Nakon četiri stoljeća osmanske uprave Jerusalem je 9. decembra 1917. godine pao u ruke Britanske vojske predvođene generalom Edmundom Allenbyjem. Taj događaj, od prije 108 godina, koji se na Zapadu često prikazuje kao „oslobođenje“, na Bliskom istoku je otvorilo duboku geopolitičku ranu. Ona i danas krvari, određujući sve ključne sukobe u Palestini. Sve do danas nije riješeno postojanje Države Palestine, na čijoj zemlji se smjestio represivni i osvajački Izrael koji ide iz rata u rat, a posljednji je genocid u Palestini započeo 7. 10. 2023. godine, kao i napadi na Iran, Jemen, Katar, Liban i Siriju.

Kraj jednog i početak drugog carstva
Osmanska Imperija, oslabljena Prvim svjetskim ratom (1914‒1918), povukla se bez većih razaranja, predajući grad britanskim snagama koje su u Jerusalem ušle više ceremonijalno. No, iza dostojanstvene britanske šetnje starim gradom krila se politika koja će obilježiti čitavo XX stoljeće – politika kolonijalnih obećanja, zakulisnih dogovora i dvostrukih standarda.
Ali, Jerusalem nije pao slučajno. Njegovo zauzimanje bilo je ključni dio britanskog nastojanja da preuzme strateške teritorije Bliskog istoka i uspostavi kontrolu nad prostorima koji će nekoliko godina kasnije postati Mandatna Palestina, formalno „pod britanskom zaštitom“, a zapravo pod britanskom dominacijom.

Balfourova deklaracija i izdaja Arapa
Samo nekoliko sedmica prije zauzimanja Jerusalema, 2. novembra 1917., britanska vlada je objavila Balfurovu deklaraciju, kojom je obećala „stvaranje nacionalnog doma jevrejskog naroda u Palestini“.
Istovremeno, Britanija je bila u tajnim pregovorima s arapskim liderima kojima je obećavala nezavisnost arapskih zemalja nakon rušenja Osmanske Imperije. Obećanja su naravno bila lažna – a cilj pragmatičan: privući arapsku podršku u ratu, a istovremeno osigurati političku kontrolu nad Palestinom.
Zauzimanje Jerusalema tako je postalo simbol dvostruke politike Britanske imperije, koja je istim teritorijem trgovala u više pravaca, znajući da će konflikt koji iz toga nastane biti dugotrajan i krvav.

Korijeni današnjeg sukoba
Od 1917. pa sve do povlačenja 1948. godine, britanska politika u Palestini bila je obilježena kontradikcijama: podsticala je masovne migracije Jevreja u zemlju, pokušavala smiriti revolt lokalnog arapskog stanovništva, obećavala je autonomiju, pa je onda uskraćivala, dijelila zemlju administrativno, politički i demografski.
Upravo ti postupci stvorili su preduslove za arapsko-jevrejski sukob, za stvaranje države Izrael i za višedecenijsku tragediju palestinskog naroda.

Nečasna politika i njen trag
Britanska politika se oblikovana kolonijalnom logikom: podijeli, obećaj, iskoristi. Jerusalem je 1917. godine postao simbol pobjede imperije, ali i početka jednog od najdugotrajnijih konflikata savremenog svijeta.
U arapskom svijetu, pad Jerusalema i britanska uprava pamte se kao trenutak kada su sile koje su došle „da donesu mir“ zapravo: raskomadale teritorije, potpalile nacionalne i vjerske napetosti i ostavile neriješena pitanja koja se prenose s generacije na generaciju.

Stotinu godina kasnije – rana još krvari
Od 1917. do danas, Jerusalem je ostao osjetljivo mjesto globalne politike, simbol otpora, religije, identiteta i geostrateških ambicija. Svaka nova odluka i politička promjena, svaki jednostrani potez budi sjenke 1917. godine.
Jerusalem je tada otet Otomanskoj imperiji – ali ono što je otvoreno tog decembra nije bio samo vojni poraz jedne sile. Otvorena je rana Bliskog istoka, rana koju su britanske imperijalne ambicije produbile, a svijet do danas nije zaliječio.