Postoje mladi koji su odrasli na krilima planine. To su oni borci čije su prve lekcije o hrabrosti stigle iz šuštanja jele pod vjetrom i iz tvrdih borovih korijena što prkose svakoj zimi. Na padinama Durmitora, đe se hladnoća plete svoje zimske vijenc ei priče kao stari učitelji nekada pored ogništa rađaju se karakteri koji ne znaju za poraz. Tu među snježnim škrapama i vijugavim pod krovom vječnih snjegova i stazama kojima su generacije gorštaka hodale uzdignute glave, oblikuju se oni koji razumiju da se pobjede ne osvajaju zato što su lake, već zato što dolaze iz zemlje koja je naučila da stvara izuzetne zimske sportiste.

U takvom kraju nastaju neke od najljepših priča. A trag u snijegu nije prolazna linija, već otisak jedne sudbine. Oni koji potiču sa ovih visina ne ruše samo granice onih ih nadmašuju snagom koja raste iz kamena, iz šume, iz vječnog karaktera planine. Ne traže medalje da bi dokazali svoju vrijednost, jer vrijednost su naučili još prije nego što su prvi put stali na dasku ili skije. Naučili su je gledajući kako se jela u oluji ne savija, kako se stijena ne povlači, kako zima ne bira slabe nego ih oblikuje u jake. Ovo je priča o takvom čovjeku.


Priča o Andreju Šibaliću, prvom crnogorskom parasnouborderu, mladiću sa Žabljaka koji je usred hladnoće planine pronašao toplinu jedne velike ideje da se ništa u životu ne dobija lako, ali da se sve može dobiti srcem.

Dijete Durmitora
Teško je razumjeti Andreja ako ne osjetiš planinu. Ako ne čuješ kako vjetar na Žabljaku govori starinskim jezikom hrabrosti, ako ne znaš kako snijeg može biti i prijatelj i protivnik. Andrej je to naučio rano ne kao neko ko se rodio za pobjede, već kao neko ko je naučio da se one grade. Da se strpljivo krče, kao što gorštaci krče put kroz šumu. U njegovom pogledu postoji ona neobična mješavina smirenosti i žara koju imaju samo heroji koji se ne plaše uspona. Heroji koji razumiju da put nije ravnica, već stalni glas prirode koji traži da se ide dalje, da se pruži još jedan metar naprijed, da se ne odustane.

Od najranijih dana planina ga je učila lekcijama koje drugi uče mnogo kasnije da ravnoteža nije samo fizička sposobnost, već duhovno stanje da pad nije poraz, već uvod u uzdizanje da se pravi čovjek prepoznaje tek kad zapadne u teškoću. Zato će kasnije, kada stane na snouboard u paraolimpijskoj klasi, sve to postati dio jedne veće, gotovo mitske simbolike mladić sa Durmitora vraća se planini na najplemenitiji način kao njen sportista, njen sin i njen vjesnik hrabrosti.

Ulazak u svijet u kojem Crna Gora do tada nije imala ime
Godina je 2021. Holandija. Landgraf. Klinika klasifikacije, prvi testovi, prvi susreti sa svijetom parasnoubordinga. Za neke formalnost. Za Andreja trenutak kada ulazi u sport u kojem njegova zemlja nikada ranije nije imala predstavnika. Tu, daleko od doma, među stotinama sportista koji nose priče mnogo veće od svojih država, pojavio se jedan mladić sa Žabljaka tih, skroman, ali odlučan. Dobija svoju klasifikaciju LL2. Ulazi u sistem. Otvaraju mu se vrata koja se obično ne otvaraju lako malim zemljama. A on ih ne otvara šakama, nego karakterom. I nije prošlo mnogo: prva trka, prvi nervi, prvi zvuk startnog pištolja, prvi pad adrenalina. A onda prvi bodovi. Prvi put da crnogorska zastava stoji na listi paraolimpijskog zimskog sporta. Nije to bila samo medalja. Bila je to jedna od ljepših stranica sporstke istorije satkana od želje i borbi. Borba koja se ne vidi, ali se osjeća Ljudi često misle da parasport znači prilagođeni sport. Ne znaju da on znači višestruko teži sport. Ne znaju da svaki start znači višestruku hrabrost. Ne znaju da svaki trening znači razgovor sa limitima tijela i pobjedu nad njima. Andrej sve to nosi ponosno, kao da je riječ o nečemu što ne zaslužuje posebnu pažnju. Nema kod njega patetike. Nema prenaglašenosti. Samo jedan jednostavan, gorštački pogled: “Došao sam da pobijedim. Da se borim. Da dam sve od sebe.”

