Povodom manifestacije „Dani Zaima Azemovića 2025“, koja se ove godine održava od 12. do 16. decembra, porodica Azemović sa poštovanjem obavještava javnost da će u okviru ovog programa biti zvanično predata inicijativa da Narodna biblioteka Rožaje ponese ime književnika, prosvjetitelja i hroničara duha Sandžaka, Zaima Azemovića (1935–2015).

Inicijativa će biti uručena:
Rahmanu Husoviću, predsjedniku Opštine Rožaje,
Almiru Avdiću, predsjedniku Skupštine Opštine Rožaje.

Ovaj prijedlog potpisalo je više od 100 istaknutih intelektualaca, pisaca, profesora, umjetnika i kulturnih stvaralaca iz Crne Gore i regiona, pripadnika bošnjačkog, crnogorskog, hrvatskog, albanskog i srpskog naroda, što pokazuje da je djelo Zaima Azemovića prepoznato kao zajedničko kulturno dobro koje nadilazi etničke i vjerske granice.

Za našu porodicu, ali i za cijelu zajednicu Rožaja, ova inicijativa ima duboko simboličko značenje.
Zaim Azemović je bio čovjek knjige, učitelj generacija, sakupljač narodnog govora i čuvar sjećanja jednog kraja. Svojim radom je svjedočio duhu multikulturalne Crne Gore, društva u kojem se različitosti ne doživljavaju kao prepreka, nego kao bogatstvo koje oblikuje zajednički identitet.

Njegova riječ je spajala, ne dijelila. Njegova knjiga je bila snažno vezana za sve. Njegova misija bila je da čuva ono što nas zbližava jezik, pamćenje, priču, tradiciju i ljudsku mjeru.

Zato vjerujemo da je Narodna biblioteka Rožaje, kao dom pisane riječi, najprirodnije mjesto da ponese ime čovjeka koji je cijelog života služio knjizi, znanju Rožajama i Crnoj Gori. Ovaj čin ne predstavlja odavanje poštovanja prema jednom stvaraocu predstavlja i poruku mladima da se vrijednosti koje su oblikovale Crnu Goru znanje, dijalog, multikulturalizam i poštovanje prema drugome moraju čuvati i njegovati.

Porodica Azemović iskreno zahvaljuje svim potpisnicima inicijative, kao i svima koji su doprinijeli da se lik i djelo Zaima Azemovića sačuvaju u kolektivnom pamćenju našeg grada i našeg naroda. Njegove knjige ostaju naš zajednički stub identiteta i poštovanja a biblioteka koja bi nosila njegovo ime dobila bi na još većem značaju i

Porodica Zaima Azemovića

Asmir AZEMOVIĆ
Almir AZEMOVIĆ
Esad AZEMOVIĆ
Hanifa AZEMOVIĆ

Rožaje, decembar 2025.

PRIJEDLOG (i obrazloženje)
Da JU Narodna biblioteka Rožaje ponese ime ZAIMA AZEMOVIĆA (1935–2015) književnika, prosvjetitelja, sakupljača narodnog blaga i hroničara duha Sandžaka

UPUĆUJEMO:
Rahmanu HUSOVIĆU, predsjedniku Opštine Rožaje
Almiru AVDIĆU, predsjedniku Skupštine Opštine Rožaje

I. UVODNA RIJEČ
Odluka da Javna ustanova Narodna biblioteka Rožaje ponese ime Zaima Azemovića nije čin formalnog imenovanja, već izraz kulturne zrelosti zajednice koja zna prepoznati vrijednost onih koji su joj dali najviše časno, predano i bez kalkulacije. Ime Zaima Azemovića ne izgovara se ovđe samo kao podśećanje, već kao orijentir: ime čovjeka koji je svojim djelom obuhvatio prostor jedne cijele epohe, bez želje da se nametne, ali s jasnim namjerama da ostavi trag.

Njegov doprinos ne ogleda se isključivo u broju objavljenih knjiga, već u svijesti s kojom je zapisivao ono što svakodnevica često proguta i istorija zaobilazi. Bio je posvećen riječima koje su izrečene na seoskim pragovima, pred dječijim krevetima, kraj ognjišta i školskih tabli. Skupljao je izraze koji ne žive u arhivima, već u narodu u tome je imamo nenadmašnu ulogu. U svakom njegovom zapisu ośeća se pažnja prema onome što je nevidljivo spolja, ali suštinsko unutra ośećaj pravde, obzir, mjera, savjest.

Azemovićeva zostavština ne pripada jednoj naciji, vjeri, jeziku niti administrativnoj granici. Ona je nadrasla lokalno i nacionalno jer je iznikla iz dubokog uvida u ono zajedničko što spaja ljude, a ne dijeli ih. On nije težio da svijet pojednostavi, nego da ga prikaže onakvim kakav zaista jeste višeslojan, bogat razlikama, ali oslonjen na zajedničku ljudckost. Rožaje je za njega bio i ostao poseban unutrašnji zavičaj bilo je to mjesto đe različitosti nisu prijetnja, već prednost prostor đe se ljudi ne prebrojavaju, nego prepoznaju.

