Kada nekom političaru kažeš da je fašista, to je kao da mu nisi rekao ništa.

Ali ako zaista poznaješ makar one glavne značajke fašizma i njegovu strukturu, bez kojih fašizam ne bi bio fašizam, tek onda bi mogao služeći se tim značajkama oblikovati argumente kojima bi vrlo lahko objasnio, zašto je po tvom miljenju neko fašista.

Je li Vučić Fašista? Ili samo desničarksi radikal?

Po americkom filosofu i jednom od najpriznatijih teoretičara fašizma u SAD, Jansen Stanly, a koji je rekao, da ne postoji druga riječ za desničarki radikalizam, koji se bori protiv migranata, protiv, političkih neistomiljenika, protiv opozicije i koji diskriminira manjine na koje se huška i u njima s traži krivac za sve što u drzavi ne valja. Takav desničarki radikalizam nije ništa drugo do fašizam, - trvdi Stanly.

A sve to nabrojano se može naći u vladavini Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije. On proganja političke neistomišljenike, on ograničava građanske slobode, on se kravavo bori da uguši svaki vid opozije, on huška na manjisnke narode u Srbiji, on ih kažnjava zbog njihovih političkih stavova tako što Gradskoj upravi u Novom Pazaru blokira novac, on mijenja osoblje univerziteta, on daje otkaz profesorima, dekanima i postavlja nove, on otima državne univerzitete, a kada mu to ne uspije, on u cilju gušenja studentskih demonstracija pokušava da osnuje privatne univerzitete gdje bi svaki student prije prijema na te privatne univerzitetete, morao da potpiše da će biti lojalan predsjedniku Vučiću.
On posjeduje jednu široku lepezu nezakonitih mehanizama, a koji mu omogućuju, da kontroliše sve institucije, i da sam donosi odluke na svim nivoima države. Jer njegova partija u parlamentu ima poslaničku vecinu, a koja sve njegove odluke bez problema provlači kroz parlamet, kako bi, kojeg li paradoksa samo, sve izgledalo kao legitimno i po zakonu.

Aleksandar Vučić je, još na samom početku svog dolaska na vlast odmah započeo nametati fašističke metode, kao što je stalno preispitivanje stvarnosti. Preispitivati stvarnost, znači, sumnjati u nešto što već postoji i što je u životu građana već prihvaćeno kao model, On ništa nije prihvatao, a što sam nije poreispitao i dao konačnii sud o tome. On se nije zadržao samo na jednom pitanju, on donosi čitavu lepezu zakonskih promjena, a svako ko se usprotivi tome on ga baci svoim medijskim psima pred noge i oni to rasčereče, oblate i raskomadaju.

Mnogo pametnih Srba se danas i ne usuđue da nešto kaže, ili poduzme bilo šta u cilju pružanja otpora jer zna da će ga Vučićevi medijski kerovi oblati, da će ga mjesecima medijski vješati i ugroživati mu sigurnost, kako njega tako i članova njegove porodice.
Kasnije je počeo sa revizionizmom srpske istorije, prešutno ostavljati nadri historičarima i kvazi ekspertima, da ponovo pišu srpsku istoriju, da lažu i revizionističkom kamom šićiraju, ko je uvijek bio narod, a ko izdajnik i ne prijatelj, ko je čiji bio prije, ko je heroj a ko ljuti izdajica roda svoga.

Pored rehabilitacije najvećih srpskih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, a što mu je uz pruzanje utočišta ratnim zločincima koji su pobjegli od sudskih organa Bosne i Hercegovine, na kraju donijelo čak i absoluciju ili blagoslov od čuvenog kršćanskog nacionaliste Rista Radovića, poznatog kao Amfilohije, a koji je koju godinu prije na Vučića bacio anatemu, proklinjući ga za vijek vijekova, kako je govorio, a poslije ga grlio i svetom vodicom sapirao sve kletve, opet, za vijek vijekova.

