U Istočnom Sarajevu se ovih dana održala nova epizoda već dobro poznatog političkog teatra. Na bini, pod reflektorima, Milorad Dodik je ponovo spasavao narod. Od čega tačno — nije precizirao. Ali ton je bio ozbiljan, gotovo biblijski. Ako je suditi po retorici, grad je navodno na ivici da se pretvori u neki orijentalni Disneyland u kojem se identitet topi čim neko naruči kahvu umjesto instant kafe.

U Dodikovoj verziji stvarnosti, Istočno Sarajevo više nije samo grad. To je posljednja tvrđava civilizacije, posljednji bastion “načinа života” koji se, izgleda, može urušiti i ako se u lokalnom supermarketu pojavi začin kumin. Identitet, prema ovoj logici, nije rezultat historije, kulture i svakodnevnog života, nego nešto što se može razvodniti kao jogurt ako ga dovoljno dugo gledaš ukoso.

Atmosfera je bila prepoznatljiva: dramatične pauze, visoki tonovi, rečenice koje zvuče kao da najavljuju kraj epohe, a ne još jedan predizborni kalendar. Govor koji bi, da ga ne slušamo već decenijama, zvučao kao scenarij za naučnofantastični spektakl u kojem se grad brani od tajnih agenata što nose fildžane i šapuću pozdrave da ne bi probudili patriotizam u komšiluku.

Međutim, suština političke dramaturgije ostaje ista:
kad nemaš rješenje — izmisli neprijatelja.

Tako se strah, opet, pojavljuje kao najjeftiniji, ali i najprodavaniji politički proizvod. Oglašava se bez troškova proizvodnje, distribuira se besplatno, a skladišti u glavama. Publika, razumljivo, klima glavama. Ne nužno zato što vjeruje, nego zato što je navikla da se klimanjem uštedi energija u zemlji gdje je svaki drugi vid angažmana uzaludan.

U cijeloj konstrukciji postoji jedan sitan problem:
Dok se politički vrh bavi geopolitičkim fantazijama, stvarni život prolazi pored njih.

Mladi odlaze. Poslovi stagniraju. Zavodi za zapošljavanje liče na čekaonice za autobuse ka Minhenu. Politička obećanja o “jačanju identiteta” ostaju na nivou scenografije — lijepe za slikanje, beskorisne za život.

Jer, dok su prisutni slušali kako će se “grad braniti”, autobus za Njemačku je polazio. Tiho. Bez govora. Bez zastava. Puna dva reda ljudi s jednosmjernim kartama.

To je slika današnjeg Istočnog Sarajeva.
Ne fantomske najezde, nego tihe evakuacije.

Zato najveća prijetnja gradu nije nikakva izmišljena islamizacija, nego dosljedno praznjenje života.

A najteža odbrana nije od drugih naroda, nego od vlastitih političkih predstava.

Jer najopasniji napadi nisu oni koje zamišlja govornik sa bine.

Nego oni tihi — oni koji se događaju dok on govori.