Zaim Azemović je istrajavao uz ljude iz naroda one čiji se glas ne čuje daleko, ali nosi ono što je važno uz one koje svakodnevnica lako zaobiđe, a bez kojih ni jedna zajednica ne bi imala temelje. Nije to činio iz sažaljenja niti iz nostalgije za prošlim vremenima, već iz duboko promišljenog uvjerenja da se istinsko ljudsko dostojanstvo najčešće krije upravo tamo đe ga niko ne traži u sjenama svakodnevice, u životima onih koji rade, podnose, pamte i ćute.

Bilježio je njihove riječi, sudbine i poglede ne da bi izgradio sliku o sebi, već da bi sačuvao trag o njima onima koji nisu imali vremena da pišu, a jesu imali što da ostave. Njegov književni i životni put nije nastajao da bi ostavio spomenik, već da bi spriječio zaborav. Nije improvizovao već je biležio ono što ostaje između redova jezik kojim se kazuje istina, znanje koje se prenosi ne iz obaveze, već iz odgovornosti, i odnos prema drugom koji ne zavisi od porijekla, već od ljudckosti.

II. BIOGRAFSKI OKVIR
Zaim Azemović rođen je 24. decembra 1935. godine u selu Bukovica kod Rožaja u sredini đe su se kroz jezik, običaje i svakodnevicu, prirodno prožimali narodna etika, vjerski ośećaj i zavičajna pripadnost. Odrastao u porodici u kojoj se riječ poštovala i pamtila, još u ranim godinama razvio je poseban senzibilitet za govor bošnjačkog naroda, za ono neizgovoreno što se nalazi iza riječi, i za dubinsku vrijednost jezika kao nosioca identiteta. Djetinjstvo i mladost proveo je u ambijentu seoskog života koji nije bio ni jednostavan ni lak, ali je bio prožet solidarnošću, mudrošću i mirom u kojoj je riječ imala snagu.

Njegov profesionalni put bio je ispunjen predanošću i odgovornošću. Počevši kao učitelj u selima Bukovica i Paučina, nastavio je rad u Baću, a potom u Rožajama, đe je ostavio najdublji trag. Bio je dugogodišnji direktor Osnovne škole „Mustafa Pećanin“, prosvjetar i rukovodilac Udružene osnovne škole u Rožajama. Svaku od tih funkcija shvatao je kao poziv, a ne kao položaj kao priliku da doprinese razvoju škole, učenika i zajednice. Njegov način rukovođenja bio je miran, načelan, bez nametanja, ali čvrsto usmjeren na znanje, pravdu i međuljudsko poštovanje.

Nakon dugogodišnjeg angažmana u obrazovanju, svoj rad nastavio je u Opštini Rožaje, đe je obavljao dužnosti u okviru lokalne uprave i sindikalnih struktura sve do penzionisanja 2001. godine. I tada, kada je zvanično napustio administrativni posao, nije prestao da radi. Nastavio je da piše, objavljuje i sakuplja ostajući vjeran svom unutrašnjem pozivu da služi jeziku, istini i śećanju.

Zaim Azemović je bio član Udruženja književnika Crne Gore, ali i počasni član brojnih drugih kulturnih i naučnih udruženja u zemlji i inostranstvu. Bio je saradnik, sagovornik i prijatelj velikom broju intelektualaca, prosvjetnih radnika, mladih pisaca, hroničara i novinara. Pisao je za listove Pobjeda, Prosvjetni rad, Bratstvo, Sindikalni list, ali i za brojne zavičajne i regionalne časopise koji su prenosili njegovu riječ i ideje.

Za svoj rad nagrađivan je brojnim opštinskim, republičkim i saveznih priznanjima, među kojima se izdvajaju Nagrada „Oktoih“ za izuzetne rezultate u prosvjeti i književnosti, Nagrada „Pero Ćamila Sijarića“ Bošnjačkog nacionalnog vijeća, Nagrada časopisa Raskovnik za njegov doprinos u očuvanju narodnog stvaralaštva, kao i više nagrada za pojedinačne priče i pjesme. Te nagrade nisu bile cilj, već posljedica njegovog neprekidnog angažmana u stvarima koje je smatrao važnijim od ličnog priznanja u obrazovanju, kulturi i služenju zajednici.

Cijela njegova biografija radna, stvaralačka i ljucka govori o čovjeku koji se neprestano kretao između škole i biblioteke, između narodne riječi i savremene misli, i koji je svakim svojim naporom potvrđivao da vrijednost pojedinca leži u onome što ostavlja iza sebe, a ne u onome što za sebe traži.

III. STVARALAČKI I KNJIŽEVNI OPUS
Književno stvaralaštvo Zaima Azemovića predstavlja jednu od najslojevitijih i najplodnijih autorskih cjelina u savremenoj literaturi Crne Gore, Sandžaka i šire. Njegovo pisanje nije se ograničilo na jedan žanr, tematski okvir ili izraz ono je raslo paralelno sa njegovim životnim iskustvom, kao produžetak njegovog pogleda na svijet, čovjeka i zajednicu. Svoj književni put započeo je početkom 1960-ih godina, a tokom više od pet decenija objavio je preko 25 knjiga: pripovjedaka, romana, pjesničkih zbirki, zbornika, zavičajnih hronika, monografija, publicistike i studija sakupljenog narodnog stvaralaštva.

