Brate moj!
Udari na čovjeka!
Brata tvog.“
Ova pjesma pokazuje ciklus rata kao predvidljiv scenario licemjerja i patnje. Riječ je o snažnoj antiratnoj pjesmi punoj ogorčenja, ironije i gorke istine. Način umjetničkog izražavanja je jednostavan, a slike su snažne: zlo koje proključa i izliva se poput lave, moćnici koji hladno posmatraju, preobražaj u mirotvorce kad je šteta već učinjena i ljudi koji ostaju s prazninom, gubitkom i kasnom „pravdom“.
Pjesnik je prikazao četiri važne faze svakog ratovanja - fazu nasilja kad zlo, vođeno ljudskim slabostima ili pohlepom, eksplodira; licemjerja moćnih jer oni koji imaju uticaj ili odgovornost gledaju mirno, a možda su i potajno uključeni; prividnog mira – prekida nasilja jer su zaraćene strane postigle svoj cilj i fazu tišine prije novog zla – zlo se samo privremeno povlači, čekajući novu priliku. Pjesma se završava se ironičnim pozivom „Pa haj, ratuj čovječe“ - kao gorak podsjetnik da rat uvijek pogađa brata, bližnjega, nas same. Pjesma Rat predstavlja snažnu moralnu optužnicu protiv rata i onih koji ga omogućavaju, noseći emotivnu i političku poruku. Pjesma koristi slikovite metafore („otrov po tuđim avlijama“, „kao vulkanska lava“) i ironiju („Preobuku u odijela mirotvoraca“). Ton je gorak i sarkastičan, što pojačava emotivni naboj.
Molitva za Ukrajinu je jednostavna, ali snažna pjesma, koja koristi iskrenost i moralnu jasnoću da prenese poruku mira. Njena snaga leži u emocionalnoj direktnosti, ponavljanju ključnih motiva i u spoju ličnog s univerzalnim. Ona nije samo pjesma o Ukrajini, nego i o svim narodima koji su prošli kroz rat i razumiju bol napadnutih. Ona čini snažan i emotivni vapaj protiv rata, pun empatije prema onima koji se brane i prema nepravdi koja pogađa nevine ljude.
Tematski, pjesma koristi kontrast proljeća kao simbola života, ljubavi i obnove, i rata kao simbola smrti, rušenja i zla. Ponavljanjem stihova o molitvi i proklinjanju zla, autor daje ritmičku i emocionalnu snagu poruci. Posebno je upečatljiva paralela između Ukrajine danas i vlastite domovine u prošlosti - povezujući lična i univerzalna stradanja. Pjesma nosi snažnu antiratnu poruku i izražava solidarnost s ukrajinskim narodom. Autor odbacuje rat kao sredstvo rješavanja sukoba, te naglašava pravo na odbranu, ali i univerzalnu povezanost svih ljudi (“svi smo braća po duši”). Poruka je dvostruka: lična - povezivanje patnje Ukrajine s vlastitim iskustvom ratnog razaranja i univerzalna - osuda rata, bilo gdje i kad god se on odigrava.
Pjesma je podijeljena u strofe od po četiri stiha (kvartine), što daje jasan ritam. Unutar nje ima tematskih ponavljanja ("Za Ukrajinu se molim", "proklinjem zlo"), čime se postiže naglašavanje emocije i stava lirskog subjekta. Pjesma gradi emociju u tri koraka: lični stav - odbijanje rata, empatija za one koji se brane; univerzalno gnušanje - osuda razaranja života, ljubavi i prirode, te poziv na molitvu i prokletstvo zla kao aktivni čin solidarnosti i moralnog otpora. Autor podsjeća na vlastito iskustvo rata (“Juče su tako rušili našu domovinu”), čime se pjesma iz intimne i individualne perspektive podiže na nivo kolektivnog i globalnog iskustva.
I kroz ostale Adrovićeve pjesme (Čovjek i vijek, Slušanje vijesti, Mašine zla, Ljubav i sloboda, Propovijedanje ljubavi; Svijet na stranputici (Ruševine ljudi, Crno more, Arapska istorija, Povratak mrtvih, Varalica, Meta, Heroji mira i nada, Palestina, Dječija suza, Osveta pustinje); Rat u kućnom dvorištu (Strah, Ime zla, „Rat i mir“, Pjesma o ružnom); Znaci vremena (Ruševine, Crna kutija, Balkan, Velikaši, Znaci nevremena, Njihovi i naši, Zle oči, Pasji život, Seobe, Kad su padale kruške, Tvoje zlo); Zapisi iz crne kutije (Crna kutija zla, Rat u kući, Elegija za Suadu, Izbjeglice, Etničko čišćenje, Sramota je Srebrenica, Rušenje, Tekla rijeka, Rat izbliza... ) rat se ne prikazuje kao herojski čin, nego kao zlo koje se pokreće iz ljudske pohlepe, mržnje i manipulacije. Njime upravljaju i podstiču ga moćnici, koji ga koriste dok im treba, a potom glume mirotvorce. Pravda, kad i dođe, uvijek kasni i rijetko pogađa one koji su je zaslužili.