Andrej Šibalić na snježnim stazama uspjeha

A iza tog pogleda stoje: povrede, treninzi na Savinom Kuku u uslovima u kojima bi mnogi odustali, kampovi po Evropi, borba da Crna Gora opstane kao učesnica u sportu u kojem nikada nije imala infrastrukturu, razočaranja, nepozivnica za Peking (ne zato što nije zaslužio nego zato što je mali sistem morao da se izbori sa velikim pravilima). Međutim, Andrej nije mladić koji odustaje kad mu vrata ostanu zatvorena. On je gorštak koji krene da traži druga vrata.

San Pelegrino – trenutak koji mijenja narativ
Kada je u italijanskom San Pelegrinu osvojio peto mjesto, svima je postalo jasno da se pred njima ne nalazi samo pionir, nego borac visokog nivoa. Momak koji u jednoj od najtežih disciplina snowboard crossu prolazi kvalifikacije kao četvrti, pa ulazi u eliminacije, pa se bori do posljednjeg daha. Bio je to znak da Crna Gora sa njima ima snagu i da je konkurentna. Bio je to znak da se jedna životna filozofija utkala u led Evrope. Povreda mala drama koju zna samo onaj ko ustaje Svaki sportista se boji povrede. Ali parasportista se boji nečega većeg prekida sna koji se gradi teže nego ijedan drugi san. Andrej odlazi na Svjetsko prvenstvo povrijeđen. Želi da rizikuje. Želi da pokuša. Želi da održi obećanje sebi. Ali tijelo kaže ne. Ne ide. Mora da odustane. I tu se dešava ono što je najvažnije: nije mu to slomilo duh, nije mu to zamutilo cilj, nije se udaljio od staze.


Naprotiv stao je još čvršće uz nju. Povratak jači, brži, svjesniji Austrija – Fulpmes. Dubai. Nova sezona. Novi kilometri. Treninzi koji nijesu samo treninzi – to su male bitke u kojima se formira veliki čovjek. Dok drugi spavaju, on pojačava rad nogu. Dok drugi sumiraju sezonske pobjede, on sumira ponašanje svog tijela i pravi plan. Na nove trke dolazi ne kao početnik, nego kao gorštak koji je preživio i poraz i povredu i proširene ambicije. Dolazi kao neko ko zna da sve što je prešao tek je uvod.

Sam protiv planine, a zapravo sa planinom
Kada ga gledate kako stoji na startu, on ne izgleda kao neko ko pretenduje da bude heroj. Izgleda kao neko ko živi trenutak. Ali ispod te jake intelektualne i sportske vrličine krije se nešto mnogo dublje: glas planine koja ga je učila strpljenju, glas zime koja ga je učila trajnosti, glas paraolimpijskog sporta koji ga je naučio da uspjeh nije skok nego kontinuitet, glas Crne Gore koja, preko njega, prvi put ulazi u karte zimskog paraolimpijskog svijeta. Andrej je sportista koji ide naprijed ne zato što želi da pobjegne od nečega, već zato što želi da dostigne nešto što je samo njemu vidljivo. Neki daleki, lični horizont.