Posebnost njegovog opusa jeste ravnoteža između literarne invencije i dokumentarističke preciznosti on nije gradio svjetove mimo stvarnosti, već je postojećoj stvarnosti davao glas. Njegovo djelo može se tematski sagledati kroz tri čvrsto povezana kruga:

1. Prozna književnost
Od zbirke Zlatna i gladna brda (1972), preko Duga zavičaju i Nesanica, pa do dokumentarno-literarnih proza poput Zločin i odmetništvo Bajrama Hodžića ili romana Šemsi-pašina balkanska sudbina, Azemović je oblikovao književni prostor u kojem se isprepliću siže moralnih dilema, veličina svakodnevnog junaštva, dostojanstvo u siromaštvu, ali i društvene traume koje ostavljaju ožiljke na ljudskoj duši. Njegovi junaci nisu izmišljeni oni su prepoznatljivi, iz naroda, iz školske klupe, sa planinske staze. Jezik kojim piše nije literarno ušminkan to je jezik naroda, (bosanski) autentičan, lokalizovan, arhaičan ali ritmički oblikovan tako da nosi i melodiju i značenje.

U njegovim pripovijetkama zatičemo Sandžak kao mjesto izloženih ljudi onih koji se bore da ostanu pravedni u vremenima nepravde, da ostanu svoji kada sve oko njih mijenja lice. Pripovijedanje Zaima Azemovića ne pretenduje na senzaciju ono je uporno, staloženo, blisko i ispunjeno ljudskom toplinom. U pričama kao što su Buđenje španskog učitelja, Daljine ili Građevine rušilaca, ogleda se autorova sposobnost da u mikro-događaju prepozna dublju istinu, a u običnom čovjeku uzvišenu misao.

2. Poezija i refleksivna proza
U pjesničkim zbirkama poput Mijene (1977), Sijevak (1982), Nebeska vrata (1998) i Orijentir humanosti u beskraju vječnosti (2013), Azemović je razvio lirsku liniju koja se ne odvaja od njegove narativne ośetljivosti. Njegova poezija nije hermetična ni elitistička ona je misaona, prosvjetiteljska, religiozno kontemplativna, ali uvijek dostupna čitaocu koji želi da kroz stih razumije vrijeme, smrt, prolaznost, ali i nadu, vjeru i zahvalnost.

Njegove pjesme često su oblikovane kao unutrašnji monolozi razgovori s Bogom, precima, zavičajem, sopstvenim zabludama i snovima. Ośećanje prolaznosti, često obavijeno religijskim tonom, ne ostavlja prostor pesimizmu naprotiv, poziva na budnost duha i skromnost pred veličinom svijeta. Rijetko koji pjesnik u savremenoj literaturi Sandžaka toliko pažnje posvećuje ljepoti jednostavnih pojava, snazi planine, bliskosti prirode i svetosti govora.

3. Sakupljački, dokumentarni i publicistički rad
Ono što Zaima Azemovića izdvaja kao kulturnog radnika od naročitog značaja jeste njegov neumorni trud u sakupljanju narodnog stvaralaštva poslovica, bajalica, brojanica, molitvi, legendi, zagonetki i narodnih izraza koji bi bez njegove ruke, danas nepovratno bili izgubljeni. U knjigama poput U riječima lijeka ima (1992), Pamet je u narodu, Jagluk sa Nebeske Sohe, kao i monografijama o Bukovici i Paučini, on je sistematski i sa poštovanjem bilježio narodno pamćenje ne samo kao folklor, već kao duhovni temelj (bošnjačkog) naroda.

Takav rad zahtijeva poniznost, strpljenje i iskren odnos prema onome što dolazi iz naroda. Azemović nije pristupao tom zadatku s visine, već s ljubavlju i obavezom. Čuvao je ono što su drugi odbacivali kao “neakademsko” i pokazao da narodna riječ ima istu snagu i važnost kao svaka napisana knjiga. Njegovi zbornici danas predstavljaju neprocjenjiv izvor za etnolingvistiku, kulturnu antropologiju, ali i za razumijevanje savremenog identiteta bošnjačkog čovjeka.

IV. MULTIKULTURNI DUH I MEĐUSOBNA POVEZANOST ZAJEDNICA
Rožaje, grad u podnožju Hajle, je složeni mozaik identiteta, đe su se kroz vjekove susretale i oblikovale različite vjere, jezici, porodične loze, običaji, pogledi na svijet. U takvom prostoru, đe razlike nisu prepreka, već materijal za zajednički život, Zaim Azemović nije bio samo svjedok te višeslojnosti bio je njen promišljeni tumač i nenametljivi graditelj međusobnog razumijevanja.

Azemović je i rođen i formiran u sredini u kojoj je poštovanje prema drugome bilo ljucka norma, a ne deklarativni ideal. U njegovoj literaturi, svakodnevici i sakupljačkom radu osjećao se duboki senzibilitet za složenost ljudskog bića koje ne može biti svedeno na jedno ime, jednu tradiciju, jednu istinu jedan narod. Njegovi tekstovi nijesu samo kulturni zapisi oni su fino složeni tragovi ljuckog života koji počiva na prihvatanju različitosti kao prirodnog stanja zajednice.

