Pišući o mladim paraolimpijcima, svaki put se suočim sa istom istinom njihove biografije su važne, dragocjene i značajne zbog lične snage koje nose u sebi. One su otkucaji jedne titanske borbe, zapisi o duši koja se uzdiže iznad granica koje joj svijet ponekad želi nametnuti. Kao književnik, osjećam obavezu da te živote pretočim u štiva koja trebaju mnogima da budu i nauk ali i opomena što znači vjerovati u sebe i boriti se. U tom širokom, ponekad surovom pejzažu sporta i odrastanja, ime Adnana Kujovića izranja kao životna ispovijest ispisana nepokolebljivom vjerom u vlastite mogućnosti.

Adnanov put počinje u Podgorici, u nekadašnjem Zavodu za školstvo i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine, a današnjem Resursnom centru za đecu i mlade. U okruženju đe se formiraju prve sumnje, ali i prve velike nade, on je već tada shvatio da se život ne osvaja snagom tijela, već unutrašnjim kompasom koji pokazuje pravac kojim treba ići i boriti se. Još kao dječak naučio je da hrabrost ne pripada trenutku nego pogledu kojim se posmatra svaki novi dan. Zato je rastao kao biće koje uspijeva da pronađe otvorena vrata koja će ga uvesti u svijet uspjeha. Učestvovanje na sportskim manifestacijama, nastupi na recitatorskim smotrama, druženje sa vršnjacima u prostoru đe se učenje pretvara u povjerenje, a snovi dobijaju oblik sve je to postalo njegova prva biografija, ona koja se ne piše rukom već stavom. Tamo je izgrađen karakter koji kasnije neće biti samo osobina, nego temelj na kojem će stajati svi njegovi sadašnji ali i budući uspjesi.

ZAVIČAJ KAO NOVO BORILIŠTE: Povratak u Bijelo Polje, nakon osnovnog školovanja u Podgorici i formativnih godina provedenih u Resursnom centru za đecu i mlade, bio je za njega svojevrsni podstrek. Za Adnana Kujovića to je predstavljalo ulazak u novu etapu života, onu u kojoj će se izgraditi kao ličnost svjesna sebe i svojih mogućnosti. Gimnazija „Miloje Dobrašinović“ postala je okruženje u kojem se duh oblikuje jednako snažno kao i znanje, a upravo tu Adnan započinje svoju posvećenost džudou sportu koji ga je gradio i gradi zahtijevajući punu posvećenost. Njegovi prvi sportski koraci već su nagovještavali da pred nama raste mladić koji ne prihvata ograničenja. U Finskoj, na Evropskim igrama mladih paraolimpiaca, osvaja četvrto mjesto na svom prvom međunarodnom nastupu. To je trenutak u kojem čovjek osjeti da se granice svijeta pomjeraju pred njegovom voljom. Taj dan postao je jedna od onih uspomena koje ga prate kao orijentir, podsjećajući ga da je spreman za puteve koji su mnogo širi od tatamija.

Njegov trud je 2018. godine zvanično prepoznat. Paraolimpijski komitet Crne Gore proglašava ga najuspješnijim mladim sportistom. Takvo priznanje nosi u sebi mnoge životne radosti i iskušenja zapravo to je potvrda da je život građen na disciplini i posvećenosti uvijek prepoznat, ma koliko se prepreka i ograničenja moralo proći snagom volje i lične žrtve.

Ubrzo slijedi i kvalifikacioni turnir za Paraolimpijske igre u Hajdelbergu 2019. godine. Svako njegovo takmičenje, bilo nacionalno ili međunarodno, postaje prilika da iznova pokaže zašto džudo sport ne predstavlja samo borbu tijela već i izgradnju karaktera. Onaj ko ga prati na takmičenjima vidi mladića koji nikada ne traži prečice, koji u svakoj borbi unosi jednaku ozbiljnost i jednako poštovanje prema sportu. Ali Adnan se ne zaustavlja na sportskim borilištima. Njegovo ime nalazi se i iza brojnih projekata nevladinih organizacija koje se bave pravima osoba sa invaliditetom. Učestvuje, govori, motiviše, gradi društveni prostor inkluzije vlastitim primjerom. On pripada rijetkim mladim ljudima koji vjeruju da je javni nastup obaveza, a ne privilegija. Sportskim, kulturnim i edukativnim manifestacijama pristupa isto kao takmičenju sa potpunom predanošću.