Pjesma Ime zla se bavi zločinom u Šahovićima (danas Tomaševo), masakrom iz novembra 1924. godine, kada je ubijeno više stotina muslimana i Bošnjaka nakon lažnog optuživanja za ubistvo prvaka Boška Boškovića. Lirski subjekt prolazi kroz mjesto i opisuje prizore, osjećanja i njegovu moralnu osudu počinilaca. On nam prenosi ogorčenje i tugu zbog onoga što se dogodilo - masakra koji je ostavio trajnu ranu u sjećanju ljudi. Pjesma koristi jasan kontrast između ljudskosti i zvjerstva, između svjetla i tame, naglašavajući kako su počinioci izgubili pravo na ljudsko ime. Ponavljanje uvodnih i završnih stihova stvara se snažan okvir i daje osjećaj da sjećanje na zločin ne blijedi, nego ostaje poput rane koja se ne zatvara.
Ubijeno je, prema procjenama, između 600 i 900 muslimana, a selo je spaljeno. Preživjeli su raseljeni, a ime mjesta kasnije je promijenjeno. Pjesma jasno stoji u funkciji pamćenja ovog događaja i moralnog opominjanja. Pjesma nosi poruku da zlo ne smije biti zaboravljeno i da ljudskost nestaje kada se zločin opravdava osvetom. Time se pjesma uklapa u antiratnu i antiosvetničku književnu tradiciju.
U posljednjoj pjesmi u ovoj zbirci Šta nam ovo bi, lirski subjekt se ne miri s lažnim neznanjem ili naivnim pitanjem sadržanim u njenoj naslovnoj sintagmemi. Umjesto toga, on oštro podsjeća da su razlozi svima poznati, da nema mjesta iznenađenju i da odgovornost leži prvenstveno na onima koji su rat dopustili. Ton je ogorčen, ali i duboko tužan, pa predstavlja mješavinu bijesa prema sebi i drugima, osjećaja srama i žali za onim što je izgubljeno. Ovo je snažan i emotivan monolog - gotovo ispovijest - o razočaranju, gubitku i samoprijekoru, vezan za raspad jedne zajednice ili domovine, u ovom slučaju nazvane Krivaja, koja može biti i stvarno mjesto, ali više od toga simbol.
Osjećanja koja se kroz ovu pjesmu prepliću su optužba ("Mi smo Krivaju rasturili"), sram ("Pustinja je prvo napravljena u mozgu našem"), samospoznaja ("Nijesmo ništa doživjeli u odnosu na ono što smo zaslužili"), žal ("Krivaja bila, i više je nema"), odbijanje šale i banalizacije ("Ne bih stvarno volio da se sa tim stvarima šalimo"). Ona je ujedno i društvena kritika: iako priznaje moguće spoljašnje uticaje ("Da su nas podstrekivali sa strane"), autor ne dopušta da se odgovornost prebaci van - jasno kaže da je odluka, djelovanje i nedjelovanje bilo u rukama onih koji su tamo živjeli. Pjesma se završava rezignirano - s priznanjem da je priča već "ružna, krvava i sramotna" i da dalje pričanje znači "mlatiti praznu slamu". Ova pjesma izrasta u vješto konstruirani dramski monolog, s jakom emotivnom i stilskom izražajnošću.
Adrović izbjegava uljepšavanje; on ne traži opravdanja nego nas suočava s ružnom istinom, pa najveći broj datih pjesama imaju poseban ritam i strukturu koji pojačavaju njihovu emocionalnu snagu. Česta upotreba retoričkih pitanja stvara direktnu konfrontaciju, dok pauze i elipse (nedovršene rečenice) sugerišu da emocije prekidaju logičan tok.
Po Brahu Adroviću, rat je najgori oblik ljudske destrukcije. U njemu nema pobjednika - stradavaju nevini, dok oni koji ga podstiču rijetko nose posljedice. Pravda je spora, a ciklus nasilja se stalno ponavlja. Autor nas upozorava da rat nikada nije spontana pojava, već plod ljudske pohlepe i manipulacije. Njegova antiratna poezija ne sadrži samo osudu, već i vapaj za ljudskom sviješću, savješću i odgovornošću. Njen ton je ogorčen, sarkastičan i gorak, dok je izbor riječi direktan i bez uljepšavanja. Epilog pjesama često posjeduje ironiju koja djeluje jače i intenzivnije nego da je poruka izrečena na otvoren način.
Prof. dr Sofija Kalezić