Śedoci smo društva lako fragmentiraju duž etničkih i religijskih linija, Zaim Azemović je iznova vraćao povjerenje u moć riječi da spaja. Njegova priča nije bila priča Bošnjaka, Crnogorca, Albanca, Srbina ili muslimana pojedinačno bila je priča čovjeka koji zna da multikultura ne znači ignorisanje razlika, već življenje s njima u obostranom poštovanju. U svakom svom tekstu, on je znao đe završava pojedinac a počinje zajednica i tu granicu nikada nije povrijedio, već je čuvao kao prostor odgovornosti.

Posebno važno je istaći da je Azemović u književnom smislu oblikovao jednu originalnu filozofiju suživota bez akademskih teorija, već riječima koje odzvanjaju iz svakodnevice kroz poslovice, molitve, legende i anegdote koje su dolazile iz govora staraca, majki, običnih ljudi. U njegovim djelima, bajalice i pjesme nisu imale etničku etiketu bile su bogatstvo naroda, śedočanstvo duha koji se prenosio kroz generacije. Njegova zbirka U riječima lijeka ima nije samo etnografski dragulj, već i temeljni tekst jedne filozofije susreta među različitostima.

On je razumio da je jezik prvi komšija vjere, da je priča jedna poveznica između sela i grada, da je mudrost uvijek dijeljena. U tom smislu, bio je izvan svih ideoloških okvira nije učestvovao u podjelama, nije dijelio jezik na “naš” i “njihov”, već ga je bilježio kao zajednički. Njegova predanost pamćenju narodne riječi bila je ujedno predanost očuvanju prostora u kojem se može govoriti bez straha, bez uslova, bez zatvaranja.

Azemovićevo djelo i ono što je pisao, i ono što je bilježio pruža uvid u to kako različite zajednice žive jedna uz drugu ne “uprkos razlikama”, nego upravo zahvaljujući njima. Bio je primjer toga da prosvjetitelj ne mora biti neutralan on može imati korijen, vjeru i uvjerenje, ali ne smije izgubiti poštovanje za drugoga. Upravo zbog toga je njegovo stvaralaštvo prihvaćeno i cijenjeno među svim narodima koji su živjeli i žive u Rožajama i šire.

U njegovo vrijeme, kad god se ukazivala opasnost da se zaboravi ono što nas povezuje, Zaim Azemović je pisao, govorio, objavljivao, putovao s vjerom da riječ može biti dom i za onoga koji se u njemu ranije nije prepoznao. Njegova zaostavština je dokaz da kulturni identitet jedne zajednice raste kad priznaje i njeguje prisustvo drugoga.

Rožaje je prirodno mjesto susreta Bošnjaka, Crnogoraca, Albanaca, Srba i drugih naroda. Zaim Azemović je to nasljeđe prihvatio kao centar svog stvaralaštva. U pričama i esejima utemeljio je filozofiju zajedničkog života i međusobnog uvažavanja. Poznat je po tome što je čuvao duh Bošnjaka, ali i zajedničke niti svih naroda u njegovim bilješkama nalazi se „autentični bosanski jezik” koji pripada svima, a ne samo jednoj zajednici

Kroz sakupljanje narodnih poslovica, predanja i legendi islamskih i hrišćanskih Azemović je doslovce stvarao veze između vjera i naraštaja. Zapisao je bajke, brojalice, pjesme i izreke kako bi ukazao na zajedničke vrijednosti. Time je narodni jezik i simbolika njegovih priča i stihova povezala islamsku i hrišćansku tradiciju Sandžaka. Takvim djelovanjem postao je zaštitnik jezika i kulture koje su stoljećima ispreplele Sudžak njegovo djelo promoviše zajedničku baštinu svih stanovnika Rožaja. Konzistentno je slavio kulturni dijalog i pokazivao da poštovanje različitih zajednica gradi društvo otporno na podjele.

V. KNJIŽEVNOST KAO KULTURNI DOKUMENT
Književno nasljeđe Zaima Azemovića ne može se svesti na estetski izraz, jezičku virtuoznost ili samo literarnu vrijednost njegovo stvaralaštvo istovremeno je i kulturna arhiva, i duhovna topografija jednog prostora, i neformalna istorija zajednice koja se nije mogla pronaći u zvaničnim hronikama. Njegove knjige nisu pisane da bi se svidjele literarnim krugovima, već da bi sačuvale ono što bi u vihoru vremena nestalo: idiome, izraze, načine razmišljanja i govora, modele ponašanja, zaboravljene pjesme, molitve, izreke i svakodnevni jezik jednog naroda.

Zaim Azemović je znao da je kulturno pamćenje ranjiva materija. Ono se ne prenosi zakonima ni proglasima, već govorom između generacija, u ritmu jezika i śećanjima koje nema ko drugi da zapiše. Upravo u toj ośetljivoj zoni između onoga što se zna, ali nije zapisano, i onoga što se piše, ali se više ne živi Azemović je pronašao svoju misiju. Njegovo književno djelo postaje stoga nosi snagu ličnog autorskog pečata ono je ogledalo jednog vremena, njegovih ljudskih odnosa, duhovne geografije i slojevitosti svakodnevice.

