Kako pokrenuti javni bojkot u Sarajevu? Na prvi pogled jednostavno pitanje, na drugi pogled već nešto manje jednostavno, a najsloženije od svega je dati odgovor na takav upit. Koliko prosječni stanovnici današnjeg Sarajeva znaju suštinsko značenje samog pojma bojkot, teško je precizno reći, ali nema potrebe za ispitivanjem njihovog shvaćanja definicije te iste riječi u vrijeme kada je dovoljno uporediti djela u odnosu na kontanje i u odnosu na fraze. Ova tema jeste u kontekstu priče o ekonomiji, potrošnji i konzumaciji, ali je usput i više od toga. Sve je povezano još i sa psihologijom mase, sa principima, moralom i duhovnim stanjem svih nas u BiH, iako nekome može djelovati da se samo radi o rasponu na relaciji kupiti - prodati.

Naime, prvih godina friško nakon agresije na Sarajevo postepeno se razvijala javna akcija o značaju kupovanja domaćih proizvoda u trgovinama. Nije samo išla u Sarajevu nego i širom Federacije BiH, dok je u manjem bh. entitetu takva akcija mogla imati nešto drugačije značenje zbog diskutabilnoga poimanja riječi – 'domaće.'

Ne zna se koje po redu javno poniženje za Sarajevo

Iako se kampanja 'kupujmo domaće' odnosila na stanovništvo u cjelini, ipak se u prosjeku najviše očekivalo od Bošnjaka da je slijede. Akcija traje i danas, mada se nešto manje pažnje obraća na nju nego prije možda par decenija. Akciju sa apeliranjem na stanovništvo da više kupuje domaće proizvode u trgovinama nego uvozne, lakše je sprovesti u djelo, i to sa pozitivnim učincima, bilo gdje na području bivše Jugoslavije nego u BiH. Više je razloga takvoj tvrdnji, a evo ih samo nekoliko. Trgovine su preplavljene uvoznim artiklima, nerijetko i više nego domaćim. U Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji ili Srbiji, lakše je razviti kolektivnu domoljubnu svijest zato jer ona već ima svoju podlogu od ranije, uz logičku pretpostavku od samih kupaca da se masovnom kupnjom domaćih proizvoda pomaže lokalna ekonomija i zaposlenost, pored emotivnog zanosa u samom patriotizmu. I tamo je stanovništvo sklono eksperimentiranju sa uvoznom robom iz raznih krajeva svijeta kao i u BiH, ali u Bosni je i ta vrsta problematike složenija. Naime, jedan broj bosanskih Hrvata i Srba radije kupuje robu iz susjednih država koje oni vide kao matične zemlje, a ne sasvim strane države. Za neke od njih i to spada u kupovinu domaćeg. Nemali broj Bošnjaka ima već poznati kompleks niže vrijednosti pa radije kupuje uvozno iz nedefiniranih motiva, plus njihov neizlječivi mentalni poremećaj koji sa sobom nosi jugonostalgija radi čega kupuju skoro sve što ih asocira na mladost iz bivše Jugoslavije a proizvedeno je izvan BiH. Kampanja za motivaciju pri kupnji domaćega trebala je da usput podsjeti ciljanu grupu potrošača i na politički dio priče, a to je da kupovinom uvoza iz susjednih država ponekad (dakle ne uvijek) finansiraju politke tih zemalja, a te politike su usko vezane za ratne zločine u BiH od prije tri decenije, kao i na mirnodopske pokušaje administrativne, ekonomske i birokratske podjele BiH, usput naravno i etnonacionalne. Pojednostavljeno rečeno, Armija BiH u vrijeme agresije na Bosnu, nije prelazila državnu granicu da bi zauzimala mjesta u Crnoj Gori, Hrvatskoj niti u Srbiji, dok državljani tih zemalja jesu dolazili u BiH, bilo kroz paravojske ili regularne vojne jedinice, vršili različite zločine i pljačkali, sve na području BiH. Stoga bi razne patriote BiH, pored samih Bošnjaka, imali i više razloga za bojkot proizvoda (iako ne baš uvijek i u svemu) koji se uvoze iz susjednih država. No, to uglavnom baš i nije slučaj, ne zato što mnogi Bošnjaci ne znaju značenje termina – bojkot, pogotovo javni i kolektivni, nego i onda kada znaju šta znači taj pojam, nemaju svijest o njemu. Znati nešto i shvaćati nešto nije isto, tako da veliki broj bh. stanovništva uglavnom ne obraća pažnju šta kupuje, kako kupuje, šta jede, šta unosi u sebe i koliko. U susjednim državama nemaju potrebe za bojkotom proizvoda iz BiH, najprije zato jer ih tamo i nema baš puno u odnosu na njihovu robu koja se slobodno prodaje širom BiH, a i zbog već spomenute činjenice da Armija BiH nije napadala niti okupirala okolne države, za razliku od obratnog procesa.