Njegove vještine su predstavljene u jednoj snažnoj biografiji. Snalaženje u javnom nastupu, timski rad, liderske osobine, disciplina i radne navike sve su to osobine koje potvrđuje svakim svojim angažmanom. Poznavanje rada u NVO sektoru i IT vještine samo su instrumenti u rukama nekoga ko već nosi najveću prednost čvrsto uvjerenje da je moguće postati bolja verzija sebe. Adnan često kaže da nijedan napor ne može biti uzaludan ako se uloži iskreno. To je njegova formula, jednostavna i moćna.

SNAGA KOJA PRELAZI U NADAHNUĆE: Njegove riječi nijesu prolazna misao koja lijepo zvuči pa nestane poput prve jutarnje rose. One su čin izbora, temeljna odluka da se život vodi drugačije, odlučnije i dostojanstvenije. Kada Adnan izgovori svoje jednostavne, a snažne riječi: „Svojim primjerom želim da podstaknem druge da postanu bolja verzija sebe. Svaki uspjeh traži trud i disciplinu i svaki napor vrati se uspjehom.“ On zapravo potvrđuje sve ono što je već izdržao, svaku etapu svog puta, svaki trenutak kada je morao da pronađe snagu u sebi i onda kada je sve izgledalo teško, neizvjesno i preveliko. To nisu stavovi i razmišljanja da bi se dopali drugima, već rečenice nastale iz tijela koje pamti napor i iz duha koji pamti borbu. One su njegov lični putokaz svijetu, primjer da čovjek može i mora da bude više od onoga što mu okolnosti dozvoljavaju.

U toj poruci odjekuje mladost koja je mnogo prije svojih godina naučila da se čovjek ne oblikuje samo pobjedama, nego i padovima koji bole, i trenucima koji lome, i danima kada bi bilo lakše stati nego nastaviti. To govori sportista koji zna šta znači gledati protivnika u oči, a ostati miran i pored pritiska koji ne vidi publika. To govori aktivista koji razumije da dostojanstvo nije dato, već stečeno i odbranjeno. To govori student prava koji zna da pravda nije teorija nego spor, uporan hod ka svijetu koji još nije takav kakav bi trebalo da bude. U njegovoj rečenici sabrano je sve ono što ga je oblikovalo i jutra kada je trebalo ustati ranije nego što je tijelo željelo, i sati treninga kada disciplina nadrasta zamor, i susreti sa ljudima kojima treba nada, primjer i riječ.

Upornost, ta rijetka i dragocjena vrlina, ne stanuje u knjigama. Ona se rađa u čovjeku, u onim trenucima kada bi mnogi odustali, kada bi se povukli, kada bi rekli da je dovoljno. Adnan nije odustao. Njegova snaga je postala odgovor na okolnosti. Zato njegove riječi imaju snagu punu ohrabrenja to su riječi koje pozivaju čovjeka da prepozna sebe, da vidi mogućnost tamo đe je ranije vidio prepreku, da shvati da je put naprijed uvijek moguć ako postoji volja koja ga gura iznutra.

Adnan je dokaz da zavičaj može biti početak, ali nikada i kraj mjesto odrastanja može postati prva pozornica hrabrosti, prostor iz kojeg se kreće ka svijetu sa uvjerenjem da korijeni ne sputavaju nego jačaju, da se iz skromnih sredina uzdižu najčistiji primjeri ljudske odlučnosti. On je mladić koji svoju snagu ne nosi kao teret, već kao prometejski put koji drugima otvara vidike. Njegova skromnost nije povučenost, već duboko razumijevanje da čovjek ne treba da govori mnogo kada njegova djela govore umjesto njega. Adnanov život je primjer kako se hrabro bori i živi. I zato je njegov moto princip, put, obećanje i poziv svima koji ga gledaju da ustanu, da pokušaju, da se odvaže, da vjeruju u sebe makar onoliko koliko on vjeruje da svaki čovjek nosi u sebi iskru vrijednu borbe i ono lijepo zrnce dobrote koje postoji u svima nama.

Na kraju reći ću, kao čovjek od knjige i pera, da ovakvi mladi ljudi podsjećaju sve nas koji živimo riječ i misao da je Adnaan jedan od onih rijetkih koji nam vraćaju vjeru da budućnost nije samo vrijeme koje dolazi, već prostor koji stvaraju oni hrabri, istrajni i čestiti. Ako je ikada postojalo svjedočanstvo da čovjek može da nadmaši sve okolnosti onda je Adnanov put čist, snažan i dostojanstven, poput svetionika na dalekim hridima spasa.