Kroz knjige poput Paučina i gorštaći, Zavičaj na cvjetnim brdima i Pamet je u narodu, Azemović nije samo bilježio narodne izraze i forme on ih je tumačio, smještao u kontekst, davao im dubinu i značenje. Ono što bi za druge bio “materijal”, za njega je bilo tkivo života. Njegove etnolingvističke i narodne studije ne služe kao prikaz uz istoriju, već kao ravnopravan izvor jer u narodu koji priča postoji sačuvana istina koju nijedan arhiv ne može zamijeniti.

U pričama, Azemović donosi duhovne, moralne i jezičke obrasce naroda u tranziciji naroda koji se suočava sa promjenama, ali pokušava da sačuva suštinu. Čitaalac kroz njegove rečenice ne prolazi samo kroz literarni pejzaž, već ulazi u kuće, dvorišta, škole, džamije i livade koje više ne postoje osim u jeziku. On ne idealizuje prošlost, ali je poštuje ne bježi od sadašnjosti, ali je gleda očima onih koji pamte.

Njegov stil jednostavan, ali ne pojednostavljen narodski, ali ne populistički nosi onu rijetku osobinu autentičnosti čitalac zna da autor piše o onome što je doživio, vidio i duboko razumio. Upravo zbog toga njegova književnost ima onu snagu koju često pośeduje usmena riječ starca nije tu da se s njom raspravlja, već da se iz nje nešto važno nauči.

Zaima Azemovića ne treba čitati samo kao književnika, već kao śedoka vremena i čovjeka koji je možda bolje nego iko drugi, znao kako se svakodnevno oblikuje duhovna slika jednog kraja. Njegove knjige su dokument vremena jer iz njih možemo rekonstruisati kako je narod govorio, kako je mislio, kako je vjerovao, kako je praštao i kako je čuvao obraz.

U tom smislu, njegova književnost je nezamjenjiv kulturni dokument ne u birokratskom, nego u živom, ljudskom, jezičkom, emocionalnom i etičkom smislu. Svaka priča, pjesma i anegdota koju je zapisao je prostor śećanja u kojem jedna zajednica prepoznaje samu sebe.

U knjigama Zaim Azemović ostavio je živu etnologiju Sandžaka snimke života, pastira, učitelja i običnih ljudi. Čitaju se u njima običaji, vjerovanja i svakodnevica tog kraja kao u višeslojnoj istorijskoj hronici. Pjesničkim i proznim izrazom, on spaja narodni govor, narodnu mudrost i lirsku refleksiju. Primjera, u monografiji Paučina i gorštaci opisuje kako su stanovnici Paučine kroz stogodišnju istoriju „ođuli naprotiv nevoljama” i tako očuvali kulturu svog sela. U hronici Zavičaj na cvjetnim brdima svoje rodno selo Bukovicu prikazuje „kao na dlanu” detaljima svakodnevnog života. Azemović nije samo literarni umjetnik on je istinski čuvar narodne baštine „Zato je tragao i bilježio poslovice, predanja, bajke, brojalice, jezik sela i staraca jer je ośećao odgovornost prema narodu, jeziku i zemlji.

Stoga njegovo književno djelo ima trajnu dokumentarnu vrijednost. Ono pokazuje kako su sezik, kultura i religija stapali u jedinstvenu ljudsku priču Sandžaka i Crne Gore. Riječi i izrazi narječja Bukovice, Bača i Paučine, koje danas gotovo nikad ne čujemo, upravo žive u njegovim tekstovima. Radom svog pera Zaim Azemović je sačuvao mnoštvo običaja i narodnih vjerovanja uporište narodne pameti koji bi u suprotnom izgubili vezu s generacijama.

VI. DOPRINOS ZNANJU, PROSVJETI I MLADIMA
Ako bi se čitav život Zaima Azemovića mogao sabrati u jednu riječ, onda bi ta riječ bila učenje. Ne samo kao proces obrazovanja, već kao filozofija življenja, kao vrijednost kojom se oblikuje čovjek i društvo. U eri kada je prosvjeta bila jedan od rijetkih puteva društvene pokretljivosti, Zaim Azemović je svojim radom dokazivao da znanje jedna od stepenica prema boljoj egzistenciji, ali i temelj dostojanstva, samopouzdanja i odgovornosti.

Njegov pedagoški put počeo je u rodnoj Bukovici i nastavio se kroz Paučinu, Bać i Rožaje, ali ono što je ostavljao za sobom nijesu bile samo ispisane table i zabilježeni časovi, već generacije učenika koje su iz njegovih učionica izlazili ne samo pismeniji, već i oblikovaniji kao ljudi. Učiteljski poziv za njega bio je poziv trajno prisutan u životu zajednice. Kao učitelj, direktor škole, prosvjetni inspektor i kasnije kao kulturni poslenik, Zaim Azemović je bio stožer znanja u sredinama koje su vječito balansirale između tradicije i modernosti.

Ali ono što ga izdvaja nije samo formalna uloga prosvjetnog radnika, već njegova lična misija da obrazovanje bude dostupno, smisleno i utkano u život naroda. Nikada nije razdvajao učionicu od stvarnog svijeta znao je da se đeeca ne uče samo iz knjiga, već i iz govora roditelja, narodnih priča, razgovora u avliji, starih zapisa, crkvenih i džamijskih predanja. U tom duhu, autor je paralelno sa školskim radom razvijao i prosvjetiteljski duh kroz književnost i istraživački rad, pokazujući da se pisanje ne završava u biblioteci, niti znanje u učionici.