On je to preispitivanje započeo jednom metodom kojom se služi fašizam. Prvo je počeo klasificiranjem naroda unutar koga je targetirao pojedine grupe, kao što su Bošnjaci u Srbiji. Pa iako su oni bili dojučerašnje žrtve srpskih zločina počinjenih na prostoru Sandžaka i Bosne, on je nastavio sa diskriminacijom tih žrtava. A to se odražavalo kroz hapšenjem sandžačkih mladića, od kojih je jedan bez dokaza osuđen na famozne 44 godine zbog navodnog ubistva policijaca, dok je policjac koji je u Priboju ubio bošnjačkog mladića pred očima njegove djevojke tako reći, iz ciste obijesti, samo nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru biva oslobođen. U to vrijeme svijetom je grasirala najogavnija i slamofobija, a Vučić je to koristio kukajući pred Evropljanima kako se Srbija mora boriti protiv islamizma, izvlačeći iz briselske kase milione, za navodnu borbu protiv tog terorizma.

Najveći trn u njegovom oku bila je SDA Sandžaka, na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom, ali mu tadasnja brojnost pristalica SDA nije baš odgovarala, da bi se poslužio starim scenarijom prvo provokacija pa fizičkih obračuna, a potom masovnih hapšenja kao što je to bilo 1990., pa se dohvatio drugih metoda razvaljivanjem bošnjačkog jedinstva, i podjelom Islamske zajednice. Takvih metoda danas ima u zemljama koje pod krinkom demoktarskog konzervativizma a u stvari desničarskog radikalizma uspjesno žive svoj fašizam gvozdenom rukom držeći za gusu manjinske narode, dok onaj drugi dio nagdrađuje obezbjeđući sebi pristalice i čuvare. A kada ta podrska oslabi i počne da hramlje, oni narodni novac kradu iz budzetske kase i time kupuju nove pristalice ili podmićuje one stare.

Sve to radi i Aleksandar Vučić
Alekasandar Vučić ima nešto što samo u Americi postoji, a to je "Odjel za napade" neka malo drugačija i modernija verzija američkog ICE koja danas hapsi migrante po Americi. To su zapravo paramilitantne grupe lojalne predsjedniku Vučiću, a za koje je on lično, na jednoj od njegovih televizija objasnio da da ih ima oko 17.000, i da su to mladi ljudi, a koji polazu zakletvu u nekoj crkvi zasijećanjem ruke i zakletvom na tu kapljicu krvi, da će svojim životom braniti predsjednika, ako bilo ko pokuša da ga silom skloni sa vlasti.
Na čelu tog odjela za napade, stoji Andrej Vučić, njegov mlađi brat i još neki članovi njegove familije, kako je Vučić to objasnio, ali negirajući je da je i član te grupe. To je njemu, kako je objasnio malo ekstremno.
Ali bez obzira što se radi o ekstremistima taj odjela za napade Aleksandar Vučić šalje na ulice kada zatreba da prebiju studente da nekome bezboj palicom polome vilicu ili jednostvano da napadaju narod koji već mjesecima traži da se uhapse ljudi koji su odgovorni za rušenje nastrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, ispod koje je život izgubilo 16 ljudi. Međutim uprkos masovnim demonstracijama on i i dalje ignoriše te zahtjeve pa čak i zahtjeve jedne majke koja umire štrajkući glađu, a koja traži pravdu za svog sina, takođe žrtve pada te nastrešnice.

Vučić umjesto da prihvati zahtjeve svoga naroda,u policuju ugrađuje nove strukture ili grupe batinasa iz tog odjela za napad, a kojima dijeli visoke plate i pozicije bez ikakvog konkursa ili posebnih uslova. Time on podriva institucije i sebi obezbjeđuje odbranu, stvarajući sigurnosni bedem oko sebe i svog klana. Dok će suprotno tome ti isti kriminalci obučeni u policijske uniforme bez ikakvog straha od posljedica, kršiti zakone, i kada god to požele ugrožavati ne samo ljudska prava, već i njihove živote.

Takav jedan odjel za napade postojao je u vrijeme nacističke Njemačke i zvao se "Sturmabteilung!"
Ali bez obzira na sve, neko ko živi u Srbiji mogao bi reći, da to nije fašizam. Ljudi slobodno šetaju idu u restorane i kafiće, piju kafu, i da je sve to normalno.

Međutim to je jedna golema i fatalna iluzija. I u fašističkim državama ljudi idu vani, šetaju piju kafu u kafićima, ali taj narod nema prava baviti se politikom, a najmanje smiju kritikovati fašističku vlast.