Morbidna sarajevska „koalicija“
– Pepsi, Nike, Cola
Sa takvom sviješću odnosno nesviješću, Bošnjake zatiče i međunarodni bojkot izraelskih proizvoda i cionističke ideologije na komercijalnom i ekonomskom polju, što je naravno uvezano i sa politikom. Mnogi možda ne znaju ili su znali pa zaboravili, da internacionalni finansijski bojkot izraelske ekonomije, traje daleko duže od obnovljenog svjetskog poziva na takav bojkot koji je iznova uslijedio prije par godina, sa početkom aktuelnog bombardiranja pojasa Gaze uz uporedne racije protiv palestinskih civila na Zapadnoj Obali. Taj bojkot nije uvijek bio jednako medijski praćen kao danas, nije uvijek imao pozitivan učinak, ali traje daleko duže, kao što i pozivi na bojkot traju dosta godina prije sadašnjih napada na civile Gaze. No, kako to često biva, sa povećanom medijskom popraćenošću, porastao je i javni interes ordinarnog stanovništva bilo gdje pa tako i u Bosni, analitička zanimacija za zbivanja u Gazi odnosno u Palestini općenito. Širom zapadne geopolitičke hemisfere, gdje je inače cionistički lobi možda jači nego igdje, sve više ljudi se budi i preispituje prethodne decenije vlastitog neznanja ili nezainteresiranosti za tamošnja zbivanja, uz povećanu svijest o tome da se ipak radi o genocidu koji se prenosi medijski uživo. BDS je skraćenica od Boycott Divestment and Sanctions, na engleskom jeziku, organizacije zadužene za međunarodni podstrek na bojktiranje izraelske robe. U slobodnom prevođenju, naziv organizacije glasi - Bojkot, Oduzimanje i Sankcije. Inače je u pitanju nenasilni pokret predvođen Palestincima koji mahom žive izvan Palestine, i koji je već dugo posvećen ekonomskim sankcijama protiv Izraela. Jedan od više načina njihovog otpora cionističkoj hegemoniji bilo gdje, ne samo u Palestini, jesu pozivi svakome u svijetu da im se priključi u ekonoskom bojkotu, pri čemu im se BDS trudi olakšati bojkot tako što preko interneta ili uživo listaju imena firmi, proizvoda, agencija, korporacija koje na bilo koji način donose finansijske i druge prihode Izraelu, naročito izraelskoj vojsci. Čak i kada određeni proizvod nije u vlasništvu izraelske tvrtke ili tamošnjeg pojedinca, može se desiti da u okviru različitih poslovnih dogovora i ugovora te bankovnih transakcija, dio zarade odlazi u Izrael. Zato je BDS ponudio svima besplatnu intenet aplikaciju pod nazivom ‘No Thanks,’ pomoću koje se može sa privatnim mobitelima skenirati bar kod na ambalaži svakog proizvoda u trgovinama, nakon čega ta aplikacija automatski ponudi vlasniku mobitela podatak o tom konkretnom proizvodu - da li je na BDS-ovoj bojkot listi ili nije. Na osnovu toga onaj ko je provjerio taj određeni bar kod, može odlučiti da li bi kupio taj artikal ili ga bojkotirao. Podatak o postojanju ove aplikacije, kao i toliko toga drugog iz iste tematike, stigao je i u BiH. Koliko ga stanovništvo koristi ne može se tačno reći, ali je izgledno da je mali broj. Nedavno je u jednom sarajevskom supermarketu osoblje opomenulo izvjesnoga kupca da ne skenira artikle sa polica jer to prema njima nije dozvoljeno, a da pritom nisu znali reći zbog čega. Kupac je probao da im objasni o čemu se radi, da im i pokaže na mobitelu kako izgleda aplikacija, ali bezuspješno. Paranoja osoblja u kombinaciji sa njihovim neznanjem plus nezainteresiranošću je izdominirala.