Azemovićeve monografije i zbornici imaju vrijednost ne samo zbog sadržaja, već i zbog metode on je okupljao ljude, podsticao ih da pričaju, pisao njihove priče, bilježio prezimena, geografske toponime, sudbine porodica. Time je ne samo prenosio znanje, već gradio ono što danas nazivamo “lokalna kultura pamćenja” svijest o tome ko smo, odakle dolazimo, čemu težimo. Djela poput Razvoj školstva u rožajskom kraju, Paučina i gorštaći i Znanje u budućnost nisu samo faktografske hronike, već i portreti zajednice u njenom rastu i borbi da opstane.

U vremenu kada se (pojedini) mladi bošnjaci suočavaju s krizom identiteta, pomanjkanjem uzora i gubitkom veza sa zavičajem, Zaim Azemović ostaje snažan primjer kako se riječju može graditi veza ka budućnosti. Njegovo stvaralaštvo nadahnjuje upravo zbog toga što ne idealizuje već ośvjetljava, ne propovijeda već pripovijeda, ne osuđuje već razumije. Mladom čovjeku poručuje da obrazovanje nije samo cilj, nego put i da na tom putu vrijedi nositi knjigu kao štit, a riječ kao svjetiljku.

Zahvaljujući njegovom radu, mnogi mladi ljudi u Rožajama su prvi put čuli da njihova svakodnevica ima literarnu vrijednost, da njihovo selo ima istoriju, da njihov govor ima poeziju. U tom smislu, doprinos Zaima Azemovića prosvjeti nije moguće izmjeriti brojkama, diplomama ili statistikama ali ga je moguće prepoznati u svakom mladiću i đevojci koji su zbog njegove riječi zavoljeli knjigu, znanje i što je možda najvažnije sebe.

VIII. SIMBOLIKA IMENA I NASLJEĐA
Naziv institucije nikada nije samo administrativna odrednica on je izjava o vrijednostima koje ta institucija baštini, čuva i prenosi. U tom smislu, dodjeljivanje imena Narodnoj biblioteci u Rožajama po Zaimu Azemoviću ne bi bilo samo čin simboličnog priznanja, već čin duboke kulturne zrelosti i društvene odgovornosti. Bila bi to poruka da ova sredina zna da prepozna, vrednuje i ovjekovječi ono što je iz njenog tkiva proizašlo, ali što svojim značenjem prevazilazi lokalne okvire.

Ime „Zaim Azemović“ nosi snagu stvaralačkog kontinuiteta, posvećenosti jeziku, obrazovanju i kulturnoj slojevitosti jednog prostora koji je oduvijek bio raskrsnica naroda, vjera i tradicija. On nije pripadao samo jednoj zajednici bio je hroničar Rožaja, tumač Sandžaka i svjedok multikulturnog pejzaža Crne Gore. Njegovo nasljeđe je slojevito: književno, pedagoško, sakupljačko, istraživačko, moralno. To je nasljeđe koje ne živi u retorici, već u načinu kako govorimo, pišemo, učimo i čuvamo svoje pamćenje.

Dodjelom njegovog imena biblioteci, Rožaje ne bi samo ispravilo istorijsku nepravdu zaborava, već bi stalo rame uz rame onim sredinama koje umiju da poštuju svoje istinske kulturne temelje. Bila bi to poruka mladima da riječ još uvijek ima snagu, da knjiga nije prevaziđena, da su obrazovanje i znanje vrijednosti koje opstaju i kada sve drugo iščezne. Ime „Narodna biblioteka Zaim Azemović“ bilo bi svjetionik u vremenu kada kulturni orijentiri postaju sve manje vidljivi.

Takođe, simbolički čin imenovanja imao bi i širi identitetski značaj. Zaim Azemović ostaje primjer kako se različitosti mogu ne samo poštovati, nego i oplemenjivati. Kroz njegove knjige, čitalac ne samo da uči o sebi, već uči kako da bolje razumije drugog. Upravo zato, njegovo ime u naslovu jedne biblioteke ne znači zatvaranje u prošlost, već otvaranje prema budućnosti u kojoj znanje, empatija i dijalog ostaju temeljne vrijednosti.

IX. ZAKLJUČAK
Odluka da se Narodna biblioteka Rožaje nazove imenom Zaima Azemovića ne može se posmatrati kao obična formalnost niti kao simboličan u čast jednog zaslužnog pojedinca. Ona se mora razumjeti kao kulturni, društveni i pedagoški čin sa dubokim implikacijama po samopouzdanje zajednice, po oblikovanje kolektivnog pamćenja i po očuvanje temelja identiteta u vremenima često razarajućih promjena.

Rožaje je sredina bogate, višeslojne istorije i raznovrsne društvene strukture. I upravo u takvom prostoru, imenovanje kulturne ustanove po čovjeku koji je cijeli život posvetio očuvanju lokalnog jezika, narodnog govora, obrazovanja, međuvjerskog razumijevanja i kulturnog dijaloga, predstavlja čin moralne dosljednosti. Zaim Azemović je bio učitelj narodu u najširem smislu te riječi. Učio nas je da govorimo precizno, da slušamo pažljivo, da pamtimo odgovorno i da poštujemo razliku.