Zašto je Andrej važan za nas?
Zato što nas uči da: ne mjeri se čovjek visinom medalja, nego dubinom borbe, nije hrabrost samo pobijediti hrabrost je nastaviti kada te ne pozovu na najveće takmičenje, nije veličina biti prvi u svemu veličina je biti prvi tamo đe niko nije bio prije tebe, nije suština života u aplauzu, nego u tišini u kojoj praviš sebe. Andrej je dokaz da Crna Gora ponekad šalje u svijet svoje najčistije poruke kroz ovakve izuzetne pojedice. Čovjek koji osvaja, iako ne traži da osvaja. On ne govori o svojim pobjedama. Ne nosi ih kao teret ega, već kao malene kamenčiće od kojih gradi put drugima koji će kao i on pronaći snagu i inspiraciju da traju i da se bore. Jer upravo to je njegova najveća misija da u Crnoj Gori jednoga dana snouvbord stane rame uz rame sa ostalim paraolimpijskim sportovima zato što je jedan mladi čovjek bio dovoljno hrabar da krene prvi.


Uz sve lične borbe koje je vodio, Andrej nikada nije bio sam. Snagu mu je kako kaže, uvijek gradila porodica ona skromna i nenametljiva, ali nepokolebljiva sila koja stoji iza svakog njegovog uspjeha. Supruga Marija bila je i ostala njegova prva i najveća podrška, oslonac u trenucima kada bi se sumnja uvukla tamo gdje inače stanuje hrabrost. Majka Slavica, ponosna i postojana, čuvala je onu toplinu doma koja vraća vjeru i onda kada je put pun prepreka. Otac Zoran, neumorni borac, učio ga je da se čvrsto stoji na postolju vjere i snage. Roditelji su za njega, kako često kaže, „najveći prijatelji i prva linija podrške“. Brat Ivan i sestra donijeli su onu vrstu porodične snage koja ne traži mnogo riječi, ali se osjeća u svakom trenutku kao blizina koja čuva leđa i kada je sniježna najopasnija.

Sve to Andrej sažima u svoju najdublju misao, misao koja nosi njegov put:

„Da ljubav i vjera u Boga i ljude koji su tu oko tebe kad je najteže mogu pobijediti svaku bol i strah.“

U toj rečenici staje njegov život, njegova filozofija, i odgovor na pitanje odakle čovjek sa Durmitora crpi snagu da ide dalje onda kada bi mnogi stali.

Andrej Šibalić je postao simbol upornosti koja nadmašuje sportske okvire. Njegov put pokazuje da snaga nije privilegija, već izbor koji se potvrđuje svakim novim korakom, čak i onda kada je teren hladan, strm i neizvjestan. Zahvaljujući njegovoj borbi, u Crnoj Gori više nema mjesta rečenici: „Ovo nije za mene.“ Jer Andrejev primjer govori da nijedna prepreka nije zid, već prolaz za onoga ko vjeruje u sebe i spreman je da istraje. On nas uči da pad nije kraj nego priprema za uspon, da vrijedi onoliko koliko smo spremni da budemo bolji nego juče, i da se snovi ne mjere veličinom, nego snagom odlučnosti koja stoji iza njih. Andrej donosi ono što je rijetkost: postojanu, smirenu, ljudsku hrabrost koja potvrđuje da se najveće bitke ne vode pred publikom, nego u čovjekovoj ličnosti. Zato, kada god posumnjamo u sebe ili u svoju mogućnost da pređemo vlastite granice, dovoljno je da se sjetimo momka sa Durmitora, mladića koji se uspinje tamo đe niko prije njega nije stao, koji je od planine naučio ponos, a od paraolimpizma saznao šta znači smisao i odgovornost prema vlastitom talentu. Njegova poruka mladima je jasna: ne čekajte povoljan trenutak, ne čekajte da vas neko uvjeri da možete, ne tražite izgovore. Želja i hrabrost su pokretači svakog ostvarenog sna. Ako čovjek sa snijegom pod nogama i povredama iza sebe može da ide naprijed, onda nijedna prepreka nije dovoljno velika da zaustavi vas osim one koju sami postavite. Budite uporni, budite svoji, birajte put koji vas mijenja. Možda baš među vama raste novi pionir visina, neko ko će kao Andrej, dokazati da granice postoje samo do trenutka kada ih prvi put pređemo. Uz podršku Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije je u pripremi publikacija o crnogorskim paraolimpijicima.