Lista proizvoda koje su ili izraelskoga porijekla ili imaju veze sa profitom koji odlazi u cionističku državu je pozamašna. Ne samo na osnovu BDS-ovih podataka nego i raznih drugih. Zaista nije baš jednostavno ni onima koji iskreno žele da stupe u bojkot, jer ne samo da proizvoda, brendova i robe ima previše nego ih se ne može uvijek upratiti čak i sa spomenutom internet aplikacijom. Među najpoznatijima u čitavom svijetu su Coca Cola i Pepsi, i to već decenijama. Ko se bavio ovom vrstom bojkotiranja još davno prije aktuelnog dvogodišnjeg razaranja Gaze, upoznat je sa ovim podatkom, a znano je i mnogima koji se ne zanimaju za sve ovo. Također u ovih par godina intenziviranja genocida u Gazi i njegove medijske vidljivosti, otkrilo se mnoštvo drugih svjetski poznatih brendova koji su u izravnoj ili kakvoj drugoj vezi sa Izraelom, odnosno od kojih izraelska država i vojska imaju koristi. Kao recimo Milka čokolade, Fanta sokovi, Nivea kreme, Jaffa slatkiši, Nike sportska oprema, Starbucks kafa, Nestle i tako unedogled. Lista je fakat prevelika i zahtijeva zasebnu tekstualnu i socijalnu analizu. Tu su naravno i razne banke gdje je stvar još zamršenija, pošto je većina svjetskih banaka međusobno umrežena i teško je izbjeći izraelske finansijske manipulacije kao i kamatni sistem koji je danas gotovo sveprisutan u bankarskom svijetu. Za to vrijeme je Sarajevo (i ne samo Sarajevo ali se ovdje sa razlogom više bavimo glavnim gradom BiH nego drugim područjima), okupirano bezbrojnim reklamnim porukama Pepsija, Coca cole i Nike odjevne robe. Ne zna se Koliko dugo, ali prilično dugo, još od jugoslavenskog razdoblja, Sarajevo je praktički okovano reklamnim sloganima za Coca Colu, sa svih strana. Danas je kulminacija toga vidljivija nego ikad prije u javnom prostoru. Ne može se prohodati Sarajevom, a da se izbjegne reklama za Colu u bilo kom gradskom kvartu, ulici, ugostiteljskom objektu. Djeluje kao da je u gradu nemoguće otvoriti kafić, restoran, klub, hotel, prodavnicu bez reklame za Colu na tendi ispred ulaza ili po zidovima, svim čašama, stolovima, prozorima, salvetama.. Prema tvrdnjama pojedinih konobara koji za sebe kažu da su skloni bojkotu Cole, ali rade u kafićima gdje se Cola i Pepsi još uvijek uredno distribuiraju, reklamiraju i poslužuju, njihove gazde su navodno potpisali ugovor sa Colom još prije početka javnog bojkota (kao da postoji zvanični datum bojkota), pa ih je poziv na bojkot kao zatekao, ali navodno nisu u mogućnosti rakinuti ugovor. Ovakvi patetični izgovori samo su manji dio ove sramotne sage. Reklame za Colu su toliko natrpane po cijelom gradu bez nekog reda i vidljivog smisla, da njihov prateći kičeraj odaje istovremeni estetski neukus i degutantni pristup cijeloj stvari. Sarajevo Film Festival uz Colu kao velikog sponzora naprosto još više zatrpa grad sa nametljivim reklamnim sloganima o Coli na svakom ćošku u vrijeme festivalske histerije. Da ne spominjemo sada tone smeća nastalih plastičnim flašama Cole i limenkama. Ponižavajući trenuci su zabilježeni i za vrijeme povremenih gradskih šetnji za žrtve genocida u Palestini. Demonstranti bi šetali sa palestinskim zastavama i kefijama ispod crvenih Colinih reklama. Kao da su marširali ispod samih topovskih cijevi izraelske vojske, a još su mnogi nosili Nike torbe, majice ili tene na stopalima.