Svaka zajednica ima svoje moralne integritete one koji ne traže priznanje, ali bez kojih bi duh prostora bio siromašniji. Azemović je bio jedan od takvih stubova. Njegovo pero je služilo pamćenju, njegovo prisustvo obrazovanju, a njegova riječ poštovanju. On je ostajao vjeran onome što je znao da je neprolazno riječi, znanju, jeziku, i čovjeku.

Imenujući biblioteku po njemu, Rožaje bi pokazalo da ne zaboravlja svoje učitelje, hroničare i tumače. Pokazalo bi da zna prepoznati ono što traje i kada se stranice zatvore, da razumije da kultura nije luksuz, već uslov postojanja. Bilo bi to ohrabrenje budućim generacijama da se ne boje da uče, pišu, govore, čuvaju, pamte. Da vrijedi biti predan svom jeziku, svome kraju, svojoj istini.

U tom smislu, ovaj prijedlog ne traži ništa drugo do ono što je prirodno da biblioteka mjesto čuvanja riječi i znanja nosi ime čovjeka koji je tim riječima dao glas, a tom znanju dušu. Da knjige budu pod krovom čovjeka koji ih je cijelog života stvarao i poštovao. Da prostor biblioteke nosi ime onoga koji je u toj multikulturalnosti i borbi života ostavio tragove koji ne umiru.

Dodjeljivanje imena „Narodna biblioteka Zaim Azemović“ ne bi bila samo odluka jednog saziva ili jedne skupštine bila bi to odluka čitavog društva da stane uz ono što je najbolje u njemu samom. Da potvrdi da književnost ima snagu, da učitelji imaju glas, da narodno pamćenje zaslužuje dom.

Narodna biblioteka Rožaje je čuvar knjige, jezika i identiteta ovog kraja. Davanjem imena „Zaim Azemović” biblioteci, opština bi institucionalno počastila njeneog neumornog intelektualnog borca i pisca. To bi značilo da se prizna čitav vijek književnosti Sandžaka koji je on ujedinio, i iskazala zahvalnost čovjeku koji je u generacijama njegovao ljubav prema knjizi i znanju.

Ime „Zaim Azemović” postalo bi simbol prijateljstva i multikulturalnog duha njegove zbirke čuvaju i proslavljaju jezik predaka, ali ne poznaju podjele među narodima. Time bi Rožaje pokazalo poštovanje prema vlastitim korijenima i otvorenost prema svima koji stvaraju riječju a samim tim i prema ideji multikulturalne Crne Gore i duhovnog Sandžaka. Biblioteka “Zaim Azemović” bila bi trajni znak da se vrijednosti književnosti, obrazovanja i međunacionalnog dijaloga cijene i čuvaju.

Za mlade generacije, biblioteka „Zaim Azemović” bi bila simbol da je ljubav prema knjizi i znanju osnova opstanka. Njegov primjer istine, poštenja i humanizma motivisao bi učenike da ne zanemaruju svoje korijene i da nastave kulturnu misiju. Time bi se svemu što je Zaim Azemović uradio dala trajna važnost. Spomenom na njega, čuvalo bi se śećanje i kontinuitet kulturnog identiteta Sandžaka. Biblioteka bi postala mjesto kolektivne memorije i duhovnog nasljeđa njegova i cijelog kraja.


U ROŽAJAMA, 21. DECEMBRA 2025.

PREDLAGAČI:

1. Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

2. Asmir AZEMOVIĆ

3. Almir AZEMOVIĆ

4. Esad AZEMOVIĆ

5. Hanifa AZEMOVIĆ

6. Salko LUBODER, publicsta

7. Veljko ĐUKANOVIĆ, profesor književnosti

8. Kemal MUSIĆ, prozni pisac

9. Dr Amer HALILOVIĆ,

10. Saša BOŽOVIĆ, kulturolog

11. Prof. dr Redžep ŠKRIJELJ

12. Sinan TIGANJ, direktor Centra za kulturu Petnjica,

13. Rizo GRUDA, profesor i publicista

14. Prof. dr Naka NIKŠIĆ

15. Denisa CURIĆ-AZEMOVIĆ, vijećnik za obrazovanje, kulturu i sport i mlade Novog Pazara

16. Aco SRDANOVIĆ, pisac
17. Zećir LUBODER, akademski slikar

18. Elijas REBRONJA, direktor Bošnjačkog instituta za nauku kulturu i umjetnost

19. Slobodan Bobo-SLOVINIĆ, akademski slikar, arhitekta i pisac

20. Mustafa BALJE, novinar i pisac

21. Rajko JABUČANIN, pjesnik

22. Alija REDŽEMATOVIĆ, profesor i bibliotekar savjetnik

23. Boban REDŽEPAGIĆ, spec, evropskih studija

24. Dami SKAREP

25. Senad GAČEVIĆ, redovni profesor muzičke akademije na Cetinju

26. Dr Senadin PUPOVIĆ, književnik, slikar, solista

27. Senad PEPIĆ, akademski slikar i NVO Eko Gard

28. Džemo DACIĆ, Šef kabineta reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori

29. Jasmin SPAHIĆ, magistar ekonomije

30. Kadaif SUTKOVIĆ, profesor književnosti

31. Željko RUTOVIĆ, kulturolog i publicista

32. Nusret EĆO, dipl. Ing elektrotehnike

33. Safet KALAČ, profesor njemačkog jezika

34. Sanid REDŽEPAGIĆ, dipl pravnik

35. Jasmin ĆOROVIĆ, prof, filozofije

36. Faruk DIZDAREVIĆ, istoričar kulture

37. Zoran VULEVIĆ, književnik

38. Senad GILJAJ, urednik TVCG Programa za manjebrojne narode

39. Mustafa CANKA, publicista i novinar

40. Mirsad BARJAKTAREVIĆ, dipl. pravnik

41. Namik ALIMAJSTOROVIĆ, Prvi predsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH urednik portala BHD Infodesk

42. Senka RASTODER, pjesnikinja i prozni stvaralac

43. Edin KAPLLANI, akademski slikar

44. Marinko PAVIĆEVIĆ, kantautor i pjesnik

45. Rexhep ÇUNMULAJ, pedagog

46. Lejla SRDANOVIĆ,

47. Veselin KONJEVIĆ, istoričar

48. Miloš ĆEĆANOVIĆ, menadžer

49. Marin ČAVELIŠ, naučnik i pisac

50. Latif ADROVIĆ, foto-reporter i publicista

51. Mirsad DŽUDŽEVIĆ,

52. Džeko SKENDEROVIĆ,

53. Boris MUGOŠA,

54. Mirko DRAGOVIĆ, akademski slikar

55. Dr. Ana STANKOVIĆ

56. Enes HALILOVIĆ, književnik

57. Ali DACI, profesor

58. Vesko ŽIVANOVIĆ, književni kritičar

59. Dževad PURIŠIĆ, dipl. maš inžinjer

60. Mr Sanida ŠABOTIĆ-ADŽOVIĆ

61. Selman SELHANOVIĆ, novinar i književni kritičar

62. MR Edita DAUTOVIĆ, pjesnikinja

63. Jasmina LUBODER-LEKOVIĆ, dipl. žurnalista

64. Dževdet LUBODER, tur tehničar

65. Danilo IVEZIĆ, književnik i publicista Zagreb

66. Velija MURIĆ, advokat

67. Prof. dr. Isat SKENDEROVIĆ, Dekan prirodno-matematičkog fakulteta Tuzla

68. Fuad FERATOVIĆ

69. Dr. Sead ŠAHMAN

70. Adis KOLJENOVIĆ, profesor

71. Ramiz LUBODER, imam

72. Željko SEKULOVIĆ, književnik

73. Fehim DŽOGOVIĆ, istraživač i publicista

74. Predrag GAZIVODA, slikar

75. Remzija HAJDARPAŠIĆ, dip maš. inžinjer

76. Dragan Mitov ĐUROVIĆ, novinar i publicista

77. Rafet HOT, vlasnik i glavni urednik Gusinje-Plav.com

78. Izet EROVIĆ, profesor i urednik brojnih izdanja Ratkovićevih večeri poezije

79. Prof. dr Olga KOMATINA-VOJIČIĆ

80. Bilal NIKEZIĆ, akademski slikar

81. Isljam ĆEMAN, profesor

82. Rešad KALAČ, novinar i književnik

83. Prof Rifat RAMČILOVIĆ

84. Orhan GRBOVIĆ, profesor engleskog jezika

85. Mr. sci. Sahudin KAČAR, generalni sekretar Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

86. Hajriz LUBODER, Predsjednik bošnjačkog društva kulture AVLIJA

87. Mr Adnan PEPIĆ

88. Esko HALILOVIĆ, dipl inž. agronomije

89. Ermin FEJZIĆ, mr pravnih nauka

90. Lejla TIGANJ, profesorica fizike

91. Esmir RASTODER, privrednik

92. Vahida NIMANBEGU, akademska slikarka

93. Damir-ef. HODŽIĆ, imam

94. Muhamed-ef. CECUNJANIN, predsjenik Medžlisa islamske zajednice PLAV

95. Mr. sci. Misera SULJIĆ-SIJARIĆ, književnica

96. Haxhi LAJÇI, prosvjetni radnik

97. Samir RASTODER, novinar

98. Prof. dr Ibro SKENDEROVIĆ

99. Srad ĐOKAJ, dipl. pravnik

100. Enver ĆOROVIĆ, publicista

101. Sead HUSIĆ, književnik

102. Dino LOTINAC, prof književnosti

103. Mirsad AZEMOVIĆ, Minoistar za dijasporu

104. Merud Melja KUČ, menadžer opštine Rožaje

105. mr. Nadil Natko-AZEMOVIĆ, odbornik u lokalnom parlamentu

106. Fadil AZEMOVIĆ, privrednik i predsjednik Strateške bošnjačke organizacije

107. Dr sci. Sait ŠABOTIĆ, istoričar

108. Ruždija KOČAN, publicista i NVO-aktivista

109. Safet ALISPAHIĆ, Predsjednik vijeća bosanske zajednice NJV Australia

110. Prof. dr Rufat ALIHODŽIĆ, arhitekta

111. Semih NIKOČEVIĆ, dipl, pravnik

112. Mr Sajma Feratović-Adrović, prof bosanskog jezika i književnosti

113. Emil ADROVIĆ, turizmolog

114. Slobodan MARUNOVIĆ, prvak CNP-a