Sarajevski safari bio je nešto što normalan um ne može shvatiti. Bio je to lov na ljude, organiziran, uhodan i logistički podržan. Dok je Sarajevo umiralo pod opsadom, bogatim strancima omogućeno je da plate određenu svotu novca i sa srpskih položaja pucaju na civile u slobodnom dijelu grada. Na nišanu tih turista smrti nalazila su se djeca, majke, starci, prolaznici koji su u pogrešnom trenutku kročili na sunce.

Početna stanica ove monstruozne avanture bila je Beograd. Grad sa redovnim avionskim linijama postao je polazna tačka za poseban paket usluga. Strance su iz Beograda prevozili helikopterima do Pala ili ih dovozili cestom. Oni moćniji i bogatiji putovali su udobnije, kao da idu na luksuzan izlet, a ne na krvavi turizam nad jednim gradom. Amerikanci, Kanađani, Rusi, Italijani i drugi dolazili su sa uvjerenjem da novac briše moralna pitanja.

Tarife su bile ogromne. Svjedoci tvrde da su cijene bile više ako bi pogodili dijete. Jedan od njih, prisutan na više takvih seansi smrti, navodi da se najviše pucalo iz rejona Grbavice, mjesta gdje je život svakodnevno visio o niti, izložen pogledima i cijevima sa svih strana.

Brutalni dokumentarni film Sarajevski safari slovenskog autora Mirana Zupaniča otvorio je pukotinu u zidu šutnje. Film ne nudi odgovore nego postavlja pitanja koja paraju dušu. Kakvi to ljudi pucaju na dijete bez povoda. Kakvi porivi ih tjeraju naprijed. Ko im je omogućio takvu vrstu moći. Odakle dolaze i kamo se vraćaju kada ugase život nekoga koga nikada nisu upoznali.


Još bolnije je pitanje koje visi nad međunarodnom zajednicom. Strane obavještajne službe znale su za ovaj fenomen. Pratile su ga. Bilježile. Postojali su izvještaji, analize, presretnute komunikacije. Ali niko nije intervenisao da se ovaj safari zaustavi. Zašto nije? To pitanje ostaje kao najdublja rana, jer otkriva koliko je malo vrijedilo Sarajevo na mapi svjetskih prioriteta.

Opsada Sarajeva trajala je hiljadu četiri stotine dvadeset i pet dana. Najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji Evrope. Četnici su ubili više od jedanest hiljada Sarajlija, među njima hiljadu i šest stotina djece. Brda iznad grada pretvorena su u mašineriju smrti. Sve je dokumentovano u presudama Haškog tribunala, vojnim kartama, satelitskim snimcima, izvještajima UN posmatrača i hiljadama dokumenata koji ne ostavljaju prostor sumnji.

Uprkos tome, negatori i relativizatori i dalje su glasni. I dalje tvrde da Sarajevo nije bilo opkoljeno, da su Sarajlije same sebe ubijale, da su djeca poginula slučajno, da je sve bilo inscenirano. Pokušavaju izbrisati kontekst, izjednačiti agresora i žrtvu, zamagliti odgovornost Srbije, iako su haške sudske presude nedvosmisleno pokazale da spontana paravojska nikada nije postojala, nego samo dobro organiziran i finansiran sistem.

A onda je Italija napravila ono što Sarajevo nije. Pokrenute su istrage. Podignute su tužbe. Aktivisti iz Hrvatske također su predali prijave i sudske zahtjeve. Oni koji nisu pokrenuli postupke bili su Sarajlije. Grad koji je bio meta nije tužio one koji su pucali po njemu, ni one koji su ih doveli, ni one koji su ih organizirali.

Umjesto toga, desila se scena koja vrijeđa zdrav razum i živu bol. Neki tobože zaštitnici svoga naroda sjedili su, smijali se i igrali šah sa trenutnim srbijanskim predsjednikom, čovjekom koji je u vrijeme opsade Sarajeva bio četnički dobrovoljac i obilazio srpske položaje sa kojih je ubijan jedan grad. Dok su na snimcima civili ginuli na Markalama, u redu za vodu, u školama i tramvajima, na istim tim položajima vladao je smijeh, poziranje i potpuna odsutnost empatije. A nakon svega se pije kafa i igra šah, kao da krv pod Trebevićem nikada nije tekla.

Sarajevski safari razotkrio je najdublju tamu ljudske prirode. Pokazao je da postoje ljudi koji u tuđoj smrti vide zabavu. Da postoje sistemi koji takvu zabavu organiziraju. I da postoje društva koja radije zaborave nego da se suoče sa istinom.

Ali jedna stvar ostaje neuništiva. Sarajevo ne duguje nikome objašnjenje. Ne duguje dokaz onome ko ga poriče. Istina je preživjela zajedno sa gradom.

Nijedna laž nikada neće postati istina. A na svaki pokušaj negiranja, amnestiranja i prebacivanja krivice odgovaraće uvijek i samo jedno.
Činjenice. I grad koji je preživio.

Preneseno: Magel Dias, FB profil