Snishodljiva ‘čestitka’ iz Sarajva i Mostara
Međutiim, imamo najmanje dva momenta vezana za glavni grad BiH proteklih nekoliko godina radi kojih ovo sve nije zapravo neobično i nažalost je postalo normalno. Ima ih dosta više u ovom kontekstu, ali dva su posebna u narativu o cionističkom ponižavanju Sarajva. Jedan je ono kada je cijeli grad osvanuo okupiran bilboardima sa ogromnim izraelskim zastavama na njima, uvezanim sa bh. Državnom zastavom, povodom, kako je bilo napisano po jumbo plakatima – otvaranja privredne komore Izraela u BiH. Drugi je ono kada su ponovo širom Sarajeva i Mostara, kao i uz ceste između njih, stajali ogromni plakati sa čestitkama povodom 75 godišnjice osnivanja izraelske države. Malo je falilo da dođe i do treće, možda i najveće poslijeratne blamaže, do koje ipak nije došlo. To je ono kada je Dragan Čović pozvao Benjamina Netanyahua da osobno gostuje na mostarskom sajmu gospodarstva. Ovaj nije mogao doći pa se javio preko TV linka izravno na mostarski sajam. Sada dolazimo do trećeg, vezanog za Sarajevo, kao biber po pilavu što se narodski kaže, novo poniženje iste vrste i iz istih izvora. Naime, košarkaški tim Hapoel iz Tel Aviva je pozvan na gostovanje u sarajevskoj dvorani Zetra. Navodno je sve rezultat dogovora između Dubai Basketball rukovodstva i Košarkakoga Kluba Bosna, za potrebe utakmice devetoga kola Eurolige. U vrijeme kada se u mnogim državama Azije i Evrope iz moralnih načela odbija gostovanje izraelskih sportskih timova pa i susreti sa njima na neutralnim terenima, Sarajevo, a može se reći i bh. javnost općenito, ili kasni sa kontanjem ili je uspavana po ovom pitanju, bolje reći hipnotizirana to jest ‘opsihrena’ javnost. Ministar Kulture i Sporta za sarajevski kanton, Magoda Kenan, preko društvenih mreža se hvali sa najavom gostovanja izraelskoga kluba u Sarajevu, kiteći sve skupa ushićenim komentarima o povratku vrha evropske košarke u Sarajevo. Pretpostavlja se da tipuje na osjećaje onih koji pamte Mirzu Delibašića sa nostalgijom, i sjećaju se proslavljene prošlosti KK Bosna. Dakle, jeftinom manipulacijom pokušava ušminkati još jedno u nizu javnih poniženja i moralnih posrnuća današnjeg Sarajeva. Prihvaća se gostovanje izraelskoga kluba u Sarajevu kao nešto najnormalnije, praveći se da se ne vidi ništa sporno u vezi sa ovim, ili se možda zaista ne konta šta je sporno. Prema dosadašnjem društvenom iskustvu, za očekivati je da ili Magoda ili bilo ko od njegovih istomišljenika po ovom pitanju, a ima ih dosta, ovo javno moralno poniženje proba opravdati onom poznatom banalnom i patetičnom rečenicom – “Ne treba miješati sport i politiku.” Pri tome je veća tragedija u činjenici da u Sarajevu i dan danas postoji nemali broj zbunjenog stanovništva, među njima i novinara, koji padaju na tu staru verbalnu ljigavštinu. Nije stvar u tome što se zna da i sport i umjetnost i ekonomija i kultura i zabava svakako imaju veze sa politikom, bilo domaćom ili internacionalnom, nego što je u konkretnom slučaju cionističke propagande i medijske dominacije, nemoguće izbjeći intelektualnu i moralnu odgovornost. Pri ovoj normalizaciji gostovanja Hapoela u BiH, sa pratećom manipulativnom pričom o tome kako je to nešto dobro za Sarajevo, ukinuti su dostojanstvo, moral, intelekt i logika. Magoda svoju indoktrinaciju na internetu završava sa patetičnim riječima – “Dobrodošla, Evropo u Sarajevo.” U redu, ako su moral, intelekt i samilost ovdje sporedni, gdje je onda smisao jer ostaje neodgovoreno pitanje iz geografije, a glasi – ‘Da li se Tel Aviv nalazi u Evropi?’ Nešto slično se logički pitaju i oni koji pozivaju na bojkot učešća izraelskih predstavnika za Euroviziju, pošto se podrazumijeva da na Eurosongu sudjeluju evropski izvođači, dočim Izrael i još par država nisu na istom kontinentu, ili se primjenjuje alternativna geografija odnosno geopolitika.